Možda će netko reći da je za Cibonino osvajanje naslova važan ovaj ili onaj koš ili skok i samo će djelomice biti u pravu. Ključan potez bio je zapravo onaj koji je još prošlo ljeto izveo sportski direktor Marin Rozić kada je uspio nagovoriti Žan Mark Šiška da se nakon dvogodišnje stanke vrati košarci i da novo poglavlje svoje karijere započne upravo u Ciboni.
Šiško je njemu i klubu vratio punom mjerom te je zbog svog doprinosa u finalnoj seriji protiv Zadra ocijenjen najkorisnijim igračem (MVP). A nakon što smo svjedočili njegovoj izvrsnosti, nismo mogli ne zapitati se kako je u njegovu životu uopće došlo do odluke da svojevoljno prestane igrati košarku.
– Bilo je tu nekih osobnih problema zbog kojih se nisam mogao maksimalno posvetiti košarci, a oduvijek sam smatrao da čime god da se baviš, ako nisi sto posto u tome, trebaš biti pošten prema sebi i ljudima koji te plaćaju i reći da više ne možeš te se maknuti. To sam osjetio prvo u Bayernu, a nakon toga i pri onom pokušaju da se vratim u Breogánu.
Taj se pokušaj događao kod hrvatskog trenera Veljka Mršića, tadašnjeg stratega ovog španjolskog prvoligaša.
– To je više bilo na silu, moram, moram, ali brzo sam vidio da to ne ide u pravom smjeru. Predočio sam to i treneru Mršiću, kojem i ovom prilikom zahvaljujem kako je to ljudski prihvatio, bez pritiska i osuđivanja. Poštovao me maksimalno.
Je li se nakon nekog vremena Žan Mark nadao nekom pozivu ili je u svojim mislima bio završio s košarkom?
– Iskreno, u glavi sam završio. Što je vrijeme više odmicalo, to je bilo manje mogućnosti. No imao sam sreću da imam prijatelja, bivšega košarkaša Cibone Marka Jagodića Kuridžu, koji me na sve moguće načine dulje vrijeme, više od godinu dana, pokušavao vratiti. Imali smo borbe oko toga, ja ne želim, a on hoće. Na koncu sam ja sam sebi rekao da je nemoguće da ne želim, a on mi je vratio vjeru.
Iz ovog proizlazi da je Kuridža potaknuo Rozića da ga zove.
– Tako je bilo jer su njih dvojica dobri prijatelji. Baš kada sam planirao otići na ljetovanje, Kuridža me zvao da dođem na nekoliko dana kod njega u Požegu. Mislio sam da idem tamo na dva-tri dana, čisto da pokažem poštovanje, a na kraju sam ostao mjesec dana. U međuvremenu je došao taj poziv od Marina Rozića, kojem ovom prilikom također želim zahvaliti jer mi je dao priliku kakvu mi mnogo ljudi ne bi dalo.
Cibonin sportski direktor bio je svjestan da ulazi u rizik, no poznato je da tko ne riskira, taj ni ne profitira.
– U našim razgovorima najdraže mi je bilo to što ni u jednom trenutku kod njega nisam osjetio skepsu. On je samo govorio koliko želi da igram za Cibonu, koliko vjeruje u mene i samim time dao mi je vjeru i nadu da se mogu vratiti. I zato i Marku i Marinu istinski zahvaljujem.
Cibona je zacijelo bila odgovarajuća razina za takav povratak. Da ga je ponovno zvao Bayern ili neki klub iz Eurokupa, možda bi to bila previsoka razina za hvatanje zaleta.
– Vjerojatno. Jednostavno se poklopilo da je Cibona sezonu prije dotaknula rezultatsko dno, a i ja sam bio na nekom svom dnu. Stvarno mi je drago da sam se vratio, ali i da se Cibona polako vraća.
Bila bi šteta da je košarka već s njegovih 26 godina izgubila igrača s tako dobrim osjećajem za organizaciju igre.
– Jest, no katkad su neke stvari u životu nevidljive i jače od vas. No, kada vratim film, jako mi je drago da se tako odvilo.
Kako vidi svoj nastavak karijere? Je li to sada to, ide li dalje?
– Idemo dalje, volio bih ostati u Ciboni. Čim sam došao na prve treninge u Ciboni, osjetio sam da ipak bez košarke ne mogu, da je to ono što želim raditi i da je to dio mene. Igrat ću koliko god mogu.
U cijeloj toj priči jako je važno bilo to što je Žan Mark među vukovima, među kojima je bio jednu sezonu još kao junior, naišao na karakterno kvalitetan "čopor".
– To je sigurno najbitnije. Tu kemiju koju smo imali u svlačionici nigdje drugdje nisam osjetio. Neodustajanje, ma kako bilo teško, bila je najveća snaga ove momčadi.
Otvori KEKS Pay
