Paul Capdeville, bivši čileanski tenisač, gradio je karijeru u turbulentnom razdoblju za tamošnji tenis, boreći se s pritiskom nasljeđa Ríosa, Gonzáleza i Massúa. Iako nikada nije dosegnuo njihove visine, njegova upornost, deset Challenger naslova i srčani nastupi u Davis Cupu ostavili su dubok trag. Nakon što je Marcelo Ríos postao svjetski broj jedan, a Fernando González i Nicolás Massú donijeli olimpijsko zlato, ljestvica je bila postavljena toliko visoko da se činila nedostižnom. U takvom okruženju stasao je Paul Capdeville. Iako je u svibnju 2009. dosegnuo 76. mjesto na ATP ljestvici, što je bio vrhunac njegove karijere, u domovini su ga često doživljavali kao nedovoljno dobrog. Pritisak je bio golem, a on je to otvoreno priznao pri kraju karijere.
- Sve do svoje 25. godine, ljudi su me toliko uvjeravali da sam loš, da sam u jednom trenutku i sam u to povjerovao. Jednostavno, ispred mene su bila tri igrača koja su postigla nevjerojatne stvari, nešto što se u mojoj generaciji nikada neće ponoviti. Ali kad se sve zbroji, imao sam dobru karijeru. Ne mogu se žaliti - rekao je
Njegova karijera možda nije bila ispunjena ATP naslovima u pojedinačnoj konkurenciji, no osvojio je impresivnih deset turnira na ATP Challenger Touru, pobjedama od Bogote 2005. do São Paula 2013. godine, što mu je omogućilo da se godinama održi među najboljih 150 igrača svijeta. Ti su mu turniri bili kruh svagdašnji i platforma s koje je pokušavao napraviti iskorak na najvećoj sceni. Najbliže velikom finalu stigao je 2009. na turniru u Estorilu, gdje je igrao polufinale, a bilježio je i četvrtfinala u Memphisu, Washingtonu, Indianapolisu i Viña del Maru. U paru je bio još uspješniji, osvojivši ATP naslov u Viña del Maru 2007. godine sa Španjolcem Óscarom Hernándezom. Tijekom 12 godina duge profesionalne karijere, od 2002. do 2014., zaradio je više od 1,1 milijun dolara.
Ipak, Capdevilleovo nasljeđe najjasnije se vidi kroz njegove nastupe za reprezentaciju Čilea u Davis Cupu. Od 2004. do 2014. bio je stup momčadi, igrač na kojeg se izbornik uvijek mogao osloniti. Odigrao je 19 susreta, ostvarivši 15 pobjeda, a neki od tih mečeva urezali su se u pamćenje čileanskih navijača. Jedan od najupečatljivijih trenutaka dogodio se 2006. godine, kada je u četvrtfinalu Svjetske skupine protiv SAD-a šokirao tadašnjeg osmog igrača svijeta, Jamesa Blakea, pobijedivši ga na travi usred Kalifornije. Iako je meč bio bez rezultatskog značaja jer su Amerikanci već osigurali prolaz, pobjeda je pokazala da Capdeville ima kvalitetu za nadmetanje s najboljima. Tri godine kasnije, u ključnom meču za ostanak u Svjetskoj skupini protiv Austrije, u maratonu od pet setova slomio je Stefana Koubeka i donio Čileu pobjedu.
Kao i mnogi borbeni igrači, Capdeville je ponekad teško kontrolirao emocije na terenu. Najpoznatiji incident dogodio se na French Openu 2006. godine nakon iscrpljujućeg meča drugog kola protiv Marija Ančića. Nakon poraza u pet setova, frustriran suđenjem i ponašanjem protivnika, Čileanac je ušao u verbalni, a potom i fizički sukob s Ančićem kod mreže. Došlo je do međusobnog naguravanja prije nego što su ih suci i službene osobe razdvojili. Obojica su kažnjena s po 3000 dolara zbog nesportskog ponašanja.
Zbog kroničnih problema s leđima i pada na ljestvici, Capdeville je objavio povlačenje iz profesionalnog tenisa u travnju 2014., u dobi od 31 godine. Posljednji meč odigrao je na Challengeru u rodnom Santiagu. Svoju odluku objasnio je željom da se posveti obitelji, supruzi i kćeri, s kojima je u to vrijeme očekivao i blizance. Nakon završetka igračke karijere, uspješno se prebacio u poslovni svijet, preuzevši uloge u rudarstvu i poslovanju s nekretninama. Međutim, nije u potpunosti napustio tenis. Ostao je vezan uz sport kao mentor mlađim generacijama, a posebno se istaknuo kao tehnički savjetnik Cristiana Garína, kojem je pomogao na putu do prvog ATP naslova 2019. godine.
Prisjetio se vremena koje je provodio uz Đokovića.
- Sjećam se da smo jednom izašli jesti, a on je imao samo tri eura u džepu. Sjeli smo u restoran u Njemačkoj i rekao mi je: Paul, ja častim. Znaš li da ću jednog dana biti svjetski broj jedan? Bit ću zvijezda’. Počeli smo naručivati. On je uzeo jastoga, biftek. ‘Želiš li vino?’ stalno me pitao. Ja ne pijem vino. Razgovaraš s budućim brojem jedan na svijetu. Srušit ću sve rekorde - govorio je. Na kraju je stigao račun – 300 eura. Pitao sam ga kako ćemo to platiti. Ne brini, ja ću platiti. I on je platio, iako zapravo nije imao ništa. I još je dodao - Znaš li zašto ću srušiti svaki rekord i biti najbolji? Zato što sam radio stvari koje ti nisi. Tijekom rata morao sam pokapati prijatelje iz škole. Znam kako je podići se iz siromaštva, vi to niste iskusili. To me učinilo vrlo jakim. Te njegove riječi sam zapamtio.
Otvori KEKS Pay
šteta što sam tako glup pa nisam uspio shvatiti kako je doković sa 3 € u džepu platio račun od 300€???