Premda je trenutačno brazilski izbornik, Aleksandar Petrović jedna je od najcitiranijih osoba domaće sportske javnosti. Štoviše, ne samo hrvatski nego i regionalni portali kao da vrebaju svaku njegovu novu objavu na društvenim mrežama i čim nešto napiše, eto ga u udarnim vijestima. I to je bio povod da Acu pozovemo u goste u studio Večernjeg lista. A on, kao bivši izbornik u više mandata, ne tako davno i sportski direktor nacionalnog Saveza, ali i kao Cibonina legenda (igrač, trener, izvršni dopredsjednik), zacijelo ima pravo komentirati stanje u kojem se zatekla hrvatska košarka, a ponajprije seniorska reprezentacija. A nju je vodio trener koji je Acu naslijedio na mjestu izbornika i koji je imao dva uspješna ljeta ali...
– Dojam je sjajan, no od toga se ne živi već od plasmana na Eurobasket koji se nije dogodio. Ostavio si samo dobar dojam, a nisi se plasirao. Ta dva ljeta jesu bila pozitivna, ali ovo su stvari od kojih živiš. Kao što ćeš sada živjeti od pretkvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. No, kvalifikacije za SP su kudikamo teže. Protočnost prema Svjetskom prvenstvu dvostruko je manja nego za Prvenstvo Europe na kojem trebaš biti među 24. I zato nam slijedi iznimno teško razdoblje jer nakon pretkvalifikacija čeka nas dvanaest utakmica u kojima nam prolaz na SP jamči osam pobjeda s ekstremno pozitivnom razlikom. Jesmo li mi za to sposobni? To je ovog trenutka veliko pitanje. Nisam optimist, ali se treba boriti.
Koliko je ovaj prvi neodlazak na Eurobasket štetan po status košarkaškog sporta u Hrvata?
– To ovog trenutka ne možemo ničim konkretnim izmjeriti.
Koliko nisko je dospjela hrvatska reprezentacija najbolje će vam oslikati podatak da se prije tri desetljeća svjetske i europske bronce smatralo neuspjehom.
– Na Olimpijskim igrama u Barceloni, a potom i na Eurobasketu u Njemačkoj, bio sam pomoćni trener reprezentacije, a 1995. i glavni trener. Ja se sjećam da sam, nakon što smo te 1995. dobili osam od devet utakmica, na mala vrata pobjegao iz Hrvatske jer je ta bronca smatrana ultimativnim neuspjehom. Mi se sada moramo mentalno resetirati i shvatiti da je svaki plasman na veliko natjecanje uspjeh. Mi više ne pripadamo društvu u kojem su Srbi, Francuzi, Nijemci. A to su favoriti za medalje, a ne mi.
A razlog tome je i sužen, jednim dijelom i nedostupan, vrhunski igrački kadar.
– Mi imamo vrhunskih imena, ali su sve to igrači na unutarnjim pozicijama, maksimalno na trojci. A u današnjoj košarci razliku rade igrači na pozicijama jedan i dva. To su igrači koji stvaraju višak, kreiraju za druge, a mi na tim pozicijama nemamo dovoljno kvalitetan kadar. Ja se ne mogu složiti s onima koji kažu da smo mi bolji od Bosne i Hercegovine jer ta reprezentacija ima nešto što Hrvatska nema, ima fizikalce. Onog časa kada su se oni nama u Sarajevu spustili u stav, i kada su nas sa sedam metara izgurali na deset metara, mi smo se raspali, nismo mogli prijeći centar. Jednostavno nemamo odgovor na fiziku. Pogledajte samo koliko su nam Francuzi uzeli skokova u napadu. Znači mi govorimo o fizikalijama. Ne možemo reći da je Hezonja uzurpirao igru protiv Francuske. Ne, Hezonja je bio jedini u stanju napadati te Francuze. I nitko drugi.
Pa gdje smo zapeli u proizvodnji bekova, igrača jakih na lopti, koji kreiraju višak?
– To je druga priča. Nama su na Olimpijskim igrama 1992. na razigravačima bila dva korektna igrača, Gregov i Alanović, koji su mogli uredno prenijeti loptu. Nakon toga smo imali Mulaomerovića, Simona, Ukića, a mi ovog trenutka ni to nemamo. Osim toga, mi smo izgubili i srednju kvalitetu igrača poput Badžima i Nakića na koje u ovom kvalifikacijskom prozoru nismo mogli računati zbog ozljeda.
Kako se stvaraju bekovi? Pokojni Mirko Novosel znao je reći da je izgubio mnogo utakmica dok od Ace Petrovića nije napravio playmakera.
– Bila su to druga vremena. Svi ti jugoslavenski treneri su stvarali. Oni bi prije svega konstatirali što im fali, što im treba i na tome bi radili. Mirko je mogao potrošiti tri-četiri sezone da bi mene školovao. Kad je tadašnja Cibona bila "dječji vrtić", od 1976. do 1979., ja sam izgubio ne znam koliko utakmica da bi nakon toga počeo donositi rezultate. Nažalost, danas treneri nemaju vremena za stvaranje momčadi već je to po njih pitanje života i smrti. Nitko nema strpljenja i ako je trener izgubio tri-četiri utakmice zaredom, uprava mu piše otkaz. U ono doba to se nije događalo.
Po pitanju razigravača naveo je Aco i sljedeći primjer.
– Znate li vi tko je nama te 1995. u četvrtfinalu Eurobasketa donio pobjedu protiv Italije i plasman na Olimpijske igr u Atlanti? Bio je to Ivica Marić. Zabio je niz trica jer su ga Talijani podcijenili. Mi danas takvih igrača nemamo. Samo gledamo u naše super klase, Hezonju, Zupca, no oni su samo nadogradnja. A dogodilo se da smo uneredili našeg naturaliziranog Amerikanca Smitha koji više nije znao igra li dvojku ili razigravača. A čovjek je u četvrtfinalu Eurokupa sam riješio utakmicu za svoj Bahceshehir protiv Cedevita Olimpije. Znači, nije čovjek loš kako je izgledao i šteta je što se izgubio u smislu pozicije. U reprezentaciji se jednostavno izgubila egzaktna rola što bi on trebao dati.
U svojoj objavi na mreži X predložio je Aco godišnji fond od 300 tisuća eura za plaće mladih trenera po klubovima, ali i promjenu sustava natjecanja.
– Ne može netko tko radi u omladinskom pogonu dobivati 500 do 600 eura. Pa taj čovjek mora prehraniti obitelj, znači da mu je to možda tek drugi posao. Ako ti pak za taj posao ponudiš dvije i pol do tri tisuće eura, onda će se taj zakopati u dvoranu i kvalitetno raditi. Ne mora to nužno biti Hrvat, može biti Srbin. Takav trener mora ponuditi program koji će biti prihvatljiv i za seniorsku momčad kada taj momak napuni 18 godina. Moraš mu pronaći kvalitetno mjesto u seniorskoj košarci odnosno program razvoja koji će zadovoljiti i njegove roditelje i menadžera.
U objavi prije ove Aco je prozvao vodeće operativce Saveza (predsjednika Rukavinu i glavnog tajnika Vrankovića) zato što nitko od njih nije preuzeo ni najmanju odgovornost.
– Ako ti se nešto događa prvi put, a ovo jest prvi neodlazak na Eurobasket, ako se tu radi o 14 ljudi, malo je nelogično da nitko od njih ne preuzme odgovornost. A Upravni odbor je taj koji je donio odluku tko će biti izbornik. To su ljudi koji donose krucijalne odluke. Pa zar se nitko od njih nije našao da kaže da ga je sramota i da podnosi neopozivu ostavku. Proći će vrijeme, sve će prekriti pepeo i tragova više neće biti. A paradoks je da u Upravnom odboru nema predstavnika Cibone, Zadra, Splita, Cedevite Junior, a tu su predstavnici Zaboka, Škrljeva, Kvarnera, Dubrave, Škole košarke Dražen Petrović... Unutar HKS-a postoji apsolutna glasačka mašinerija koja se pokreće kako glavni ljudi Saveza to žele. Koliko čujem, jedino na čemu se radi jest to da u Savezu traže čovjeka koji bi vodio Savez ako bi sudski spor koji ima loše završio za predsjednika Rukavinu. Tko god da se pojavi, a nije njihov kandidat, dobit će nula glasova. Ne zna se kakva će biti presuda, no ne bih volio da se itko nađe u situaciji u kojoj je Rukavina.
Neki će reći da regionalna ABA šteti hrvatskoj košarci. No mi se pitamo tko bi u ovakvoj Ciboni uopće htio igrati, a da ona ne igra ABA ligu nego samo domaću ligu?
– Cibona bi ostala bez momčadi, ne bi joj došli ni ovi klinci kao Skorić, Bart, Katanović koji bi negdje drugdje otišli tražiti izlog. Ako Zadar, Split i Cibona žele igrati ABA ligu, zašto im braniti?
Kako je pak Cibona dospjela tu gdje jest, a govorimo o dvostrukom prvaku Europe (nekih davnih dana), ali i klubu s daleko najviše naslova prvaka države i nekad standardnom euroligašu?
– Puno se tu stvari dogodilo. Do 2010., 2011. godine Cibona je bila redoviti euroligaški sudionik. Ja tog trenutka nisam bio za tu opciju, no kada sada gledam, šteta je što se nije realizirala zainteresiranost gospodina Tedeschija za Cibonu. No on nije bio dovoljno ozbiljno shvaćen i prilika je propuštena. Druga prijelomna točka bila je ona kada je Cibona 2014. osvojila naslov regionalnog prvaka i kada su gradonačelnik Bandić i njegovi najbliži suradnici Lovrić i Antunović, koji su vodili klub, govorili da će se igrati Euroliga. Nažalost, od Eurolige se odustalo, a ušla je Crvena zvezda koja je ondje ostala do dana današnjeg. Cibona je tu gdje jest. Osim toga, Cibona je izgubila svoje nekretnine zbog kredita koji je bio podignut i tu je klub prošao katastrofalno.
Je li to s nekretninama bila ciljana igra?
– Ja to ne mogu potvrditi, no ono što znam jest da je u pitanju bio kredit od 23 do 24 milijuna kuna, a da je zbog toga klub izgubio nekretnine koje su vrijedile 50, 60, a možda i 70 milijuna kuna. Prema toj matematici, Cibona je beskućnik. U tom trenutku klub ulazi u dinamiku predstečajne nagodbe koja je Ciboni omogućila da se dug od 41 milijun kuna, za što ne kažem da je to etično ispravno, svede na 15,5 milijuna kuna, što je trebalo sedam-osam godina na mjesečnoj bazi otplaćivati, što se pak nije činilo. Grad ne zna što bi s Cibonom i onda se igra na pogrešnu kartu, a to su pozajmice Amerikanaca indijskog podrijetla koji će, danas-sutra, tih 1,6 ili 1,7 milijuna eura tražiti natrag.
A u kakvom je stanju financiranje hrvatske košarke u Hrvatskoj, Aco je poželio ilustrirati sljedećim primjerom...
– Jedna od najzahtjevnijih stvari koje sam ja radio u životu, jer sam izašao iz igračkog i trenerskog djela priče, bila je organizacija memorijalne utakmice za brata mi Dražena. Iako su kladionice kao sponzori prisutni svuda oko nas, ja sam rekao da utakmicu za Dražena ne želim tako pokrivati. Na kraju smo ostvarili sponzorskih 300 tisuća eura, pri čemu je 80 posto sponzora bilo iz Slovenije i Srbije.
dosta stvari je dobro rekao ali...i on je bio tamo na svim pozicijama i ništa bitnoga nije promijenio... zašto davati visoke plače mladim trenerima? Jesu se dokazali? Znaju li posao?