Dogovor je bio da se nađemo ispred Bookse u Martićevoj ulici u Zagrebu gdje se Leon Lučev pojavio i nešto ranije.
Pronašli smo ga u karakterističnoj pozi, čitao je neki scenarij uz šalicu kave. Odjeven potpuno neobavezno, kao da se ne radi neki intervju nego se, eto, baš sjelo na kavu i ne zna se što će se raditi tog dana. Stigao je na motociklu, BMW-u 1200 GS, imao je, kaže, i Moto Guzzi koji je nedavno promijenio vlasnika.
Kada je glumac čiji opus nadmašuju bilo kojeg drugog domaćeg glumca to stigao?
– Zapravo i nemam adresu. Policija me nedavno zaustavila i pitala za prebivalište, otvorio sam putovnicu i rekao – izaberi. Takav život sada živim i savršeno mi odgovara, rekao je.
Intervju s Leonom Lučevim bio je očekivan, dao je uvid u svijet čovjeka koji je u stalnom pokretu i u stalnom istraživanju, u čijim će se filmovima uvijek pronaći nešto što do tada nismo znali. Ili jesmo, ali se o tome nismo usudili razmišljati ili razgovarati.
Samo kada se pogleda IMDB, pa se doda angažman u Rijeci, čovjek se mora upitati kada sve to stignete?
Radom. Ljubavlju. Prisutnošću. Slaganjem i mijenjanjem prioriteta. Treningom. Upornošću. Propitivanjem. Vjerom. U posljednje vrijeme, s lakoćom.
Kako birate filmove koje ćete raditi? Zadnjih nekoliko je, primjerice, društveno angažirano, to je i neko obilježje vaše karijere...
Filmovi biraju tebe. Cijelu karijeru prate me filmovi o temama koje sam dotakao, završio, kojima se bavim. Jednostavno autori prepoznaju neki moj trenutačni ili kontinuirani unutarnji senzibilitet i on ih privuče. Društveno angažirani filmovi su ustvari nešto što nema potrebu da se iskomunicira/istraži u normalnim okolnostima kako ovaj sustav funkcionira, pa u priču ulaze ilegalci/umjetnici da osvijetle anomaliju. Glavonić, Zuber, Slak, Drljević, Žbanić su ilegalci koji su razotkrivali teme o kojima sustav šuti, ili ih ne želi jasno razotkriti, jer bi u tom trenutku izgubio mogućnost manipulacije preko nejasnih informacija, emocija. Tako je film “Rudar” priča o istini koja je meni bila nepoznata i koju sam imao potrebu istražiti. “Muškarci ne plaču” bili su tema zbog toga što se nalazi ispod manipulacije, znači posljedicama čega se trenutačno manipulira, a što je u srži, a u srži stoji trauma i bol. “Teret” je balkanski obiteljski film o nekoj temi za koju imam osjećaj da je tabu tema ovih prostora.
Mnogi će reći kako su te istine i teme nedovoljno istražene pa će time kod mnogih udariti krive note.
Nisu nedovoljno istražene, već neke od njih imaju potrebu od ljudi koji bi se njima trebali baviti ostati sakrivene, jer se istina ne uklapa u sliku koju sustav/politika/vjera gradi o sebi. Zašto je istina zajebana? Zato što nakon nje nema manipulacije, nema kalkulacije, nema krivog tumačenja. Kada se stvari postave na mjesto na kojem trebaju biti, onda više o njima ne možemo govoriti s više gledišta, nego s tog jednog.
Očito je da za sve to treba određena, zapravo velika hrabrost.
Ako je pitanje bojim li se ja kad radim, ne bojim se. Uhvati li me nekad zabrinutost ili strah kao posljedica nekog rada, da. Ali, meni strah nije prirođeno stanje. Nekako sam odmaknuo potrebu da budem simpatičan svima, a znam da postoji potreba da ljudi razumiju ono što radim. Ali negdje osluškujem svoje impulse, gledam što trebam raditi, što je moja potreba da otvorim. Kada sam napravio “Teret”, rekao sam da je to moj zadnji film na ovu temu. Odradio sam dosta takvih filmova, spomenut ću vam i “Svjedoke” 2003. gdje otvaramo temu obitelji Zec, “Na putu”, gdje otvaramo temu vehabija, “Grbavicu” otvaramo temu silovanja žena, puno tema otvorili smo filmovima. Ne vidim neki pomak, iskreno.
Čemu onda i dalje raditi takve filmove?
I dalje mi je potreba i pokretač da na sebi svojstven način iz onoga što ja osjećam kao istinu, kao nešto u što vjerujem, dekodiram vjerovanja ljudi koja iz moje perspektive izgledaju slijepo religiozna, i to u politiku, religiju, odnose kao takve, način da je ovakav život jedini moguć. U ovom prostoru u kojem živimo užasno je puno pravila koja ljudi ne propituju, a koja žive. Zanima me što bi se dogodilo kada bi ljudi počeli iskreno postavljati pitanja. Zašto je odmor luksuz, zašto je putovanje luksuz, zašto je užitak tabu, zašto je ljubav tajna, zašto bismo cijeli život radili nešto što nas ne zanima, zašto je prisutan strah? Ili, dosta jednostavno, koja je moja istinska potreba? I pričekati, strpljivo, pravi odgovor. Temu koja me zanimala, koja nas je zanimala, bliskost, i koju smo imali potrebu otvoriti, istražiti, prenijeti, kreirali smo zajedno Bruno Lovrenčić, sjajan redatelj i snimatelj, i moja partnerica, glumica Jelena Graovac, ovogodišnja dobitnica Sterijine nagrade, montažer Vlado Gojun, glazbenik Damir Urban. Radili smo film o tome što je to uopće bliskost. Napravljen je mimo sustava, samo od nas koji smo uložili svoju energiju, talente i vrijeme.
Čini mi se da je uloga Valentina u filmu “Muškarci ne plaču” možda i najbolja do sada. I sami ste bili branitelj, ima li možda nekim većim dijelom i vas u toj ulozi?
Da. U tom filmu poklopio se odličan, dugo istraživan i sjajno napisan scenarij, odlični glumci, posvećeni, dobra grupna atmosfera i bliskost teme. Za mene, tema tog filma je istinska bol, koju pojedinci osjećaju te mogućnost suočenja s njom, kroz empatiju grupe ljudi koja u privatnom životu ne bi bila bliska. Međutim, kroz seanse psihodrame, stvarnost se mijenja. Opet postaju ljudi.
U jednom ste intervjuu rekli kako je nesporno bilo osloboditi dijelove Hrvatske, no da vam je ipak žao ljudi koji su otišli.
Da. Na to pitanje sam se zamislio. Zamolio novinara da mi da vremena, shvatio da o tim ljudima nisam razmišljao dvadeset godina. Promislio koja je moja perspektiva do njihova odlaska. Normalno da mi je kao čovjeku žao. Kao što mi je svakog čovjeka koji zbog rata mora napuštati nešto što je doživljavao kao svoj dom.
Svoj ste braniteljski status istaknuli prije godinu i pol za događanja u HAVC-u. Zašto ste se imali potrebu tako postaviti?
Zato što je HAVC poslovao pošteno. Rezultati su bili vrhunski. Mjerljivi. I postavljao je visoke kriterije sustavu i politici, da se uz trud i zajedništvo mogu postići veliki uspjesi. Postavio sam se tako jer su ljudi koji su napadali HAVC, radili i rade to iz potrebe rušenja, ne iz potrebe za zaštitom nečega što smatraju vrijednošću. U međuvremenu, izvori vode, našeg najvećeg bogatstva, daju se u koncesiju i nitko od tih udruga ne djeluje. A to je ona prava, opipljiva vrijednost. Voda.
I sada su ostale samo strane produkcije i velike koprodukcije.
Nije to neobično, to je izravna posljedica politike HAVC-a. HAVC je nametnuo takvu priču, da se rade koprodukcije. Zašto? Zato što kada s jednim projektom ideš na četiri koproducenta, onda moraš imati stvarno dobar projekt da bi dobio sredstva. Jer postoje kriteriji po kojima ih dobivaš. I ne može svaki projekt proći. U stvari, HAVC je tjerao ljude da ogledalo svog rada traže i u drugim zemljama. S jedne strane to je super, s druge strane i to je sustav. Neki scenariji za koje iz svoga iskustva mogu reći da su najbolji scenariji koje sam pročitao nikada nisu prošli niti na jednom fondu jer im je senzibilitet scenarija drukčiji od bilo kakve ideje kakva se u toj filmskoj strukturi drži bitnom. Zato što su to jako senzibilni, tankoćutni, emotivni, poetski scenariji koji nemaju jaku temu. Ta struktura za koju tvrdim da je super ipak ima neka svoja ograničenja. Potreba je više paralelnih sustava koji će iznjedriti razne autore.
Zašto Rijeka?
Rijeka mi se u tom trenutku činila kao neka moja potreba da se izmaknem, bio je to moj neki intenzivan period života, jako mi je odgovarala, to je enklava, divno mi je iskustvo biti u Rijeci, raditi s kazalištem, s djecom, sa studentima na akademiji, jedna cjelovita priča gdje sam napravio dva filma, jedan s djecom i jedan sa studentima, i tri predstavu. Zaokružujem tu priču koja mi je bila jako bitna jer sam tamo sreo neke za mene užasno važne ljude, imao neke bitne susrete, partnerica mi je iz Rijeke. Užasno sam zahvalan Rijeci, puno sam od tog grada dobio i dao mu.
Čini mi se da je vaš rodni Šibenik danas grad s možda najviše suprotnosti u nas.
U stvari sam rodom s tri otoka, Prvića, Zlarina i Krapnja odakle su moji roditelji, odrastao sam u Šibeniku, no opet za njega nisam bio toliko vezan jer sam puno više bio na otocima. Neka baza mi je Zlarin odakle radimo, živim na relaciji Zagreb – Rijeka – Split – Bruxelles – Brač. Imam u posljednje vrijeme neki jako nomadski način života koji mi paše. Djeca su mi u Zagrebu i to mi je neka dodirna točka zbog koje sam ovdje. Šibenik, onakav kakvim ga vidim s neke distance, ima kvalitetu da ga je kasno dohvatio turizam. Čini mi se da su u jednom trenutku imali mudru vlast koja je imala svijest o gradu, obnovili su tvrđave, sačuvali su ga, donekle te pojedince koji organiziraju nekoliko festivala koji su bitni, Terraneo, Žedno uho, Festival ljevice... Taj grad živi neki svoj drski šibenski tvrdi, čvrsti život koji ja jako poštujem jer je bezobrazan, direktan, iskren, nadrkan i ide svojim putem.
Recite nam malo više o svom radu mimo glume. Dosta i putujete...
Jelena i ja smo prošlu godinu prošli cijeli Balkan i Italiju na motoru, bili smo na Tajlandu gdje smo radili istraživanje za neki projekt koji želimo raditi i koji pripremamo već četiri godine. Iran je interesantan, ondje također imamo projekt koji bismo radili. Dosta vodim i radionice, pa sam sada i u Beču imao masterclass, radio sam i na dvije akademije, splitskoj i riječkoj, otvaram svoju priču i po festivalima, imam jedan edukativan pristup koji mi dosta znači. To je nešto što me zanima i što sada širimo, a tiče se edukacije. Počinjemo organizirati više radionica na temu filma. Stvaranja filma. Glume. Trenutačno ih zajedno kreiramo Ivana Ivišić, Jelena Graovac i ja. Jako nam je zanimljiv taj prostor dijeljenja svega ovoga o čemu sada govorimo. Takav je bio i moj rad s djecom i studentima u Rijeci. Djeca su, njih 15, u Rijeci napravila i jedan predivan film, a samo smo pratili proces radionice gdje su oni prošli kroz tugu, kroz bol, kroz sram, strah, igru, snove, ljubav, svašta su dotaknuli i napravili predivnu cjelinu. Radim i jedan projekt s Ninom Violić u kojem je ona redateljica i scenaristica, i taj projekt smo čekali sedam godina, a ona je sada konačno dobila novac. Krećem raditi i film s Milanom Trencom, s Danilom Šerbedžijom upravo krećem snimati, čekam i jedan film u Švicarskoj. Volim ovakav život koji se stalno kotrlja. U Trencovu filmu “Ribanje i ribarsko prigovaranje” trebali bismo igrati Rade Šerbedžija i ja te još nekoliko mladih glumaca. Zanimljivo je da se danas radi takav film.
Osjećate li se kao zvijezda, postoje li uopće glumačke zvijezde u Hrvatskoj?
Postoje. Mediji pišu o njima. Ljudi vjeruju da postoje ljudi koji se izdvajaju od njih isključivo jer su prisutni u medijima. Ne razmišljajući pritom tko su oni iza te medijske slike o njima. Postoje i ljudi koji divno, predano, posvećeno rade svoj posao. Uživaju u njemu. Igraju se. Idu dalje u istraživanju sebe i posla kojim se bave. Pekari, uzgajivači mandarina, glumci, stolari, inovatori… Ti ljudi su meni zvijezde mog sustava.
Onda sustav ipak djeluje, daje neku sigurnost?
Privid. Iluzija. Pravedan sustav da. Ali pravedan za koga? Za čiji um. Ljudi vjeruju u svašta. Poznato im je. A to poznato imaju potrebu fizički braniti. Identitet, granicu, vjeru, naciju. Ali pitanje je tko smo iza toga. Što nas sve povezuje? Gdje smo svi zajedno. Toga se sjetimo isključivo kad je opasnost. Smrtna. Kad netko nekome treba dati ruku, spasiti život. Tada se iluzija sustava gubi, ljudi nastupaju, samoorganiziraju se, žive upravo onako kako bi mogli živjeti svaki dan. Blizu.
Mnogi misle kako će odlaskom riješiti sve.
Odlazak u tome ne rješava ništa, jer ljudi odlaze, a samo da bi opet bili u sustavu u kojem će tek nešto malo bolje živjeti. Smrti su problem jer nam odlaze najbolji ljudi, a nema ih tko zamijeniti. Marina Viculin bila je fenomenalna kustosica, vrhunski čovjek, otišla je, Ante Perković pored čije ste me fotografije maločas slikali, to mi je bila jedna od najtužnijih smrti u životu koja me užasno pogodila. Njegov mi je senzibilitet bio toliko vrijedan, osjećao sam ga na nekom ljudskom nivou, bio je predivno ljudsko biće i nije mi bilo jasno zašto je nestao, mogao je još puno dati. I k tome, koliko sam čuo, pred smrt su maknuli sve njegove emisije s televizije. Predrag Lucić je umro, vrhunski kapacitet koji se tako genijalno igrao humorom. A ego nema odgovor na humor. Sve vrhunski ljudi, užasno senzibilni, jako su kužili stvari. I umrli su. Jesu li stvarno umrli ili ih je ubio sustav?
Kada cete otvoriti temu o obitelji Stefancic. Radi se o ubojstvu osmogodisnje Martine Stefanici. Ona je ubijena zajedno sa svojom bakom 1992. godine u Borovu selu. U to vrijeme nije bilo nikakvih borbenih djelovanja. Naravno pocinitelji nisu pronadjeni. Samo ta tema vama nije zanimljiva jer su zrtve hrvatska djeca.