Godinama je tamburu bilo rijetko čuti u hramovima glazbe, no uz razvoj tamburaške glazbe, koncertantne izvedbe i glazbeno obrazovane izvođače, tambura postaje zastupljenija u programima velikih koncertnih dvorana. Jedna od inicijativa u tom procesu započela je prije dvadeset godina, kada je skupina entuzijasta okupila orkestar od stotinjak tamburaša s ciljem prezentacije punog zvučnog i izvedbenog potencijala takvog ansambla u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Iako se organizator koncerta kroz godine mijenjao od udruge Šokadija, preko udruge Šokačka rapsodija, do današnje udruge Slavonska rapsodija - orkestar od 100 tamburaša uglavnom je ostao isti, uz redovno pomlađivanje sekcija i smjenu generacija. Danas se taj orkestar naziva Hrvatska tamburaška rapsodija i sa svojih 115 članova, 24. je ožujka 2026. godine u 19:30 održao svoj obljetnički koncert u Lisinskom.
Ulaskom u dvoranu, gdje su publiku dočekivale snaše u prekrasnim slavonskim narodnim nošnjama dijeleći programske knjižice, tipični posjetitelj Lisinskog mogao bi pretpostaviti da ga ne očekuje koncert kakav inače sluša u Velikoj dvorani. No, ni publika nije bila tipična. Rijetko viđamo da žene u javnost izlaze u narodnim nošnjama okićene dukatima ili muškarce u tradicionalnim rekljama noseći šešire, pokazujući svu dičnost prema svom nasljeđu. Upravo tako ponosna publika ispunila je dvoranu do posljednjeg mjesta očekujući prve zatrzaje orkestra u kojem smo mogli prepoznati već iskusne i kvalitetne tamburaše, ali i vidjeti pregršt mladih lica koja s nevjerojatnim žarom čuvaju ovaj dio kulturne baštine od zaborava.
Iako se dirigent pokušao prišuljati orkestru te pozdraviti publiku iznenadnim početkom koncerta, publika je prepoznala lik Marka Sesara i nagradila njegov ulazak pljeskom. Dirigent Sesar umjetnički je suradnik Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje je i voditelj tamburaškog ansambla Akademije, a već ima i podosta iskustva s orkestrom od 100 članova. Prva skladba simboličnog naziva Slavonska rapsodija, jedna je od najpoznatijih skladbi Julija Njikoša, osječkog skladatelja i melografa tamburaške glazbe. Snažan forte početak jasno je istaknuo puninu i projekciju zvuka velikog tamburaškog ansambla od 115 članova. Skladba, temeljena na motivima tradicijske glazbe Slavonije, omogućila je orkestru demonstraciju širokog dinamičkog raspona i jasno profiliranih karaktera unutar formalnih cjelina.
Nakon gromoglasnog pljeska prepune dvorane na pozornici se pojavio Željko Lončarić Žec u ulozi voditelja simpatične naravi, bećarskog humora i široke slavonske duše. Uz nekoliko šala, voditelj je pozdravio publiku i orkestar te najavio drugog dirigenta Damira Butkovića, dirigenta Brodskog tamburaškog orkestra, poznatog berdaša sastava Berde Band. Budo, kako ga tamburaši od milja zovu, dirigirao je splet pjesama koje su otpjevali članovi orkestra. Splet nazvan po prvoj pjesmi Slavonijo moja, dobar dan koju je otpjevao solist Željko Ergotić, sadržavao je i pjesme Nisu ovo noći za spavanje, Ja sam bećar od staroga kova i Nebo iznad Slavonije koje su otpjevali Željko Jelić, Sebastijan Kovačević i Krunoslav Dražić. Publika je sramežljivo i zapjevala, no izvođače nagradila ovacijama, na što ih je voditelj potaknuo da sljedeći splet otpjevaju zajedno s Darkom Ergotićem iz Slavonskih lola. Splet je bio sastavljen od najvećih hitova Slavonskih lola Duša bećarska, Sve je ona meni, Kad procvatu jabuke i Tu je moja Slavonija. Ovaj, „zabavniji“ dio programa svakako je probudio publiku koja je znala stihove od riječi do riječi.
U nastavku je slijedio ozbiljniji instrumentalni dio programa koji zahtijeva više umjetničke ekspresije koju je na orkestar prenio dirigent Marko Sesar. Skladba mladog osječkog skladatelja Tihomira Ranogajca, inspirirana tradicionalnom skladbom Panonskom rapsodijom kojoj skladatelj u naslovu dodaje nastavak u novome ruhu, zanimljiva je i zahtjevna suvremena adaptacija s čestim promjenama mjera, tempa i karaktera. Dirigent je vješto vodio orkestar, održavajući njegovu koherentnost i stabilnost u složenijim ritamskim i formalnim strukturama.
Nakon domaćeg suvremenog izričaja, program se otvorio prema poznatijem repertoaru obradom Massenetove Meditacije iz opere Thaïs u aranžmanu Zlatka Galika koji je ujedno iznio i solo dionicu na bisernici. U pojedinim trenucima orkestar je posezao za punijim dinamičkim izričajem, što je, s obzirom na veličinu ansambla, mjestimice nadilazilo intimniji karakter ovog kasno romantičarskog simfonijskog intermezza. Također, priroda trzalačkog instrumenta donosi drugačiji pristup oblikovanju „beskonačne“ melodijske linije, čime je djelo dobilo novu, idiomatski prilagođenu dimenziju.
Uslijedile su Varijacije na temu Mar Đanđa Aleksandra Cigankova u tamburaškoj obradi Martina Marjanovića, djelo izraženog virtuoznog karaktera. Solisti Antea Glavaš, studentica prve godine integriranog preddiplomskog i diplomskog studija Tambure na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, i Karlo Čatić, student prve godine diplomskog studija Tamburaško umijeće na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, pokazali su visoku razinu tehničke sigurnosti i muzikalnosti. Njihova izvedba odlikovala se preciznom usklađenošću, jasno oblikovanim karakterima varijacija te kontroliranim dinamičkim rasponom. Orkestar ih je pratio nenametljivo, omogućujući slobodno oblikovanje fraze, dok je u tutti intermezzima potvrdio vlastitu tehničku sigurnost i stabilnost ansambla.
Nakon instrumentalnog bloka uslijedio je vokalno-instrumentalni segment posvećen Arsenu Dediću kao skladatelju, ali i nedavno preminulima Gabi Novak i Matiji Dediću. Uz tamburašku pratnju nastupila je vokalna solistica Renata Sabljak.
Blok je otvorila pjesmom Kuća za ptice, koju je interpretirala s izraženom osjetljivošću prema tekstu i dubokim razumijevanjem njegove emotivne slojevitosti. Svaki je stih bio pažljivo oblikovan, s jasnim osjećajem za frazu i unutarnju dramaturgiju.
Potom je uslijedilo pravo iznenađenje – nenajavljena arija Ave Maria iz prve hrvatske rock opere Gubec Beg. Već od prvih tonova bilo je jasno da se radi o izvedbi iznimne koncentracije i izražajne snage. Sabljak je suvereno vladala vokalnim materijalom, precizno oblikujući melizme i vrhunski nijansirajući tonsku boju, pri čemu je uspjela postići spoj tehničke sigurnosti i duboke emocionalne uronjenosti. U tom je trenutku izvedba nadrasla okvir same točke programa, ostavljajući snažan dojam na publiku i stvarajući gotovo opipljivu napetost u dvorani.
Publika je reagirala dugotrajnim pljeskom, a Sabljak se zahvalila poklonom do poda, koji je vjerujem, bio upućen i Arsenu, Gabi te Matiji. Unatoč intenzitetu prethodne izvedbe, zadržala je koncentraciju i u nastavku, gdje je zajedno s voditeljem Željkom Lončarićem Žecom izvela Arsenov Odlazak na stihove Tina Ujevića.
Orkestar je ovom bloku pristupio s osobitom mjerom i senzibilitetom, nenametljivo podupirući vokalnu liniju i ostavljajući solistici prostor za slobodno oblikovanje fraze. Takav pristup pokazao se iznimno učinkovitim, osobito u trenucima najveće izražajne napetosti. Valja pohvaliti i aranžera Tomislava Majačića koji je za tamburaški orkestar priredio pjesme iz ovoga bloka i kasnijeg bloka u kojem je nastupio Neno Belan.
Ovakva razina interpretativne predanosti i umjetničke uvjerljivosti otvara prostor za razmišljanje o budućim programima – bilo bi vrijedno češće uvrštavati slične vokalno-instrumentalne suradnje i angažirati soliste ovakvog umjetničkog dosega.
Sljedeća je točka donijela vidljivo opuštanje atmosfere u dvorani. Orkestar je, uz dozu scenskog humora, izveo tradicionalnu rumunjsku Transilvanijsku horu, ples čiji glazbeni materijal obilježava izražen virtuozitet i koji se često nalazi na repertoaru tamburaških ansambala kao svojevrsni tehnički izazov.
Izvedba je u početku započela u umjerenijem tempu, koji je publici već djelovao dovoljno virtuozno. Međutim, neočekivani scenski moment uslijedio je kada je jedan od čelista ustao, zaustavio orkestar i dirigenta te, uz dozu humora, predložio brži tempo, napominjući kako bi inače cjelonoćno vježbanje ostalo neiskorišteno. Kao dodatni efekt, uključio je metronom s izrazito brzim tempom, čime je situacija dobila i komični naglasak.
Dirigent je “prihvatio” prijedlog i dao novu, znatno energičniju pripravnu kretnju, nakon čega je orkestar nastavio izvedbu u osjetno bržem tempu. Upravo u tom dijelu ansambl je pokazao zavidnu tehničku spremnost – pasaži su izvedeni s lakoćom, jasnoćom i sigurnošću unatoč povećanoj brzini.
Slijedio je vokalno-instrumentalni blok u kojem je uz tamburaški orkestar nastupio Neno Belan, uz pratnju dviju vokalnih solistica. Kako je voditelj i najavio, riječ je o izvođaču čiji repertoar publika iznimno dobro poznaje, što se potvrdilo već od prvih taktova.
Program je otvoren obradom pjesme Ponoćna zvona. Početak, oslonjen na suzdržanu dionicu solo bugarije i vokala, djelovao je pomalo skromno za prostor velike koncertne dvorane, no ostatak izvedbe postupno je razvio puniji zvuk i energiju, jasno pokazujući zašto Belanov opus već desetljećima ostaje prisutan među publikom. U pjevanje se spontano uključila i publika, dodatno pojačavajući doživljaj.
Uslijedila je Ružo crvena, izvorno iz repertoara tamburaškog sastava Agrameri, čiji se „dalmatinski“ ugođaj prirodno uklopio u Belanov vokalni izraz i stilsku prepoznatljivost. Orkestar je pritom održao stabilnu i funkcionalnu pratnju, bez narušavanja vokalne linije.
Treća pjesma, Ivona, koju je Belan najavio kao svojevrsni „hrvatski reggae na tamburama“, donijela je posebno zanimljiv aranžerski pristup. Obrada se pokazala iznimno uspješnom, čak i dojmljivijom od izvornika u kontekstu tamburaškog zvuka, potvrđujući da se promišljenim tretmanom instrumentarija tambura može uvjerljivo uklopiti u različite žanrovske okvire. Publika je s velikim entuzijazmom sudjelovala u izvedbi, pjevajući refren unatoč vremenskom odmaku od nastanka pjesme.
Iako je Belan napomenuo da dosad nije nastupao s tamburaškim orkestrom, ova je suradnja jasno pokazala značajan izvedbeni i repertoarni potencijal.
Tamburaši nek’ se praši tradicionalni je blok Tamburaške rapsodije u kojem se bisernice, odnosno primaši, međusobno „nadigravaju“. Riječ je o spletu narodnih instrumentalnih melodija temeljenih na motivima slavonskog kola, pri čemu svaku tematsku cjelinu preuzima drugi primaš.
U interpretaciji su se jasno ocrtale generacijske razlike unutar ansambla. Stariji su članovi donijeli iskustveno utemeljen, idiomatski pristup, s naglašenim ritamskim slobodama i karakterističnim, „praskavim“ tonom koji evocira izvorni folklorni način izvođenja, često namjerno pomaknut od stroge metričke pravilnosti.
Nasuprot tome, mlađa je generacija pokazala utjecaj formalnog glazbenog obrazovanja – ritamski precizniji pristup, kontroliraniju tonsku boju i izraženu tehničku sigurnost. Upravo taj susret dvaju pristupa, tradicijskog i akademskog, dao je ovoj točki dodatnu slojevitost i zanimljivost, potvrđujući kontinuitet i razvoj tamburaške izvedbene prakse.
U sljedećem su bloku nastupile Slavonske dive: Vlatka Kopić Tena, Viktorija Kulišić Đenka i Marija Pavković Snaša, dok je Marta Nikolin bila spriječena zbog zdravstvenih razloga. U spletu su izvele pjesme Đenka, Kad te moji svatovi probude, Tebi dala sam sve, Ne dam ovaj komad plavog neba i Diko moja garava, nakon čega su se predstavile i pjesmom Moja drugo.
Njihove su interpretacije odražavale tradicionalni pristup tamburaškoj zabavnoj glazbi kakav se nekada mogao čuti na festivalima posvećenima tom žanru. Repertoar je tematski oslonjen na prepoznatljive motive – zavičaj, tradiciju, skromnost, ljubav, slavonski identitet i zajedništvo – koji su izvedeni s neposrednošću i izraženom komunikacijom s publikom.
Ovakav programski blok djelovao je i kao podsjetnik na razvojni put tamburaške zabavne glazbe, od njezinih festivalskih formi do suvremenijih interpretacijskih pristupa, zadržavajući pritom temeljne vrijednosti i estetske odrednice žanra.
Posljednji najavljeni blok bio je posvećen autoru Aleksandru Homokyju, skladatelju čiji su opus i doprinos trajno obilježili tamburašku glazbu. Na sam spomen njegova imena orkestar je ustao i pljeskom odao počast, što je bio snažan i dostojanstven trenutak večeri, ali i jasan pokazatelj međusobnog poštovanja unutar tamburaške zajednice.
Splet, nazvan prema završnoj pjesmi Ne daj, Slavonijo, obuhvatio je i pjesme Zima ostaje, Jedan život malo je, Ledina, Ej, berdo, berdo i Oblak mali, koje su izveli vokalisti iz redova orkestra. Publika je ponovno aktivno sudjelovala, pjevajući dobro poznate melodije, čime je dodatno naglašena povezanost izvođača i slušatelja.
U završnici večeri voditelj je na pozornicu pozvao predsjednika udruge Slavonska rapsodija, Krešimira Starčevića, koji je zahvalio svima uključenima u realizaciju projekta, ali i najavio buduće aktivnosti ansambla – nastup na Vinkovačkim jesenima, koncert u Europskom parlamentu u Bruxellesu te povratak u Lisinski za godinu dana.
Uz pomoć potpredsjednika udruge Roberta Nikolića dodijeljene su zahvalnice članovima orkestra koji sudjeluju u projektu još od prvog koncerta prije dvadeset godina. Među njima su Marina Janković, Mario Tretinjak, Goran Hlebec, Marko Sesar, Željko Ergotić, Saša Botički, Tihomir Šmitpeter, Krunoslav Dražić i Damir Butković, čija dugogodišnja predanost svjedoči o kontinuitetu i snazi ove inicijative.
Za bis je orkestar izveo pjesmu Inati se, Slavonijo koju je otpjevao već spomenuti Žec, te lagani i brzi bećarac, u kojem se pjevačima iz redova ansambla pridružio i Robert Nikolić. Time je koncert zaključen u vedrom i opuštenom ozračju, primjerenom karakteru večeri.
Završni dojam koncerta nadilazi pojedinačne izvedbe. Tambura danas očito živi i razvija se na više razina. U samom orkestru bilo je moguće prepoznati velik broj mladih glazbenika – učenika srednjih glazbenih škola te studenata tambure iz Zagreba i Osijeka – što jasno upućuje na kontinuirani generacijski prijenos znanja i interesa.
Interes publike dodatno potvrđuju i recentni koncerti: dan uoči nastupa u Lisinskom isti je program izveden u Mariji Gorici pred oko šest stotina posjetitelja, dok je sličan koncert u Sisku, u izvedbi učenika glazbenih škola iz Siska, Virovitice i Križevaca, okupio više od tisuću posjetitelja, uz najavljene reprize u drugim gradovima. . Velik broj solista i komornih ansambala najavio je svoja međunarodna gostovanja kao i snimanja nosača zvuka i koncerata pred domaćom publikom, dok Križevački tamburaški orkestar trenutačno gostuje u Kini, sudjelujući u projektima kulturne diplomacije
Paralelno s time, raste broj gradskih tamburaških orkestara, povećavaju se satnice i broj nastavnika tambure u glazbenim školama, otvaraju se novi odjeli zbog velikog interesa, a interes za studij tambure na akademijama u Zagrebu i Osijeku kontinuirano jača te se razina umjetničke izvrsnosti podiže. Sve se više ulaže i u umjetničku, odnosno ozbiljnu tamburašku glazbu, čime tambura postupno zauzima ravnopravan položaj uz druge klasične instrumente.
U tom kontekstu, svi navedeni pomaci ponajprije su rezultat dugotrajnog, sustavnog i predanog rada generacija glazbenika. Upravo taj kontinuitet danas daje jasne i vidljive rezultate – od sve većeg interesa mladih izvođača i publike do jačanja institucionalne i koncertne prisutnosti tambure.
Takav razvoj potvrđuje tamburu kao kvalitetan i autentičan izvozni kulturni proizvod, sposoban predstavljati hrvatsku glazbenu tradiciju u širokom rasponu – od folklorne i amaterske do akademske i profesionalne razine.
Otvori KEKS Pay
