Prije više od 30 godina Plavi orkestar bio je najomiljeniji bend u bivšoj državi. Hitovi poput “Suada”, “Bolje biti pijan nego star” ili “Goodbye Teens” doživjeli su kultni status, a album “Soldatski bal” prodao se u više od 600 tisuća primjeraka. Nakon početka rata bend je privremeno prestao s radom, a vratili su se 1998. hitovima “Od rođendana do rođendana” i “Ako su to samo bile laži”. Sljedećih godina povremeno su nastupali, a posljednji put u Zagrebu gledali smo ih prije sedam godina. Ove su godine krenuli na turneju Everblue, tijekom koje nastupaju u svim najvećim gradovima u regiji. U Domu sportova sviraju 17. veljače 2018. Frontmen Plavog orkestra Saša Lošić (53) doima se kao topla i iskrena osoba. Strpljivo je odgovarao na sva pitanja i otkrio nam detalje o nastanku njegovih pjesama.
U Zagrebu ste zadnji put nastupili prije sedam godina. Kao da čekate da stasa nova generacija da biste ponovno svirali?
Moram reći da smo fascinirani. Naša izdavačka kuća pravila je istraživanje na velikom broju naših fanova. Shvatili su da u ovom trenutku najviše fanova Plavog orkestra ima između 18 i 24 godine, nekih 33 posto. Sljedeća 32 posto su od 24 do 36 godina, a onda ostali. To i primijetim na koncertima. Od scene pa do miksete su mlađi ljudi koji drže smartfone u rukama. Oni su potpuno fascinirani time što gledaju živi nastup. Nekad imam osjećaj da ne izlaze i kuća jer su im na ulici loše grafike. Onda im znam reći – možete slobodno ostaviti mobitele u džepu, mi smo u HD-u, najboljoj rezoluciji. Onda mi jedan tinejdžer dobaci – ali mi smo u 4K.
Počeli ste s turnejom Everblue na kojoj namjeravate svirati u svim glavnim gradovima u regiji, ali i snimiti dokumentarni film?
To sad djeluje ambiciozno, međutim našu neambicioznost pokazuju duge pauze. Mi smo možda najneambiciozniji bend u regiji i uvijek se vratimo u medije da promoviramo nešto kad imamo razlog. Iskreno, ne volimo te neke obljetnice. Bilo je raznih poziva za gostovanja u emisijama i filmovima. Mi smo izašli iz šinjela punka i novog vala i zarobljenici smo vlastitog cinizma. Sve te obljetnice djeluju kao da ti u nekom poduzeću daju poklone. Što se tiče turneje, imali smo ideju da zatvorimo krug. Nećete vjerovati, ali još uvijek sanjamo san o Plavom orkestru. Htjeli smo zatvoriti krug prvim live albumom. U svakom od gradova snimat ćemo audio i video i najbolje trenutke zadržati na albumu i DVD-u. Dokumentarni film bit će za sladokusce, ljude koji vole grupu. Bit će tu puno materijala koji su bili u bunkeru i dosad ih nitko nije vidio zbog određenih povijesnih okolnosti.
Čuo sam da tu ima zanimljivih detalja kao kad su vas napali punkeri u Ljubljani, a među njima je bilo i danas poznatih političara?
U Ljubljani smo nastupili na poziv Igora Vidmara, tadašnjeg maga alternativne kulture bivše Jugoslavije. Pozvao nas je na alternativni festival gdje su nastupali bendovi poput Laibacha. Mi smo bili mainstream pop-bend koji čine dječak s kapicom, simpatični blizanci i gitarist koji sliči na Billyja Idola. Kad smo došli u garderobu, dočekao nas je natpis: “Bolje biti živ nego mrtav” s velikim prekriženim slovom A. Kad smo izašli na scenu, dočekalo nas je 3000 ljudi i 300 punkera koji su vikali RAUS! To je bila vrlo neugodna scena. Cijeli koncert nadigravali su se naša publika i punkeri koji su tada bili pioniri punka u bivšoj zemlji. I sad kad gledam te materijale, vidim čak i neke predsjednike političkih stranaka, redatelje, direktore, koji su u međuvremenu postali naši prijatelji.
Počeli ste u pokretu New Primitives s Elvisom J. Kurtovićem, Zabranjenim pušenjem i Bombaj štampom, a na drugom albumu ste pokrenuli pokret New Partisans?
Iskreno, više se ne sjećam tko nas je tako nazvao. Spontano se dogodilo da imamo nekakav odnos prema socrealizmu u to doba. Bijelo dugme je imalo pjesmu “Padaj silo i nepravdo”, a mi smo imali “Fa fa fašista nemoj biti ti”. Htjeli smo ono što je bila povlastica filmske i likovne umjetnosti premjestiti u svijet popularne kulture. Međutim, to ljudi nisu mogli razumjeti. Bio je to mučan period, tada sam imao 19 godina. Tek smo završili gimnaziju i preko noći doživjeli neku vrstu američkog sna u tadašnjoj zemlji. Prvu ploču snimili smo za tadašnji Jugoton spletom okolnosti kao u igranim filmovima. Mi smo došli vlakom iz Sarajeva, snimili demo snimke, a gospodin Smolec kod kojeg smo snimali rekao je: “Ovo uopće nije loše, mogao bih nazvati Sinišu Škaricu”. Nazvao je Škaricu i rekao: “Ovi dečki obećavaju, možeš li doći.” Siniša je preslušao materijal i odmah izvadio ugovor, to je tada bilo nešto nedostižno. Prvi nastup imali smo na Stereoviziji i sve je krenulo. Napustili smo fakultete i ostali u Zagrebu. To je bilo u travnju, a mi smo se vratili u Sarajevo u listopadu s pola milijuna prodanih ploča i statusom najomiljenijeg benda u zemlji. Tada smo shvatili kako su mnogi promijenili odnos prema nama.
Naravno, tada ste se morali nositi i s interesom djevojaka...
Današnjim tinejdžerima možda će biti zanimljivo da smo se mi pjesmama udvarali djevojkama. Tada nije bilo društvenih mreža. Mi smo tada bili punkeri i na tulumima smo svirali Clash, Sex Pistolse i slične bendove. Onda nam je raja znala reći “daj svirajte nešto naše što svi znamo”. Pave i ja smo tako na jednom tulumu otišli u kuhinju i rekli – ajmo napraviti neki narodnjak. Htjeli smo napraviti zezanciju, incident u našem radu. Počeo sam pjevati – “ti si meni sve”, a Pave je odmah nastavio “ti mi daješ sve”. Doslovno smo napravili pjesmu igrajući se. A kad smo već radili narodnu pjesmu, izabrali smo pravo narodno ime – Suada. Vratili smo se u sobu i odsvirali pjesmu distancirano. Tražili su nas da je odsviramo još jednom. Na kraju smo je tu večer odsvirali 20 puta. Uvrstili smo je u repertoar i ostalo je povijest. Inače, tada je bio blam reći curi da ti se sviđa. Morao si pitati prijatelja ili prijateljicu da za tebe pita djevojku. Moram reći da su sve naše pjesme adresirane, sve smo ih otpjevali nekim djevojkama.
Tko je onda bila čuvena Buca iz “Bolje biti pijan nego star”?
Znate onu situaciju kad se vratite s mora, pa ste svi preplanuli, sve dok ne izgubite boju i postanete onaj stari luzer? Jedne godine u rujnu ta Buca mi je rekla – “joj, puteru, što si sladak, vidi ga kako je pocrnio”. Pitala me gdje sam bio, ja kažem na Hvaru. Ona meni: “Hoćeš da te ošišam?” Rekla mi je da će me čekati na mostu koji je dijelio mušku i žensku gimnaziju. Čekao sam je točno u pet sati, no nije došla. Nakon što se nije nikad javila, otišao sam u kafić “Pošta”. Tad sam se prvi put u životu pošteno napio. Moji prijatelji punkeri poslije su mi rekli da sam non-stop ponavljao iracionalnu rečenicu “Bolje biti pijan nego star”. A koliko je pjesma iracionalna, govori podatak koji mi je otkrio jedan fan u komentarima na YouTubeu. Napisao je: “Ne bih da zamaram, ali kako je moguće da Loša u prvom dijelu pjeva – žao mi je što smo bili samo dobri drugovi, a u drugom – vino ne zna da smo nekad bili sretni par”. Nakon tog događaja shvatio sam da sam luzer, a da cure vole dečke iz bogatih obitelji. Kad smo imali prvi koncert u prepunoj Skenderiji, obratio sam se Buci: “Ako si večeras ovdje, moram ti reći da je bolje biti pijan nego star.” Nakon koncerta imali smo zabavu za uzvanike, a ja sam bio razočaran jer nje nema. I tada se kao u filmovima pojavila ona sa svojom prijateljicom. No neću vam reći što se tada dogodilo. Otkrit ću to na koncertu u Zagrebu.
Kako ste se nosili sa slavom?
Nama to nije odgovaralo. Mi smo bili buntovnici. Recimo, kada smo u Nami u Zagrebu potpisivali albume, staklo je puklo dijagonalno od navale obožavatelja. Došli su policajci na konjima. To je bilo strašno vidjeti. Demolirali su nam auto. Pobjegli smo u hotel Dubrovnik, a za nama trči masa ljudi. Morali smo spavati na periferiji. Počeli smo kliziti u sladunjavost. Tada su nas neki mediji počeli zvati “bendom za najmlađe uzraste”. E onda smo napravili samoubojstvo i snimili album koji smo nazvali “Smrt fašizmu”. Da mi je tada bila sadašnja pamet, to ne bih nikad napravio. Počeli su nas nazivati negativnom pojavom u društvu, išli smo na razgovore u Centralni komitet. Tu su mi se podrezala krila i zbog toga i dan-danas osjećam autocenzuru. Kad poželim napraviti neku hrabru pjesmu, nešto u mojoj podsvijesti gura me nazad.
Je li hrabra pjesma bila “Ljubi se istok i zapad”, koja je izašla u predvečerje rata. Mnogi su je poslije koristili u miroljubive svrhe.
Nismo ništa pokušavali. To je ustvari bila reklama za jednu turističku agenciju. Poslije je to ispalo zgodno. Ljudi koji su htjeli sačuvati toleranciju prigrlili su je. Međutim, Plavi orkestar ostao je benigna pojava na ovim prostorima.
Na početku rata odselili ste se u Sloveniju u kojoj ste živjeli sve do prije dvije godine. Zašto ste otišli baš u Ljubljanu?
Netko je otišao u Zagreb, netko u Beograd, netko kao naš Pave u Kanadu, a moj jedini naum bio je da ne odem ni predaleko ni preblizu. Jednostavno, bilo me strah rata. Imam tu paničnu notu u svom karakteru. Nisam mogao izdržati. U tom periodu nisam želio javno nastupati. Radio sam u marketingu. S Plavim orkestrom snimio sam novi album tek 1998. Zamislite vi koliko smo mi specifični. Bubnjar Ćera u Sarajevu je pješačio deset kilometara da dođe do jedinog slobodnog telefona. Nazvao me i samo mi je rekao jednu rečenicu: “Loša, samo ti želim reći da se između nas ništa nije promijenilo.” To mi je bilo jako dirljivo.
Kako ste se snašli u Sloveniji? Jeste li dobro naučili jezik?
Slovenija nas je sve jako lijepo primila. Navikao sam se na Ljubljanu. Ondje vlada red i mir, svi su blagi. Ono što je bilo neobično je da ne možeš izaći i sam sjesti na kavu. Ondje su ljudi jako vrijedni, pa kad vide da netko sam sjedi reći će – vidi ga, nema nikakvog posla. Bilo je dosta sažaljivih pogleda. Slovenci su jako suzdržani. Ne daju do znanja da su te prepoznali, nego te tiho komentiraju. Sad kad sam se vratio u Sarajevo, shvatio sam koliko sam se naviknuo na slovenski mentalitet jer sam se počeo ispričavati i lijepo moliti. Onda mi je moja raja rekla: “Loša, što si se nekako profinio”. Neobična mi je bila i ta neposrednost. Recimo, plaćam telefonski račun, a nepoznata žena na šalteru mi kaže: “Opa, potrošilo se ovaj mjesec.” Sarajevo je jedna duga ulica u kojoj su kućice. Imamo jednog pekara, jednog pjevača Dinu Merlina, jednog redatelja Danisa Tanovića. Sve je po jedno, i uživam u tome...
U Sloveniji ste našli i dugogodišnju djevojku Špelu Možinu. Kako je njoj sad u Sarajevu?
Ona radi u diplomaciji i dobila je premještaj u Sarajevo. To je u biti i bio razlog povratka. Slovenka me vratila u moj grad i to mi je vrlo simpatično.
Govorili ste još prije sedam godina da ćete se oženiti, pa još uvijek niste...
Super je oženiti ste kad ste mladi, pa se svi okupe. Kad si ovako dugo u vezi, to je neko ovjeravanje ugovora. S druge strane, razmišljam kad si dobrovoljno u nekoj vezi toliko dugo, to se čini čvršće nego kad potpisujete ugovor.
Je li vam žao što nemate nasljednika?
Normalno da mi je žao što sam neke vlakove propustio. Došao sam na zadnji peron i ondje više nema nikog da me čeka. Imao sam kvalitetnu i sretnu mladost. Obožavam sve ove prostore, svugdje imam prijatelje. No definitivna odluka mi je da živim na Hvaru, kamo odlazim od malih nogu.
Smeta li vam situacija u Bosni i Hercegovini u kojoj su još vidljive podjele?
To trebate pitati Vedrana i Branu iz Dubioze kolektiv. Oni bi sigurno dali bolje odgovore. Što se mene tiče, neka cvijeta tisuću cvjetova. Poštujem pravo da se svatko osjeća kako god želi. Polažem pravo da se osobno ne osjećam nikako.
Kako se osjećate s pisanjem novih pjesama?
Kao jelen kad uperite farove u njega. To je velika odgovornost. S druge strane, glazbu za film pišem s velikom lakoćom. Iza mene je 50 filmova, 20 kazališnih predstava i nekoliko serija.
najomiljenij bend bivše države? Kako kome... meni ne bas