Trpimir Vicković Vicko ime je bez kojeg je jutarnje slušanje radija nezamislivo. Legendarni je voditelj višestruki, točnije najbrojniji osvajač Večernjakovih ruža u kategoriji radijske osobe godine.
Ruže je nizao od 1997. do 2003. godine i time je kao sedmerostruki dobitnik osigurao mjesto na vrhu nagrađivanih u "ružičnjaku". Njegova poznata kontakt-emisija "Vickova budilica", koja se posljednje dvije godine emitira na Radio Martinu, redovito ispraća slušatelje od pet ujutro u novi dan. Kao član Udruge VANG, Val nove generacije, održava besplatne edukacije mladih o medijskim vještinama koji uranjaju u svijet neovisnog i kreativnog novinarstva.
Osvojili ste čak sedam uzastopnih Večernjakovih ruža. Kako?
Mi smo djelovali od '96. i tada nije bilo kategorije za radijskog voditelja ni za radijsku emisiju. Ljudi su spontano slali pisma redakciji i pitali: - Dobro, što je s tim? Nema kategorije za radio. - Imao sam sreće da je publika Večernjeg lista bila moja publika. Te godine, od 1997. do 2003., bile su moje godine. Najuspješnije, najjače, najkreativnije... i cijela ta ekipa Obiteljskog radija na tim je krilima uspjeha zasigurno radila sebi ime i prezime. Godinu prije dobio sam nagradu Udruge lokalnih medija, Zlatni mikrofon, i onda je došla Večernjakova ruža. Lijepo je kada čovjek dobije nagradu nakon određenog broja godina, to je bila i ostala nagrada publike. Kada te publika prepozna, to je poseban osjećaj, jer za nju radiš.
Tijekom godina rada na radiju postao sam kućni ljubimac i ljudi mi prilaze i kažu: "Ja vas znam". Ne stvara mi to pritisak jer, tko k meni krene s osmijehom, tako ja nastavim. Nisam imao puno neugodnosti, iako je bilo ljudi koji su nijekali moju kvalitetu i izrugivali se s tim što sam radio i što još uvijek radim. Posljednje sam dvije godine na Zabavnom radiju - Radio Martinu i tamo sam pronašao svoju novu radijsku obitelj. Prekrasni ljudi, nakon tjedan dana osjećao sam se kao da sam tamo godinama. Nisam se puno promijenio, ponešto sam izbacio, nešto dodao, neke stvari idu u duhu cijeloga radija. Volim tu ekipu i želim s njom raditi. Meni kao frajeru koji je svojedobno bio faca odgovara igrati u dobroj kućnoj atmosferi gdje te trener ne ganja da ne budeš svoj. Imam svoju poziciju, ja svoju poziciju igram, dajem golove. Još uvijek na posao idem pjevajući.
Nikada od slušatelja niste tražili da glasaju za vas?
Nikada. To nam nije bilo ni na kraj pameti. Danas je zanimljivo vidjeti medije koji pozivaju publiku na glasovanje i davanje nagrada i priznanja. Nemam ništa protiv toga, ali to nije bio moj stil tada, a nije ni sada.
Trenuci nakon dodjele Ruže - s kim ste slavili? Imate neku anegdotu vezanu uz dodjelu?
Odmah sam išao doma jer sam ujutro radio. Ili sam dolazio sam ili sa ženom i bliskim prijateljima. Nisam smiješan i nisam društven. Vrlo sam zatvoren i rezerviran. Posao me natjerao da budem discipliniran što se tiče ranog odlaska u krevet i ponekad mi nedostaje društvo. Na radiju se družim s puno ljudi, ali volio bih se opustiti u društvu koje me zna jer tad izlazi neki drugi Vicko.
Koga biste vi iz radijskog svijeta nominirali za Ružu?
Prije svega htio bih žiriju koji preliminarno bira za koga publika glasuje poručiti da sam i dalje najjači i najsnažniji te najodvažniji radijski voditelj u Hrvatskoj koji radi od 5 ujutro. To pokazuju i istraživanja. Moja krivulja rasta od 5 ujutro vrlo je strma i htio bih ih podsjetiti na staru mrcinu koja publici može donijeti dosta toga.
Ima krasnih ljudi, ali ne rade svaki dan i publika ih prepoznaje isključivo po radu. Ne mogu izdvojiti ničije ime i prezime, a i imamo premalo vremena za to nabrajanje.
Opišite svoj dan.
Od pola 4 sam na nogama, od 4.15 u redakciji, u 5 počinje "Vickova budilica" i u 9 se odjavljujem. Do pola 11 sam na radiju i pripremam TV emisiju za navečer. Odlazim kući i čeka me doručak, moja supruga peče kruh doma. Onda se ona i ja družimo, a ako mi obveze dopuste, nekad i odspavam poslije ručka. Nakon toga pregledavam mailove, pročitam nekoliko stranica knjige koja mi je tad aktualna. Imam popriličnu zbirku znanstvene fantastike i zapeo sam na "Igri prijestolja". Tu je i vrijeme za moje klince, ganjaju se po sportovima i tad je već vrijeme da krenem prema televiziji. Dolazim uvijek sat vremena prije. Doma sam oko 23 sata.
Kako se opuštate nakon kreativno zahtjevnog dana?
Opušta me razmišljanje o tome da imam prekrasan život. Donekle sam zdrav, ali djeca su mi zdrava, uspješna... Žena me još uvijek trpi. Rehabilitatorica je pa me razumije. Imam sredinu koja me prihvaća takvog kakav jesam. Ostvario sam se u mnogim stvarima. To je zadovoljstvo. Imam tisuće ideja dnevno i svugdje ih rasipam i obožavam vidjeti da je ideja naišla na plodno tlo. Neki to uzmu i iskoriste, a neki imaju stav da govorim gluposti.
Što se dogodilo nakon dijagnoze dijabetesa?
Nagovaraju me da uzmem psa. Nekako sam svoj život posložio tako da mi dijabetes ne smeta. Meni bolest ne definira život. Moram živjeti s tim.
Što biste bili kada ne biste bili voditelj?
Imao sam predispoziciju za rad u kazalištu kao kazališni glumac. Imam i obrazovanje i preferenciju, ali ne volim kad mi se govori što moram točno raditi i ulaziti u tuđe likove. Nekako sam izgubio to automatsko pamćenje. Lakše je osloniti se na proizvodnju riječi. Mogao bih biti i policajac, kao što sam bio u ratu. To mi je išlo odlično. Volim zakon, a i odora mi dobro stoji. Sigurno bih bio dobar učitelj. Mislim da nema tog paralelnog svijeta u koji nisam zavirio. Ne bih tamo htio živjeti skroz. Prije rata radio sam u državnoj tvrtki i bježao na radio. Kod mene vječito postoji taj dualizam jer me svašta zanima.
Čime se bavi vaša udruga VANG? Val nove generacije?
Prije 6-7 godina ekipa s Radija 101 i ja kao pridošli član našli smo se u hipotezi da bismo trebali napraviti nešto za generaciju koja dolazi. U vrijeme naših početaka imali smo slobodu i tadašnji su nam urednici davali velike mogućnosti - probavanja, iskušavanja, eksperimentiranja i mnoge su stvari zaživjele pa su tako nastali i mnogi zanimljivi i poznati programi. Na primjer, Zločesta djeca. Iz jedne razgovorne teorije što ljudi rade ujutro nastala je "Vickova budilica", no trebalo je imati slobodu da se dopusti tako nešto i stavi na tržište. Danas mladi ljudi moraju doći potpuno gotovi, profilirani, s vrlo kvalitetnim sadržajem koji odmah donosi novac.
Nemaju šanse. Svi traže osobe s iskustvom, a gdje će mlada osoba uopće doznati što je to? Mi smo onda odlučili da će VANG biti mjesto gdje ćemo mi demistificirati medije, gdje ćemo ljudima pokazivati pravu stranu rada u mediju i stavljati ih u realne situacije za radio, televiziju i internet. Iako nismo bili internetska generacija, gledali smo kako to raste i učili. I danas još uvijek eksperimentiramo i istražujemo što taj medij može napraviti za mene.
Približavanje mlađim generacijama "Vickove budilice" - doživljavate li to kao izazov i kako se snalazite na društvenim mrežama?
Ciljana publika "Vickove budilice" ima od 35 do 55 godina, a mlađe generacije nisu u fokusu, osim u vidu edukacija koje provodi Udruga VANG. Pokušali smo sa srednjoškolcima, ali oni su poput vjetra. Vrlo su nestalni. Dok se npr. oni s 2-3 godine fakulteta već mogu obvezati, puno su kvalitetniji za skok u znanju. Što se tiče moje osobne karijere, ja držim da s mladima ne mogu hvatati korak, oni su sasvim druga generacija. Ja se držim svoga, radim ono što znam. Možda napravim izlet prema mladima, a i, istini za volju, Facebook je otišao od mladih prema nama starijima. Tu opet vidim vrlo kvalitetnu reakciju kada nešto objavim; fotografija, status... vrlo brzo do nje dolazi. Osjeti se bilo javnosti. Pisao sam skoro godinu i pol priče od 3-4 kartice i onda sam shvatio da ljudima odgovaraju kratke forme. Zadnje dvije godine svaki dan u 5 ujutro objavim na Facebooku 2-3 rečenice. To je posebna disciplina i podsjeća me na one dane na radiju kada smo na neku temu morali napisati reklamu.
Čovjek odrasta; sa 16 godina mislio sam da trebam biti rock-pjevač, s 18 godina uđeš u kazalište pa vidiš kako je to prekrasan svijet, s 25 godina vidiš da se od toga baš ne može tako lagodno živjeti, a da ne krvariš na sceni, s 30 shvatiš da trebaš uzeti ono što ti život pruža, s 40 moraš imati nešto iza sebe na što se možeš pozvati. Svijet mjeri po određenoj količini novca, nagrada i statusu. Sa svojih 50 i nešto godina nagledao sam se ljepote.
Koje su poslovne ili osobne želje?
Poslovno i osobno je vrlo blizu i to je uvijek bilo vezano. Mene se poistovjećuje s mojim poslom.
Jesam li ja takav ili nisam, koliko sam dobar ili loš, ne znam. Ja sam prema sebi jako dobar. Svoje sam poslovne ciljeve ispunio: biti na vrhu, biti radijska globalna zvijezda u Hrvatskoj, prepoznatljiv likom i dijelom... Radio sam i kao menadžer za ljudske resurse, ali tržište nije prepoznalo moje potencijale. Odnosi s javnošću moja su ljubav koju sam ispunio radeći pro-bono za neke udruge, nekad ti je žao što te ljudi ne percipiraju kao nekog vrlo pametnog. Neke diplome koje imaš su ostvarive, neke nisu. Zamisli čovjeka koji sanja da bi mogao nešto napraviti i trudi se godinama i na kraju se razočara. Jer to nije to.
Nitko mu nije objasnio da tamo iza scene netko nekoga tuče, maltretira, da su mnogi glumci isplakali puno suza, mnoge pjevačice bile razočarane u svoje tijelo koje je lijepo, mnogi pisci nakon tisuće i tisuće riječi spalili svoja djela, sportaši na svoj najbolji dan nisu postigli rezultate unutar nekih okvira. To je razočaranje i, ako nemaš odmak u glavi od toga, teško je.
Je li netko ikada nezahvalno iskoristio ideje koje ste podijelili?
Je, ali imali su problem jer im nisam ispričao ideju do kraja. Postoje stvari kojima sam rodonačelnik, ali ima nekih stvari koje sam i ja pokupio, reciklirao, stavio svoj štih. Ne mogu pobjeći od toga da svaka "Vickova budilica" sliči na film "Good morning Vietnam".
Kad sam dobio takvu usporedbu, pomislio sam da nema bolje. Sad na televiziji vodim drukčiju emisiju i profesionalac sam koji može voditi što god ja hoću i kako ja hoću i imam vrlo pošten odnos prema tome jer me ne plaća nitko osim gledatelja. Ako ja odaberem dobru temu za emisiju Stav, gledatelji zovu, plaćaju me pozivom. Ne plaća me urednik, sponzor ili direktor.
Pogledajte koji su estradnjaci postali duhovnjaci.
Nisam čuo Vickovu budilicu, ali emisija Stav je jedna od većih šupljih kanti na televiziji. Čudi me da se takav isprazan koncept uopće spominje kao neka relevantna emisija. Totalno bez veze.