Po nekim nepreciznim izračunima Stephen King je diljem svijeta prodao oko 2,5 milijuna primjeraka svoje autobiografije "O pisanju: sjećanja na zanat". Počeo ju je pisati kao neke osobne crtice, da ostane u formi, nakon teške prometne nezgode 1999. godine, kad je mislio da više uopće neće moći pisati. Knjiga mu je pomogla da se odvaži vratiti svom zanatu, bila je nevjerojatno uspješna i na njoj je sigurno zaradio barem nekoliko milijuna dolara. Da tako kažem, nije mi krivo jer je to istinski iskrena i autentična knjiga, odlično napisana, nevjerojatno zabavna i duhovita - malo me podsjetila na genijalnu Nušićevu autobiografiju, jer počinje s ranim djetinjstvom i nekim njegovim smiješnim i tragičnim obiteljskim epizodama (brata i njega teškom mukom othranila je samohrana majka koja je umrla od raka upravo kad je Stephen prodao svoj prvi roman "Carrie").
Iz najrazličitijih razloga (bez hrvatskog jala!) mazohistički pratim koliko američki pisci, zvijezde i političari mogu zaraditi svojim pisanjem. Možda me i umiruje što eto, barem negdje, pisanje još uvijek nekome nešto znači! Nedavno sam pročitala da se iznos, koji je inače strogo čuvana tajna, o predujmu koji je od svojeg izdavača Simona & Schustera dobila Kamala Harris za svoju novu autobiografiju "107 dana", procjenjuje na 10 do 20 milijuna dolara. Jadni Biden dobio je samo 10 milijuna, a Obame 60 milijuna dolara za svoje memoare. U najavi svoje knjige, koja će se pojaviti krajem rujna, Kamala objašnjava da je knjiga napisana potpuno iskreno, nakon dubokog promišljanja o tih njezinih 107 dana predsjedničke kampanje, najkraće u modernoj povijesti. U tih 107 dana putovala je Amerikom, kaže, borila se za budućnost i taj je period u njezinu životu duboko osoban, no vjeruje da je bio osoban i za sve koji su je podržavali. La di da, rekla bi Allenova Annie Hall.
Nakon te promotivne najave, nastupila je u večernjem zabavnom showu s demokratom Stephenom Colbertom (kojem neće biti produžen ugovor sa CBS-om kad uskoro istekne, jedni tvrde zbog skandaloznog Trumpova pritiska na tu TV kuću, drugi jer show nije gledan, a jako puno košta - samo njegov honorar godišnje iznosi 20 milijuna dolara, a zapošljava stotinjak ljudi koji mu pišu šale i sudjeluju u produkciji - ukratko, show gubi novac). Colbert je pozvao bivšu potpredsjednicu Sjedinjenih Država da u njegovoj emisiji promovira svoju knjigu i, dakako, počeo ju je nagovarati da mu nešto kaže, da dobije neku "robu", tražio zanimljive detalje, neku iskru duhovitosti, uvida u politiku i život, nešto što bi ljude moglo navesti da to čitaju, a i da nastave gledati njegov show. Kamala Harris se uglavnom tinejdžerski kikotala, što joj je neka vrsta zaštitnog znaka. Potom je ipak, jer ju je Colbert gnjavio, spomenula da je knjiga osobna: "Moj je rođendan u listopadu, a izbori u studenom, hihihihi, Doug (njezin muž) morao mi je odabrati poklon, hihihihihi." Tu je stala, a na Colbertovo inzistiranje da gledatelji čuju što joj je kupio ili možda nije ništa jer je zaboravio rođendan fokusiran na izbore, Kamala je odgovorila ovako: "Hihihihihi, morat ćete kupiti knjigu." Potom je ponovila da je knjiga jako osobna i opet uz smijeh dometnula, "Jadni Dougie". Dakle, najavila je da knjiga ismijava njezinog muža.
Već sam pisala o tome kako ne podnosim taj novi prihvaćeni manirizam, lažni i jeftini feminizam, ismijavanje muža na javnom mjestu, u knjigama, u showu… Ne može se niže. Nekad se govorilo da džentlmen nikad "ne ljubi i potom otkriva", no za žene, čini se, to ne vrijedi. Dok Stephen King u svojoj autobiografiji opisuje kako se sȃm, i s koliko muke borio s alkoholizmom i ovisnosti o kokainu i koliko su ga ti poroci "koštali', puno je jednostavnije napisati memoare i ismijati druge iz pozicije dokazano "važne face". Ti memoari bivše predsjedničke kandidatkinje, koji vjerojatno najavljuju njezin ulazak u predsjedničku kampanju za izbore 2028. jer je odlučila da se neće kandidirati za guvernera Kalifornije, kako se dosada očekivalo, čine mi se posve nezanimljivima, bez tračerskog safta, a pogotovo bez iskrenog otvaranja vlastitih bolnih mjesta, za što, rekla bih Kamala Harris naprosto nije sposobna. No, vidjet ćemo, bacit ću pogled u rujnu.
U SAD-u su česti memoari koji puno otkrivaju i stoga svoje autore puno i "koštaju", katkad i unište. A onda postanu bestseleri. Već sam pisala o takvoj knjizi Trumana Capotea, veoma talentiranog pisca i strasnog tračera, koji se posve uništio svojom autobiografijom "Uslišene molitve", koja počinje citatom Svete Terezije Avilske, "Puno više suza proliveno je zbog uslišenih molitvi nego onih neuslišenih". U knjizi je razotkrio sve moguće pikanterije iz života njujorškog visokog društva, sve njihove uslišene tajne želje - najrazličitije poroke - koji su se pretvorili u njegovu tragediju. Umro je sam, depresivan i napušten. Zapravo je čudno da Capote nije shvatio da će mu se dogoditi isto što i njegovu prethodniku stotinjak godina ranije. Mislim na Warda McAllistera, pisca, ali prije svega modnog i društvenog arbitra, najpovjerljivije osobe i savjetnika kraljice newyorškog visokog društva Caroline Astor, koju je u vrijeme kad su bili u najvećoj ljubavi, nazivao svojom "Mističnom Ružom". Baš kao što je Capote obožavao svoju najbolju prijateljicu Babe Paley, jednu od kraljica otmjenog New Yorka njegova vremena, suprugu direktora tada zaista moćne TV kuće CBS, i tepao joj da "ona ima samo jednu manu - savršena je, inače, ona je savršena".
Ward McAllister je uz gospođu Astor jedini posve stvarni lik u odličnoj HBO-ovoj seriji "Pozlaćeno doba", koja je sad, u trećoj sezoni, postala zaista uzbudljiva i napeta. To je jedna od rijetkih serija koje rastu s novim sezonama. Napisao ju je engleski scenaristički veteran Julian Fellowes, ekspert za visoko društvo, autor Oscarom nagrađenog scenarija za Altmanov film "Gosford Park" te autor serije i filmova "Downton Abbey". U međuvremenu, Fellowes je napisao još nekoliko serija i tri odlična romana, a jedan od njih, "Belgravia", o izgradnji Londona i engleske bogate srednje klase sredinom 19. stoljeća, također je odlično ekraniziran. "Pozlaćeno doba" - to razdoblje silnog bogaćenja američkih tajkuna od kraja sedamdesetih godina do samog kraja devetnaestog stoljeća tako je nazvao Mark Twain - Fellowes je pisao koristeći se ponešto izmijenjenom poviješću stvarnog željezničkog tajkuna Vanderbilta i njegove društveno ambiciozne žene, nesmiljene arivistice Alve, odlučne da osvoji newyorško visoko društvo.
No, McAllister i Astor su važni likovi u seriji i jedini likovi koji se zovu svojim pravim imenima. McAllister je kremu newyorškog visokog društva nazvao "the four hundred", četiristo najbogatijih, i do dana današnjeg poslovni časopis Fortune i mnogi drugi koriste upravo taj broj od 400 imena za svoje popise i analize najbogatijih. McAllister je došao do broja četiristo vrlo jednostavnom računicom: to je bio broj ljudi koje u svoju kuću, u svoju balsku dvoranu, može pozvati i istovremeno smjestiti Caroline Astor. A koga ona ne pozove, on kao da i ne postoji za to visoko društvo. One koje ona odbaci, recimo razvedene žene, mogu mirno računati da nisu više crème de la crème newyorškog društva.
FOTO Kolinda Grabar-Kitarović oduševljava svojim izgledom, a ovako se mijenjala tijekom godina
McAllister je bio neka vrsta njujorškog Oscara Wildea, modnog arbitra, koji je određivao sve, od toga kad se smije servirati losos i kako, do toga koje se vino pije s kojim jelima, kako se ukrašava balska dvorana cvijećem, što se odijeva u kojim prilikama i slično. U novinama su ga jednom nazvali važnijim za NYC od samog gradonačelnika. Budući da se dobro oženio i dobio veliki miraz, proveo je nekoliko zima u Londonu, Rimu, Firenci… i smatrao da je sve naučio o manirima i estetici koju "društvo" mora slijediti. U NYC-u u to vrijeme "društvo" su prvenstveno bile stare newyorške obitelji (najčešće dalekog nizozemskog podrijetla, grad se nekad i zvao Novi Amsterdam). No, McAllister je bio američki demokratičan i tvrdio, za razliku od engleskog društva tog vremena: "Krasno je biti dobrog podrijetla, ali ako vam to nedostaje, rafiniranost i kultura to mogu nadomjestiti." Kao Capote stotinu godina kasnije, McAllister se u jednom trenutku osjetio tako moćnim, zabavnim i neodoljivim svojim dragim prijateljicama da je smatrao da smije objaviti knjigu "Society As I Have Found It (Društvo kako ga ja vidim). Tu knjigu McAllister je objavio 1890. i umro samo pet godina kasnije u svom klubu, dok je večerao posve sam. Nije bio čak ni s nekim od svoje troje djece. Njegov pogreb nije bio mali - već tad je bilo puno ljudi koji prate tračeve s crvenog tepiha, kako bismo to danas rekli - no, od onih 400 najvažnijih imena, bilo ih je možda samo dvadesetak. Gospođa Astor nije bila među njima.
To je podosta duga knjiga (originalno, prvo izdanje sam je poklonio glavnoj newyorškoj javnoj knjižnici i danas je tamo izloženo pod staklenim zvonom zbog velikog interesa za knjigu koji je pobudila serija). Ta knjiga, koja je McAllistera koštala prijatelja i društvenog statusa, danas se čini dosadnom. Doslovno stotine stranica o tome kako se pravi i servira juha od kornjače, koliko točno treba ohladiti vino, koji plesovi su najbolji za formalne balove i tome slično. Najvažnijim je smatrao prenijeti svoj uvid u to kako održati uspješan domjenak, kako postići da zabava ili primanje uspije: "Uspjeh domjenka ili veće zabave počiva na magnetizmu i taktu domaćice, a kad se to dvoje pravilno sklopi, ona dostiže genij društvenosti." Naravno da je pretenciozan do boli.
Možda je upravo McAllister originalno smislio onu čuvenu autoironičnu opasku Woodyja Allena, o tome kako ne želi biti član kluba koji bi njega primio za člana. McAllister je to ovako objasnio: "Bal za koji lako možete nabaviti pozivnicu, nikad nije privlačan, ali će se zato za onaj bal koji inzistira na svojoj ekskluzivnosti, uvijek tražiti pozivnica više." Kao što smo vidjeli u Fellowesovoj seriji, u toj knjizi bilo je i nešto tračeva. Nipošto onoliko koliko bismo mi danas očekivali, ni približno onome što je u svoju knjigu ubacio Truman Capote. Kod McAllistera nema imena, no njegovo prijateljstvo s impozantnom gospođom Astor počivalo je na apsolutnoj diskreciji i poštovanju nekad tako važnog osjećaja privatnosti, koji smo danas, čini se, posve izgubili. To je prekršio i morao za to platiti visoku cijenu.
Pisao je o "novim obiteljima", skorojevićima koji se s novcem pokušavaju ugurati u društvo - opet bez imena - ali s mnoštvom savjeta o tome kako da u tom procesu ne ispadnu smiješni ili vulgarni. Mnogi su mu zamjerili i to pretjerano prenemaganje i isticanje sebe i svojeg ukusa, veličanje svoje estetske tankoćutnosti, kao da je prvi među jednakima. A on to nipošto nije bio jer niti je pripadao u jednu od najstarijih, niti najbogatijih newyorških obitelji. Osim toga, jedna od njegovih najvećih grešaka bilo je to što je prekršio zavjet šutnje o novcu, i to nakon što je detaljno objasnio da je novac najvulgarnija tema. Spominjanje novca u društvu tog vremena bilo je krajnje neprihvatljivo, bez obzira na to što razmetanje statusnim simbolima to nije bilo. McAllister je javno otkrio tko je koliko plaćao svoje dragocjene francuske chefove u kuhinjama koje su uvijek morale biti spremne dostojno počastiti goste na iznenadnom banketu, koliko tko plaća sobarice, batlere, koliko je tko potrošio na neke večere ili šampanjce koje je servirao.
To je tad bilo nedopustivo vulgarno, otprilike, ako mene pitate, kao ismijavanje i ponižavanje svojih partnera danas. Fellowes i u ovom, kao i u svojim ostalim brojnim scenarijima, inzistira na tome da je u braku, kao i u poslu, lojalnost najvažnija, uz bliskost, uzajamno poštovanje, zajednički rad na zajedničkom cilju… Možda je malo i pretjerao u tome analizirajući život newyorškog društva jednog davnog vremena, no serija "Pozlaćeno doba", s puno stvarnih povijesnih referenci, vjerojatno je najzanimljivija serija koju trenutno možete gledati.
Otvori KEKS Pay
