Ja sam Kata Ronko. Imala sam dva sina kojima sam se ponosila i obojica su bila u obrani domovine i počinila suicid – kaže majka pa se slomi ispred kamere. Iza kamere je Jakov Sedlar, a ta potresna scena jedna je od prvih koje otvaraju dokumentarni film “3069”, nazvan prema broju samoubojstava koja su od Domovinskog rata počinili hrvatski branitelji. Među njima su i Katini sinovi.
Stariji sin Branimir Ronko, ispričala je majka, izišao je iz sjemeništa i stavio se na raspolaganje obrani Republike Hrvatske. Pristupio je Zboru narodne garde i početkom 1992. prešao u 5. gardijsku brigadu Sokolovi, a tijekom rata prošao je sve bojišnice od istoka do juga, penjući se hijerarhijskom ljestvicom od običnog vojnika do dočasnika i časnika Hrvatske vojske, mahom na zapovjednim dužnostima, sve do studenoga 1994.
– Jedne je večeri sjeo, stavio pištolj na sljepoočnicu i opalio. Napustio nas je u 21. godini. Došao je pred zid i nije vidio izlaz.
Bio je premlad, previše je vidio i rat je na njega ostavio traga, govori majka o starijem sinu Branimiru, koji je posmrtno odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Za majku, to je rana koja ne zacjeljuje, a godine koje dolaze na srcu će joj utisnuti još jedan duboki ožiljak.
– Moj mlađi sin Mario 1995. otišao je u Posavinu a da to nismo ni znali. Stavio se na raspolaganje HVO-u, također premlad kao i njegov stariji brat. Završio je u ratnoj bolnici, ostale su posljedice i obolio je od PTSP-a. Kako nije bio državljanin BiH, nije mogao ostvariti status branitelja i to ga je boljelo. Nekoliko je puta pokušao suicid. Njegov otac i ja spašavali smo ga sve do kobne noći 8. lipnja 2010. kada ga nismo uspjeli spasiti – govori Kata Ronko.
Porazna statistika
Mario si je oduzeo život u 34. godini.
– Preponosna sam na sinove, oni su bili moj ponos i to su i ostali. Ali sam i najžalosnija jer nemam nikoga tko mi može reći majko i obrisati suze s lica – govori Kata Ronko.
Iza sina Marija ostao joj je njegov sin Branimir, koji je također jedan od protagonista u filmu. Njegova priča izaziva posebnu gorčinu jer je taj mladi čovjek, sin preminulog hrvatskog branitelja, svoju budućnost odlučio potražiti u Irskoj, ne u Hrvatskoj za koju mu se otac borio.
– U početku sam bio ljutit na oca, ali kako je vrijeme prolazilo tako sam sve više razumio kroz što je on sve prolazio: bolest, rat i raspad obitelji. Ne ljutim se na njega, ali samoubojstvo nikada nije rješenje. Savjetovao bih braniteljima da se otvore svojoj obitelji, ne mora to biti psihijatar. Netko bližnji tko zna kroz što ste prošli – kaže Branimir Ronko.
Uključujući i tragičnu sudbinu obitelji Ronko, film u 60 minuta prikazuje osam podjednako teških priča, obrađujući iznimno bolnu temu suicida među braniteljskom populacijom. Posvećen je onima koji nisu mogli izdržati iskušenja kojima su bili izloženi nakon pobjede u Domovinskom ratu. Svjedočanstva majki, supruga, djece, prijatelja, suboraca koji su iza njih ostali iskrena su, bolna i duboko potresna.
Film će u sklopu Festivala domoljubnog filma „Gordan Lederer“ biti pretpremijerno prikazan sutra u Vukovaru u sklopu svečane akademije u povodu obljetnice ustrojavanja 204. vukovarske brigade, a potom putuje u Zagreb, Rijeku, Split te u Kanadu i dva grada američke savezne države Kalifornije.
Jedan od sugovornika u filmu je i psihijatar dr. Davor Lasić.
– Problem samoubojstva hrvatskih branitelja nije samo fenomen prisutan u Hrvatskoj kao specifičnost posljedica Domovinskog rata već, nažalost, kao posljedica suvremenih ratova, a znanost je to uočila. Strah me da slijedimo trend veterana Zaljevskog rata čiji je broj suicida već danas premašio onaj broj poginulih u izravnim sukobima, i to je veliki alarm – kaže dr. Lasić, dodajući kako, gledamo li hrvatske podatke, od 504.900 registriranih branitelja koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, njih 7208 poginulo je u ratu, dok noviji podaci govore o više od 3250 branitelja koji su počinili suicid. Jakov Sedlar film je otpočeo snimati pri brojci od njih 3069, kako je i nazvao film. Danas ih je 200 više. Dr. Lasić te brojke naziva alarmantnima.
– Zapravo, dolazimo do podatka da svaki treći dan jedan hrvatski branitelj počini suicid. Među čimbenicima koji se spominju kao mogući uzroci počinjenja suicida svakako jedan od najbitnijih je odbacivanje. Dok su tijekom rata branitelji imali osjećaj pripadnosti, a karakter Domovinskog rata bio je obrambeni u koji su ljudi krenuli s idealima, nažalost, tijekom oslobodilačkog rata tekao je jedan drugi proces koji je odigrao veliku ulogu u pridonošenju tako velikog broja suicida branitelja, a to su pretvorba i privatizacija. Prestankom rata nije bilo sustavnog programa koji bi poveo računa o braniteljima i njihovoj resocijalizaciji iz vojnog okružja u civilnu sredinu. Nemali broj sredstava javnog priopćavanja, javnih djelatnika i javnog mnijenja bio je protiv hrvatskih branitelja. Oni su stigmatizirani i sustavno stavljani na stup srama zbog navodnih privilegija koje su ostvarili, ali stvarna i objektivna istina je bitno drukčija. Sve to negativno okruženje i osjećaj neprihvaćanja i odbačenosti mnoge je pripadnike Hrvatske vojske potaknuo na to da dignu ruku na sebe – zaključio je dr. Lasić.
Redatelj, scenarist i snimatelj filma Jakov Sedlar ovom se temom bavi dvije godine. Dodatna motivacija za ovaj film nije mu bila potrebna jer je statistika zastrašujuća: podaci govore da je suicid počinila cijela jedna, poveća, brigada hrvatske vojske.
– Godinama se družim s braniteljima na različitim razinama i ono što me nije moglo ostaviti hladnim je žalosna činjenica da se toliko ljudi ubilo. A ne kazati nešto o tome u mediju kojim se ja bavim mislim da bi bilo zločin – kaže Jakov Sedlar. Razgovarao je sa 60-ak ljudi, no mnogi od njih s vremenom su tražili da se priče njihovih najmilijih ipak ne objavljuju.
– Unatoč velikom iskustvu, a snimio sam dosad više od 80 filmova, nikada mi nije bilo toliko teško snimiti neki film kao ovaj. Naime, bilo je lakše doći do ljudi nego do njihovih priča. Kada čovjek govori o tome kako se ubio njegov brat, kada kći ili supruga govore o tome kako su izgubile oca i muža ili kada govori majka kojoj su se ubila dva sina, vjerujte, koliko je njima bilo teško pričati toliko je i nama bilo teško dok smo sve to slušali i snimali.
Žao mi je što se u Hrvatskoj o tome ne govori dovoljno, a mislim da društvo nije napravilo dovoljno za tu skupinu ljudi koja je izlaz potražila dižući ruku na sebe. Želio sam im poručiti da nisu sami. Zahvaljujem svima onima koji svjedoče u filmu o svojim osobnim tragedijama i tragedijama u obitelji – kaže Sedlar, dodajući da posebna zahvala ide i Ministarstvu branitelja koje je pružilo veliku potporu filmu.
Ne dižite ruku na sebe
– Ministar Medved doista puno čini za hrvatske branitelje. Bio sam prisutan kada su ga zvali oni koji su htjeli počiniti suicid i vidio sam što je taj čovjek učinio da ne dignu ruku na sebe – kaže Sedlar i dodaje kako sav prihod od filma ide udruzi “Plavi kaputić” koju je osnovala Željka Jurić-Mitrović, prepoznata kao “djevojčica u plavom kaputiću” iz vremena ratnog razaranja Vukovara 1991. godine.
Također, otkriva kako je ovaj dokumentarni film svojevrsna uvertira za ono što slijedi, krunu cijelog posla koji je Sedlar radio: igrani film na temu samoubojstva hrvatskih branitelja. Ne bez razloga, posljednje minute filma posvećene su Željku Šandoru, vukovarskom branitelju koji je tijekom devet mjeseci u srpskim logorima prošao pakao na zemlji.
– Svatko tko pomisli dići ruku na sebe treba razmišljati o onima koji iza njega ostaju. Apelirao bih: ne dižite ruku na sebe nego podignite čelo i ponosite se onim što ste napravili. Ako još netko od mojih suboraca pomišlja na suicid, moja je poruka: brate, nemoj to učiniti, svi koji te vole bit će nesretni. Treba se osmjehnuti životu. Treba i danas čuvati hrvatsku domovinu...
To su "povlašteni" kako ih nazivaju oni koji su bili u mišjoj rupi poput Severa,Hrelje,Milanovića,Marasa,Mrsića........