Ovu knjigu kupio sam u vjerojatno i najljepšem zagrebačkom antikvarijatu, u Zlatarevom zlatu, adresa: Ilica 53. Dogodilo se to, prema računu koji je zaostao među stranicama, 10. studenog, u 18 sati i 16 minuta. Knjigu sam prethodno prelistao, pročitao pokoji stih i pjesmu, ali kupio sam je zbog posvete, ili još preciznije, kupio sam je zbog datuma na posveti. Na neobičnom mjestu, dakle ni na predlistu, ni na titularnoj stranici, gdje se po običaju ispisuju posvete, nego na prvoj sljedećoj desnoj stranici, gdje je i motto knjige, Horacijev citat, koji glasi: "Spiritum Phoebus mihi, Phoebus artem/ carminis nomenque dedit poetae.", crnom je tintom i vrlo tankim perom, ispisanim rukopisom napisano: "Za uspomenu gđici Vlasta Kršić (ili Hršić)", potpis: Ton Smerdel, mjesto i datum: Zgb. 2. IV. '46. Objavljena 1942, u jedno vrijeme, ova je knjiga, uz nevinu privatnu dedikaciju, nekom upućena samo četiri godine kasnije, ali u drugo vrijeme. Od promjene vremena pucale su ljudima kosti, krv je lila iz vratova porezanih gnjevnim rezom, u strahu preobražavale su se njihove svijesti, rasprskavale se, poput prenapuhanih balona, ljudske duše, ali ipak, eto, moguće je bilo i to da pjesnik danas posve anonimnoj gospođici Vlasti Kršić (ili Hršić), kojoj na internetu ne uspijevamo naći ikakvog traga, za uspomenu dariva knjigu, čije je primjerke, očito, sačuvao uza se u prijelazu iz jednog u drugo doba. Znajući sve to, znao sam i da ću knjigu radi ovakve posvete čitati na drugi način, i da će mi, možda, posveta ispisana iznad Horacijeva stiha biti inspirativna u zamišljanju tog za mene tako dramatično upečatljivog doba.
Na ime Tona Smerdela često se nailazilo u ono vrijeme kada se poezija čitala više nego danas, ili kada je nečitanje doživljavano kao osobna sramota, koja se nije tako lako priznavala. Naročito po antologijama i zlatnim knjigama ljubavne, antičke, stare i nove poezije, u pregledima i panoramama, među koricama školskih udžbenika s primjerima starogrčkog i rimskog pjesništva, sitnijim slovima ispisano, to čudno se ime upisivalo u memoriju. A pojavljivalo se i među prevoditeljima džepnih knjiga i broširanih proznih klasika, u izdanjima iz pedesetih i šezdesetih godina. Tako je ostalo trajno upamćeno, da bi se u novija doba pojavljivalo u krajnje nepouzdanim književno-povijesnim promidžbenim martirologijima, ali bez ikakvih biografskih i inih podataka, osim tvrdnje da je Ton Smerdel bio stradalni katolik - Hrvat. Takva, po prilici, prazna je i vikipedijska natuknica, ispisana, bit će, u nekom podrumu naših nam Crnih Hudica.
Život i nastojanja Tona Smerdela činjenicama je prvi, sasvim nedavno, u sjećanju zajednice naselio Sinan Gudžević. Baveći se suvremenim europskim pjesnicima koji su objavljivali ili objavljuju na latinskom jeziku, Gudžević je u antologiji novolatinske poezije "Viva Camena", sastavljača Josefa Eberlea, objavljenoj 1961. u Zürichu i Stuttgartu, pronašao samo jednog južnoslavenskog i hrvatskog suvremenog latinista, upravo Tona Smerdela, s pjesmom "Papilio". Temeljit, kakvim ga je Bog dao, i dugovremen, Sinan je život Smerdelov istražio i rekonstruirao, sreo se i razgovarao s njegovim sinom, doktorom Stanislavom Smerdelom, i pred očima i maštom zainteresiranog čitateljstva postavio njegove vremenske i zemljopisne koordinate. Rođen na Silbi 1904, u školu išao u Gracu kod Makarske, studirao u Skoplju, doktorirao u Beogradu, radio kao gimnazijski profesor u Sinju, Bijeljini i Skoplju, odakle su ga bugarski okupatori šupirali u NDH, gdje je zbog znanja jezika dobio namještenje u nekakvom ministarstvu. Poslije rata je dobio otkaz u nadbiskupskoj gimnaziji, živio od prevođenja, a onda, kao i toliki drugi koji su imali nekakvog znanja i pameti, do mirovine radio kod Krleže, u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu. Kako se čini, bio je univerzalno nepoćudan, u svakom vremenu vlastodršcima tuđ i sumnjiv, u svakom pogledu apartan. Kako bi se, uostalom, i gledalo na nekog tko je Vidrića, Ujevića, Krležu prevodio na - latinski.
Kiparstvo nije zaboravljeno. Ono danas ulazi u prostor instalacije, performansa, arhitekture i novih medija
Kao pjesnik na materinjem jeziku nije dobacivao do antologija. U knjizi "Drvorezi" pjesama je antičke, heladske, latinističke inspiracije. Bavi se svetim Franjom, Bogom i zvjezdanim nebom. Varira pojam majke, posvećuje mu mnoge pjesme. U pjesništvu i u životu, Ton Smerdel znatiželjni je putnik. Meni zanimljiva je, više u motivskom i evokativnom smislu, nego kao cjelovito ostvarenje, pjesma "Bajramska arabeska", koju cijelu citiram: "Suton zastave modre/ pobijeđen spušta svoje/ kao koprenu bolnu/ na umorno lice sjetnog dana./// Kroz mrak minareti svijetle/ ko prsti tamni s prstenom svijetle/ dok sevdah u toplom gine mraku,/ jer tamo negdje u sokaku/ alkom o trošna kuca vrata/ nečija u drhtaju nježna ruka./ Kuca i aman bez nade./// Talambas nedaleko svira./ Zrakom kao da se nešto bolno grči,/ pa zamire uz pjesmu/ i ugine/ bojažljivo,/ nenadano i tiho." Neobično je, uvijek, kada se sretnemo s tim spojem tajanstva i egzotike, te živog interesa za orijentalnu Bosnu u viđenjima i perspektivama onodobnih metropolitanskih Hrvata. Gdje li to nestade?, za romana jest!
Otvori KEKS Pay
