Bijelo dugme dolazi u petak i subotu na dva koncerta u Arenu Zagreb i nije tajna tko će biti glavna medijska tema predstojećeg vikenda. A tu je i treći koncert prebačen u svibanj. Trag Bijelog dugmeta koji i danas gledamo nekad je estradno gorak, nekad rock sladak, ali u svakom slučaju dubok. Toliko velik da je odredio jedno čitavo podneblje, regiju, državu i države. Bijelog dugmeta političari su se nakon 1990. bojali, mada nikad nije bilo "opasno" kao neki drugi bendovi. No, njihova moć ujedinjenja "naroda i narodnosti" država koje su nastale nakon SFRJ bila je itekakva emotivna prepreka nekim novim političkim planovima. Nešto kao prva ljubav prevelikog broja ljudi.
Nije čudno da je Bregoviću svaki "nacionalist" vikao da je "unitarist" i "stoka" bez nacionalne svijesti. Tri stadionska koncerta Bijelog dugmeta iz 2005. to su potvrdila; staro i mlado pljuvalo je i zapjevalo, svi zajedno, ne u Jugoslaviji, ali sa sjećanjem na nju, ili barem na dio prošlog života. Zanemarimo li lijepa sjećanja koja su, paradoksa li, očito najbolnija i najduže traju, karijera Dugmeta bila je svakakva. Nema autora tog formata poput Bregovića koji je napravio toliko dobrih stvari i potpisao toliko loših. Raspon između dobrog i lošeg kod njega je toliko širok da vam to može biti i simpatično.
Upravo je simpatičnost bila glavno njihovo oružje; nikad ozbiljni poput Azre ili Riblje čorbe - koji su u vrijeme istovremenog rada bili daleko kreativniji i zanimljiviji - Dugme je djelovalo kao šareni cirkus, ponekad i s lošim akrobacijama. A dan je, tj. karijera Dugmeta, tako lijepo počela. Oni i Azra očito ostaju najisplativiji diskografski proizvodi za "prepakirati". Nije čudio potez da se šest Jugotonovih albuma nađu u velikoj kutiji Croatia Recordsa, kutiji čija glazba danas djeluje kao daleka prošlost. Što i je, i vremenski i estetski. I remiks "Bitange i princeze" bio je najprodavaniji vinil prošle godine u Hrvatskoj, s originalnim, 1979. zabranjenim (i superiornim) omotom Dragana S. Stefanovića.
Prvih šest albuma vrijedi imati i uz dodatak CD-a ili vinila sa singlovima/B-stranama i koncerata (Hajdučka česma i Kulušić) to je otprilike - to. Bijelo dugme je bilo prvi masovno prihvaćen domaći bend koji se tržišno suprotstavio vladajućem trendu zabavnoglazbene budalaštine i pretencioznim davežima "rock progresive", te udario temelje rocku kao isplativoj, samostojećoj industriji.
Upravo je Dugme "prevelo" - prirodnim jezikom, sadržajem i ostalim elementima - rock kulturu na ovdašnji teren i napravilo najveće proboje do dolaska novog vala. No, sve ono što su postigli do 1982. urušilo se povratkom estradnom konceptu rada kojim se Bregović služio do kraja grupe 1989. Diskografska serija započela je singleovima "Top" i "Pekar" početkom 1974. Debitantskim albumom "Kad bih bio bijelo dugme" efektno je dokinut pretenciozni "progresivni rock" na ovim prostorima, a rock-glazba pretvorena u svačije vlasništvo. Briljantan dizajn ovitaka Dragana S. Stefanovića bio je brzopotezna lekcija iz duhovitosti i "primijenjenog pakiranja".
Nakon jednostavnosti prvog albuma prodanog u zavidnoj nakladi, uslijedio je lošiji nastavak "Šta bi dao da si na mom mjestu" (1975.), prodan pak u astronomskoj nakladi. Ako se početak serije Bregovićevih balada nalazi upravo tamo, istovremeno se radilo i o premještanju Dugmeta iz rockerskog tabora debitantskog albuma u estradne vode štos-hitovima "Hop-cup" i "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac".
Shvativši gdje je greška Bregović se vratio na pravi kolosijek s "Eto, baš hoću!" (1976.), možda najboljim Dugmetovim ostvarenjem. Ambiciozna "Sanjao sam noćas da te nemam" bila je uvod u prijeloman, najzreliji album "Bitangu i princezu" i kasniju turneju sa simfonijskim orkestrom. Dotok novovalne energije dao je okus suvremenosti svirci i produkciji na "Doživjeti stotu" (1980.), zadnjem važnom albumu Dugmeta. Željko Bebek ostao je još na prosječnoj "Uspavanci za Radmilu M." (1983.), nakon čega je nalet novokomponiranih narodnjaka izbrisao bilo kakvu pomisao o Dugmetu kao rock-mašini od prije samo nekoliko godina. Od tada je krenulo nizbrdo, ali sa sve većim tiražama.
Odlazak Bebeka zabio je posljednji klin u lijes "starog" Dugmeta, a nekadašnja uloga lokomotive koja je scenu vukla naprijed zamijenjena je banalnom estradom i narodnjačkim rukopisom. "Integralistički" intonirani albumi "Bijelo dugme" (1984.) s Tifom i "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo" (1986.) s Alenom Islamovićem, osim par lijepih pjesama bili su puni patetičnog kiča, a nešto bolja "Čiribiribela" (1988.) ostala je zadnji album Dugmeta prije raspada grupe (i države) dvije godine kasnije.
Neki su bendovi album mogli objaviti, a neki kao Dugme izdati, i izdati pritom sve ono što vam se na prošlom dopadalo. Pritom su napravili i neke važne pomake, ali i "izdali" očite utjecaje i predloške. Pustimo priču o ingenioznim pjesmama, bilo ih je, ali bilo je svega. Kad ste čuli "Ne spavaj mala moja" jasno vam je bilo da je korišten Chuck Berry i njegova "Rock'n'roll Music" (mada je vjerojatnije da su naši dečki to čuli od Beatlesa). Kad na radiju čujete "I Love Rock'n' Roll" Joan Jet, jasno vam je od kud stiže "Polubauk, polukruži, poluevropom", inače meni draga pjesma. Ako čujete "Jump" Van Halena, tu su "Padaju zvijezde". "Should I Stay Or Shuld I Go" je jasna platforma za "Zašto me ne podnosi tvoj tata", a cijela "Uspavanka za Radmilu M." modelirana je po albumu Stonesa "Tattoo You", s jednom brzom a jednom vinilnom "stranom" balada, dok je "Ako možeš zaboravi" prerađena "Heaven" od Stonesa.
"Doživjeti stotu" nosi novovalne i ska utjecaje. Prejasno je kako su ih rano Prljavo kazalište i ostali "gurnuli" na pravi put i produžili im kreativan život. Čak je i bivši član, sada u Vatrenom poljupcu, Milić Vukašinović-Mića pjevao Bregoviću "moji stari prijatelji nose čudne frizure i mašu gitarom kao Houra". Na odličnoj "Bitangi i princezi" jasno čujete koliko je Bregović pokupio s "lakših", tada novijih albuma Genesisa "And Then There Werer Three" i "Trick Of The Tail". Meni najdraži "Eto, baš hoću!", modeliran je prema "Black And Blue" Stonesa - eto malo funkyja i reggaea - koje su i gledali na koncertu u Zagrebu 1976.
Između, malo držim gitaru nisko kao Jimmy Page, pa imam i gitaru s dva vrata, a i bijelo odijelo kao Page. Pa smo malo kao Rolling Stonesi, ali; sredinom sedamdesetih ni Stonesi više nisu bili rock, kao što su i Genesis bili na zalasku. Jednostavno rečeno, Bijelo dugme preuzimalo je "opće" utjecaje, a rock su bili tek usput, zato što je sve okolo bila estrada. Ispada da je najoriginalnija početna faza "pastirskog rocka" na prva dva albuma i hrpi odličnih singleova, s domaćom varijantom kojom su pop-scenu Jugoslavije napravili prirodnom i logičnom. No, ako je zbog njih rock u SFRJ "nastao" i rastao na masovnoj skali, prema širokoj publici, zbog Dugmeta je rock i propao u osamdesetim godinama.
Sve ono što je valjalo u populizmu ranijeg razdoblja, pretvoreno je u estetsku neman i uništeno s tri estradna albuma nakon odlaska Bebeka. Kreativno, dakako, ne i komercijalno jer su upravo to albumi koji su se prodavali ko alva, samo s mirisom trulih alga. Sjećam se kako je beogradski rock kritičar Dragan Kremer u jednoj TV-emisiji javno poderao omotnicu "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo" pred začuđenim Bregovićem. Bila je to najbolja moguća kritika, kao što je i album bio najbolji predložak za "novokomponirani" kič-folk koji veze nije imao sa simpatičnim pastirskim rockom.
Ta tri zadnja albuma ne da nisu bili rock, nego su uništila domaću rock glazbu koja se nakon toga više nije oporavila pred masovnom publikom nigdje, ni u jednoj novoj državi. Ili kraće, masovna publika od tada je "nagovorena" na neku drugu glazbu. Cijela kronološka priča dobar je razlog zašto se u pogledu unatrag "sumnja" u rokerski pedigre Bregovića i društva. Što zapravo nije ni važno; nije rock bogom dan pa da moraš biti "roker". Osim kad je to bilo moderno. Čim je prestalo biti, Bregović se 1984. vratio na ljutu "novokomponiranu" folk-estradu i pogubno utjecao na dolazak cijelog vala sljedbenika, a bilo ih je i previše, sa spremnim ljigavim, patetičnim pjesmama kakve i danas rade mnogi.
Malo bagrema, malo ružmarina, čaja od jasmina, oka dva ili tri i eto kako sladunjavim metaforama zamaskirati da se nema što reći u tekstovima. A eto i narodne "pop scene" osamdesetih, predigre turbo-folku. No, utjecaj prvih šest albuma nemoguće je precijeniti i oni ostaju spomenici vremena. Dakle, ako parafraziramo, "reći ćeš sve može", samo nemojmo to brkati s rockom, jer onda važi ona iduća, "reći ćeš, a lagat ćeš".
A ako već jest rock, onda kao ono što je Dražen Vrdoljak okrstio "pastirskim rockom" ostaje najzdraviji doprinos i kontrast okolnoj glazbenoj pretencioznosti. Budimo svoji, pjevajmo o domaćim temama, prirodnim govorom, a ne besmislice o nekim Alfa Romeima i "miševima koji sviraju rock".
VIDEO: Marko Bošnjak: 'Ne volim svećenike koji propagiraju skroman život, a voze najskuplje automobile dok su ljudi gladni'
Otvori KEKS Pay
Ma da ne bi. Nikad ih nismo slušali osim kad su nas maltretirali s radija