Iako mi je glazba Plavog orkestra kao kritičaru bila nezanimljiva od devedesetih godina naovamo, nedavno rasprodana Arena Zagreb u kojoj su održali koncert pokazuje da se zadržalo puno onih kojima taj bend znači puno, ili barem nešto. Sklon sam procjeni da se prije svega radi o odjecima njihovog prvobitnog uspjeha iz osamdesetih, a puno manje onoga što su snimali nakon toga. Ništa čudno, jer osamdesete su vječna fascinacija domaće i regionalne publike, a Plavi orkestar upravo je tada postigao svoje najznačajnije uspjehe.
Deset godina nakon početka Bijelog dugmeta, Lošić i Orkestar dostigli su 1985. sličnu identifikaciju najmasovnije publike s mladim bendom koji je uspjehom prije 40 godina postao širi od glazbe koju su svirali, dakle - fenomen. A fenomeni su rijetki. Pomalo je čudno da se u današnjem osvrtu na to vrijeme i te karijere kod nas nekima zamjeraju, a drugima opraštaju isti postupci ili simbolizam, ali to više govori o nama nego o njima. Primjerice, lanjski val pobune domaćih ideoloških dušebrižnika koji su se nakon koncerta u Splitu usprotivili izvedbi pjesme "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo" i crvenoj zvijezdi na videoekranima iza Bijelog dugmeta, nije se ponovio u Areni Zagreb s bendom koji je izveo i pjesmu "Fa, fa, fašista nemoj biti ti (jerbo ću te ja draga ubiti)" s drugog albuma "Smrt fašizmu!" iz 1986.
Na čijem su omotu srp i čekić bili istaknutiji nego bilo kakva crvena petokraka na albumu Bijelog dugmeta iz iste godine (na njemu su kineske baletne plesačice s puškama), a izveli su u Areni i pjesmu "Ljubi se istok i zapad", tadašnji prepjev komunističke budnice "Budi se istok i zapad" u svojoj obradi pjesme "California Dreaming" od The Mamas and the Papas. No, skandal je ovaj put u Areni Zagreb izostao, mada su tih godina, sredinom osamdesetih, "učenici" iz Plavog orkestra u nekim elementima i prestigli učitelje iz Bijelog dugmeta. Budući da je teško zaključiti da se radi o iznenadnom porastu antifašizma kod nas zadnjih mjeseci, možda je uzrok izbor lokacije, pa treba pričekati koncert Plavog orkestra u Splitu. Možda treba pričekati i tri koncerta Bijelog dugmeta u Areni Zagreb u ožujku pa provjeriti hoće li isti program izazvati i iste reakcije? A možda se radi samo o tome da publika, ili oni koji budno prate turneje starih bendova koji su obilježili jugoslavenski prostor, zapravo i ne zna što sluša, ili jednostavno da ih Bregović i Dugme više iritiraju kao simbol uspjeha bivše države. Ili da im je Plavi orkestar samo simpatičniji. Sudeći po reakcijama, Plavi orkestar nekima su još uvijek "klinci", a Bregović i Dugme opasni "jugokomunisti". Znajući za značaj i kvalitetu bendova (nekada) i nemjerljivo jači utjecaj Dugmeta, nije ni čudno.
Novi primitivizam osamdesetih je uz Neue Slowenische Kunst i najistaknutije protagoniste poput Laibacha bio primjer dvaju najzanimljivijih tadašnjih pokreta jake ideologizacije pop glazbe, mada su različitim ideološkim predznacima poručivali suprotne stvari; Laibach je provocirao, a Dugme i Orkestar ujedinjavali, zbog čega je njihov uspjeh na masovnom tržištu Jugoslavije bio daleko veći nego onaj Laibacha, koji su pak vrlo rano uspjeli u svijetu iznad svih očekivanja. Suštinski, i jedni i drugi bavili su se totalitarizmom, mada bez dolaska Laibacha zasigurno ne bi bilo niti crnih scenskih "uniformi" Bregovića i Tife 1985., kao niti obrada pjesama "Padaj silo i nepravdo", himne "Hej Slaveni" ili "Tamo daleko" s albuma "Ćiribiribela" na kojoj su krajem 1988. spojili hrvatsku himnu "Lijepa naša" i "Tamo daleko".
No, rani uspjeh Plavog orkestra prije svega je počivao na pjesmama i identifikaciji masovne publike s njima, i bez njih nikakva ideologija ne bi bila toliko probojna. A nije je niti bilo na prvom albumu koji ostaje njihova najbolja ploča. Spektakularna prodaja prvog albuma "Soldatski bal"1985. pretvorila ga je u najuspješniji debi glazbene povijesti Jugoslavije, a Plavi orkestar u autentičan novi fenomen i komercijalno najistaknutiji dio sarajevskog Novog primitivizma. Efektan album bio je pažljivo napravljen i usprkos instantnoj masovnoj privlačnosti izbjegao je sudbinu jednokratnih isforsiranih tinejdžerskih "projekata".
Tematika tinejdžerskog odrastanja, balkanskog spleena i spoj pop zvuka šezdesetih s dozom nostalgije, te jasno koketiranje s folk elementima u nizu pamtljivih pjesama talentiranog autora i pjevača Saše Lošića ekstremno su brzo proširili fenomen Plavog orkestra. Njihov proboj sredinom osamdesetih bio je fenomen usporediv s dolaskom Bijelog dugmeta desetak godina ranije. Kao i kod svakog fenomena površinski elementi znali su mnogima zamagliti situaciju u procjenjivanju vrijednosti grupe. Iako popunjen protočnim hitovima, album "Soldatski bal" nudio je daleko složeniji sadržaj nego se činilo na prvi pogled, zbog kojega su mnogi tada diskvalificirali vrijednost Plavog orkestra.
Koncepcijska nadgradnja i ideologija Novog primitivizma igrale su važnu ulogu u pozicioniranju Plavog orkestra, a rješenjima poput omotnice albuma, parafrazi ovitka albuma "Sgt. Pepper" Beatlesa za druga vremena i drugi teritorij, postiglo se zanimljivo povezivanje nekoliko tradicija označenih pojavom mnogih popularnih lica na naslovnici albuma. Usprkos "projektiranju" priče, elementarna vrijednost albuma prije svega su bile pjesme i niz hitova. Šireći se brzinom medijske bujice, Plavi orkestar postao je najprofitabilniji novi sastav koji je usporedo s odrastanjem u javnosti učio i tajne zanata pop-marketinga.
Niz iskusnih glazbenika poput Husa iz Parnog valjka (producent albuma), gitarista Valjka Rastka Miloševa Rasa, bubnjara Toca iz Animatora, Tome In der Mühlena iz grupe Karlovy Vary, sudjelovao je u pripremi "Soldatskog bala" i pomoglo dovršiti album u zagrebačkom studiju kod Smoleca na Zelengaju. Mnogi niti ne znaju da je prva tri albuma Plavi orkestar snimio u Zagrebu, pri čemu je treći "Sunce na prozoru" bio prvi sniman u tada novim, luksuznim i sjajno opremljenim tonskim studijima koncertne dvorane Vatroslav Lisinski 1989.
Hus se kasnije u intervjuu koji smo radili prisjećao kako su mu nakon koncerta Valjka u Sarajevu prišli Saša Lošić i menadžer Malkolm Muharem i pitali ga bi li producirao album. Čuo je četiri pjesme koje su mu se svidjele i rekao da je "za" ako Jugoton odobri projekt. "Jugoton je pristao, ali je tražio još pjesama", sjećao se Hus, "pa smo u jednoj noći Ras, Toc, Tomo i ja u studiju kod Smoleca napravili demo vrpce. Jugotonu se sviđalo i ponudili su 60 sati snimanja ili postotak od prodaje albuma. Na moj nagovor Smolec je pristao na postotak i obogatio se. Bubnjeve je svirao Firči iz EKV-a, a ostale dionice sami članovi Orkestra uz naše asistencije. Znam da su neke pjesme poput 'Bolje biti pijan nego star' ostale onakve kakve su i bile, jer se odmah čulo da osim Lošinog vokala i akustične gitare ništa ne treba dodavati. On se bio malo prepao jer je mislio da to nije toliko dobro, ali sam uvijek nastojao izvući maksimum od glazbenika i ostaviti autentičnih snimaka što se više moglo". Gostovali su i neki pjevači, Jura Stublić, Aki Rahimovski, Nada Obrić, Peđa D'Boy i Marina Perazić. "Jedino nisam radio na snimci s Nadom Obrić, to je bio pravi narodnjak, ali su iz Orkestra htjeli zahvatiti i taj dio publike", objašnjavao je Hus.
GALERIJA: Gibonni zapalio atmosferu na 199. Samoborskom fašniku: Pažnju privukle Štrumpfete
Bez obzira na to što mislili o nezanimljivim novijim albumima i radu Plavog orkestra, njihovi koncerti zadnjih su desetljeća očito zadržali uzbudljivost za široku publiku. Prisjetimo se hrvatske turneje od 10 koncerata po sportskim dvoranama, kad su 2000. svirali u velikom Domu sportova, kad su nepobitno dokazali da se radi o sastavu izuzetne tržišne probojnosti i, u vrijeme opće stagnacije naklada, rijetkom imenu sposobnom za povlačenje desetak tisuća poklonika za sobom. Uspostavljeni identifikacijski kod s publikom ostao je i nakon Lošićevog premještanja u Ljubljanu, o čemu je 1999. svjedočila i naklada od preko stotinjak tisuća prodatih primjeraka povratničkog albuma "Longplay". Koncert u Areni Zagreb 2010. nije bio ni blizu rasprodanog i bio je loš, ali obnavljanje publike i minuli rad dovelo je i bez ikakvog novog albuma do rasprodane Arene prošli tjedan, mada na taj nisam niti pomislio otići.
Sve skupa potpuno se uklapa u dosadašnju strategiju "nezamjeranja", negdje između teen-popa kojem, doduše, sve više smetaju godine protagonista, i naklonjenosti kiču, kombinacije uspjele ponajprije zbog kompromisa između komercijalnog popa i kiču nastrojenog narodnjačkog melosa, puta koji je Plavom orkestru donosio plodove čak i u prošlim, a kako vidimo i današnjim situacijama kada je politička polarizacija znala odnijeti kvragu i puno veće mahere poput Gorana Bregovića.
Otvori KEKS Pay
Što to Bijelo dugme i Plavi orkestar imaju s pokretomnazvanim novim primitivizmom iz Sarajeva? Ništa, osim što su takodjer iz Sarajeva. Bijelo dugme je potpuno druga priča, čak i druga generacija, a Plavi orkestar teško da je bio i rubnim dijelom te scene. Ton su davali sasvim drugi ljudi i izvodjači. Plavi orkestar je bio nepdnošljiv još osamdesetih, a svoj uspjeh danas duguju tome što su bili narodnjaci prije narodnjaka, kojima se masovna publika u medjuvremenu okrenula.