Godinu po smrti Ive Andrića izlaze u Sarajevu, u koprodukciji udruženih izdavača, Sabrana djela Ive Andrića. U tom projektu, koji predvodi sarajevska Svjetlost, pod operativnom upravom odgovornog urednika Riste Trifkovića, sudjeluju još Mladost iz Zagreba, Prosveta iz Beograda, Državna založba Slovenije iz Ljubljane te Misla iz Skoplja. Projekt nije jeftin, riječ je o lijepom i temeljito načinjenom izdanju, u kožnom uvezu, ali nije to glavni razlog udruživanja. Oko Andrića su se te 1976, upravo prije pola stoljeća, udruženi našli da bi istakli to da djelo ovoga pisca pripada svim jugoslavenskim narodima, što je njima važno ne samo zbog samoga djela, nego i zbog Nobelove nagrade. Na kraju, i sam Andrić, premda je govorio da je sve njegovo iz Bosne, što će reći i da je on sav bio bosanski, i premda je djelovao unutar srpske književnosti, koja mu je pružala i okvir, i okrilje, i činila štit njegovoj samoći, po svom, po vlastitom je doživljaju bio jugoslavenski pisac.
Dvanaesta knjiga u tom sarajevskom nizu iz 1976, jedna je od manje opsežnih, ima 211 stranica, naslov "Istorija i legenda", te podnaslov u zagradama "eseji, ogledi i članci", a ispod rimsko jedan. U trinaestom tomu, naslova "Umetnik i njegovo delo", drugi je dio eseja, ogleda i članaka.
Prvi tom, koji otvara "Razgovor sa Gojom", kanonski i uvelike autorefleksivni Andrićev esej, nastavlja se kratkim uputama o stilu, jeziku i pisanju, te govorom na dodjeli Nobelove nagrade, dalje donosi niz tekstova koji zajedno čine Andrićev književni, idejni i duhovni autoportret. Tu je, recimo, i njegov neobično mili, gotovo šopovski esej o biblijskoj "Pjesmi nad pjesmama", tiskan 1924. u zagrebačkom Vijencu, i još uvijek pisan na hrvatskoj ijekavici, koji započinje nekarakteristično dugom, rascvjetalom rečenicom, koju zacijelo vrijedi citirati: "Već je preko dvadesetidevet stoljeća, da se po suglasnoj tvrdnji tako znana Pjesma nad pjesmama ili Salamunova pjesma oduvijek smatra kao živi izvor prenježne poezije, kao čista idila, u kojoj se uspomene i slike seoskih razbluda predočavaju najistinskijim kistom; mala drama, u kojoj, da se pravo izrazimo, karakteri, misli, običaji, navade, pa čak i forme lica, iz kojih akcija poprima život, postaju nam vidljivim i prisutnim duši sa takvom majstorskom umjetnošću pomoću pojmova, koji, ma da su kadikad zaodjenuti hiperbolom i alegorijom, ipak su uvijek prepuni nježne ljepote, ljupke jednostavnosti i prenježnoga čuvstva za svakoga, koji je kadar da ćuti i osjeća ljepotu i jakost biblijskih pjesama i za svakoga koji ljubi, da mišlju prodire preko hrapave kore, da, izrazili bismo se, nenadano zateče one uzvišene pojmove, koji su skriveni kao biserje u ljušturi."
FOTO Šokantna transformacija chefa Ivana Pažanina! Drastičnom promjenom sve je iznenadio
A onda se sjurimo do posljednje dvije rečenice teksta: "Bijaše to pjesma čovječje književnosti, u kojoj se izrazuje čuvstvo ljubavi. Po svoj prilici, da teolozi nisu izumili alegorično tumačenje, možda bi i ova Pjesma bila nestala netragom." Alegorija je, da, tisućama godina spašavala svijet od oružane upotrebe riječi. A meni se, malom čitatelju Andrićevom, i jednako malom čitatelju Pjesme nad pjesmama, čini nešto što naivno zvuči, ali naivnost ne može biti razlogom da ne bude kazano: zla bi bilo mnogo i više među ljudima i u svijetu da nije Pjesme nad pjesmama. Ili bolje: da nije Pjesme nad pjesmama možda ne bi bilo ni alegorije, nego bi svijet bio goli pakao.
No, zbog drugoga jednog eseja ovu sam knjigu jutros ponovo uzeo u ruke. Dvije godine kasnije, u Srpskom književnom glasniku, Ivo Andrić objavljuje "Legendu o sv. Francisku iz Asizija". Tekst je napisao 1. listopada 1926, o sedamstotoj godišnjici smrti svetoga Franje Asiškog. Od tog upravo je prošlo stoljeće, te u ovoj mračnoj, ubilačkoj i tiranskoj godini, obilježenoj ubijanjem i zatiranjem ljudskih sloboda, stigla je osamstota godišnjica od Franjine smrti. Ona će u Hrvatskoj biti obilježena kojekako, a možda i nikako, ali nije vjerojatno da će se itko sjetiti da u nekom lijepom samostalnom izdanju, kako jubileju i priliči, objavi tekst ovoga pisca, koji je više no iko u ovom jeziku, ili među ovim jezicima, opisao i ispisao franjevce, franjevačku povijest i doktrinu, učinivši od male braće veliku temu svoje književnosti.
"Legenda o svetom Francisku iz Asizija" već je pisana srpskom ekavicom, u drugom jeziku Andrićevom, koji postaje pretežiti jezik njegove književnosti, i pisana je namjenski, s jasnom sviješću da će je čitati ljudi koji nisu katolici. Tim je tekst zanimljiviji, jer u njemu Andrić nastoji svoga sveca predstaviti u kontekstu povijesti čovječanstva, kao nekog tko značaj i zasluge ima za sve ljude. Ideja o tekstu vrlo je žurnalistička, ali njegovo ostvarenje je literarno i pjesničko. "Legendu o svetom Francisku iz Asizija" Ivo Andrić je, što nije neobično za ona vremena, potpisao inicijalima R. R., što će reći da tekst u tom času nije doživljavao kao svoj autorski rad.
U sklopu teksta je i Andrićev prijevod, koji je, kako kaže, "daleko od savršenstva" Franjine "Himne suncu". Čitat ćemo u životu i boljih prijevoda ove pjesme, ali riječi Andrićeve kroz Franjin duh, ovome čitatelju i piscu neusporedivo potresno zvuče: "...Slava Ti, Bože moj, sa svim Tvojim stvorenjima;/ Naročito gospodarom bratom Suncem koje osviće i obasjava nas svetlom dana,/ I lepo je i zrači velikim sjajem, i Tvoja je, Svevišnji, slika i prilika,/ Slava Ti, Bože moj, rad sestre naše Mesečine i rad zvezda koje si stvorio sjajne i dragocene i krasne./ Slava Ti, Bože moj, rad brata Vetra i rad vazduha, vedra i oblačna, i rad svakog vremena kojim Ti krepiš svoja stvorenja./ Slava Ti, Bože moj, rad sestre Vode, koja je mnogo korisna i ponizna i dragocena i čista./ Slava Ti, Bože moj, rad brata Ognja kojim rasvetljuješ noć, i koji je lep i prijatan, i moćan i jak./ Slava Ti, Bože moj, rad majke naše Zemlje, koja nas drži i vodi, i koja rađa svakojakim rodom, sa šarenim cvećem i biljem./ Slava Ti, Bože moj, za one koji praštaju radi ljubavi Tvoje i podnose uvrede i nevolje./ Blaženi oni koji ih podnesu u miru, jer ćeš ih Ti, Svevišnji, okruniti."
Otvori KEKS Pay
