Roker je on bez poroka, vješto “voza” usisavač po kući i kosilicu po dvorištu, a kuhača mu nije nimalo mrska. Kulen koji ručno zamiješa svake zime s ocem prava je čarolija za nepce. Svako jutro sprema krevet jer se, zadirkuje ga supruga, posljednji iz njega i diže.
Da se vrati u rokerske početke, dugu kosu nikada više ne bi pustio, iako mu je baš ona četvrt stoljeća bila zaštitni znak. Pero Galić najpoznatiji je slavonski roker, no odmalena voli dobar sevdah, a osnovnu glazbenu školu upisao je kako bi – svirao klavir. Ipak, u rukama mu je završila harmonika kojom je zabavljao rodbinu na svim feštama sve do prije devet godina, kada je iste večeri uspio pokidati čak dvije – i tako okončati harmonikašku “karijeru”.
– Otac je narodski čovjek, radio je u pivovari, nas je bila puna kuća, a instrumenti skupi, pa kada sam s devet godina poželio u glazbenu školu, hvatao se za glavu “Kakav klavir, dragi sine!” I on i dva mu brata – svi su kuća do kuće – bili su, inače, izuzetni pjevači. Pristao je da upišem glazbenu školu, ali samo je harmonika dolazila u obzir. Sestrična Ana svirala je harmoniku, na svakoj fešti nas bi se 50-ak veselilo, velika smo rodbina, a ona bi, jadna, svirala cijelu noć. Vidio sam kamo to vodi pa nisam htio doživjeti istu sudbinu. Na koncu sam krenuo Aninim stopama, svirao sam harmoniku po kirbajima i zarukama, ni blizu klaviru nisam došao. Nije to ni bilo loše, na harmonici je puno rebara, za svako bi mi zataknuli novčanicu. U takvoj obitelji, činilo se, rock’n’roll nije imao šanse – započinje Pero.
Frontmen Opće opasnosti prije svega je, istaknut će, pravi obiteljski čovjek. Štoviše, pod istim su krovom u rodnoj mu Županji okupljene četiri generacije – Perini roditelji Ivo i Ana, supruga Ivanka i on, sin im Sebastijan i kći Dajana te unuk David.
Opća opasnost zakoračila je u 27. godinu života, a toliki je i bračni staž Ivanke i Pere – vjenčali su se iste godine kada je nastao i bend. No, baš kao i ljubavna, i Perina glazbena priča započela je sedam godina ranije.
Oduvijek je on, kako su ga zadirkivali, “galamio”, pjevao kamo god bi krenuo, pa i čekajući u pošti – zato je posljednji dolazio na red. Iz glazbene škole Peru je put najprije odveo u županjsku limenu glazbu, u kojoj je, zanimljivo je, taman u isto doba stasala i Indira Levak. U jednoj stanci na probi limene glazbe davne 1985., dok su ležerno šetali hodnicima, prijatelj Zlatko Domaćinović rekao mu je neka sutradan navrati k Davoru Momiću jer treba nešto vidjeti.
– Bio sam dijete od 15 godina. Dolazim dan poslije kod Mome u dvorište, iz drvarnice se čuje buka, Zlatko otvara vrata, unutra bend svira, ali nemaju pjevača. Gurnuo me unutra i zatvorio vrata za mnom, u stilu “evo vam ga”. Sve je to bila starija ekipa, nisam imao pojma o čemu se radi. Netom prije, izašla je prva ploča Crvene jabuke pa smo počeli s “Dirlijom”, no već je druga pjesma bila Motorheadova. I tako je sve počelo – prisjeća se. Ime prvog benda ne pamti, no ono nije ni bilo važno. Županja je oduvijek bila rokerska baza, i svi su svirali za sve, pa i isti čovjek u tri benda – samo da se svira...
– Ocu je to bilo “naopako”, a rokeri najgori od sve djece, “probuši uho, skuhat ću ga”, kazao bi on, “pusti kosu, nožem ću je odrezati”. Nitko više, naravno, nije mogao zaustaviti tu priču, ali ostao sam ja i obiteljski harmonikaš – smješka se.
U Ivankinom Yugu na svirke
Na probama koje su uslijedile po kućama, Pero je upoznao Ivanku, sestru bubnjara Boška Perića Boleta. Zajedno su od 1986., a inače su i vršnjaci.
– Kada je Ivankin otac kupio Yuga, i to ne bratu joj Boletu, već njoj, jer je on čupavi roker, a ona je ipak odgovornija, imali smo i auto kojim smo mogli ići na svirke, nije nam bilo kraja – prikazuje on.
Odličan učenik Elektrotehničke škole u Županji – petice su bile uvjet da ga otac s mirom pusti u rock-band – upisao je pred sam rat i Elektrotehnički fakultet u Osijeku. Otišao je potom u vojsku, a kada se vratio, ratni je vihor već zahvatio Slavoniju.
– Županja je više od 1300 dana neprekidno bila pod općom opasnosti. Bacio sam knjigu, uzeo pušku u ruke i pravac na položaje u Spačvansku šumu. I Žiža, Kameni, Sojka, svi mi koji smo danas cjelina, bili smo u toj šumi. Država je tada plaćala snimanje domoljubnih pjesama pa je Žiža napisao jednu i predložio nam da je snimimo, kad već imamo priliku. Nije tada bilo lako doći u studio. Dok smo stigli u studio Mak u Gradištu, kod Branimira Jovanovca, Žiža je već imao sedam pjesama. A jednu su plaćali. Dogovorili smo s vojskom, 131. županjskom brigadom, da nas malo oslobode od straža dok radimo na albumu. Snimili smo “Baladu za Saleta”, posvećenu našem poginulom prijatelju, i još šest pjesama. Na kazeti je ostalo mjesta pa se Mario Vestić sjetio pjesme koju je poodavno napisao. Bila je to “Jednom kad noć”, i ona je pokrenula cijelu priču o bendu – govori nam.
Kazetu su snimili i podijelili vojsci. Nisu imali ideju za ime benda sve dok, za jedne probe u kući tadašnjeg bubnjara Eugena Nemeta, nije pala granata u dvorište i zasvirao znak za uzbunu. Nije više bilo dvojbe – ime Opća opasnost simbol je vremena u kojem su nastali. Nisu tada ni slutili kamo će ih to odvesti, jer bilo je to neizvjesno doba, doslovce “sutra tko živ, tko mrtav”. Iste 1992. godine Ivanka i Pero zakoračili su u bračnu luku. On je ubrzo pokupio papire s fakulteta.
– Glazba nas je sve povezala. Moja mlađa sestra Marina udala se za našeg bubnjara Kamenog, starija Tanja bila je u braku s Ivankinim bratom Boletom – razjašnjava on odnose.
Uz Peru Galića, kao i ostatak ekipe, nikada se nisu vezali nikakvi poroci.
– Ćaća bi ga prebio! – dobacuje supruga mu Ivanka.
– Pregazio bi me kamionom, istim onim kojim je razvozio pivo – potvrđuje on.
– Svi smo mi ostali isti ljudi, pravi obiteljski. Pilo se, naravno, ali nije to uzelo maha i pretvorilo nas u nešto drugo. Jede se, pije, veseli, ali nema ništa naopako. Rakiju pijemo istu otkako smo se Ivanka i ja upoznali, peče je njezina sestrična, nosio sam je i na snimanje TV showa “Zvijezde pjevaju”, da nazdravimo. Svima nam je bilo jasno da od poroka nema ništa, povrijedili bismo roditelje, supruge, prijatelje, a nije nam ni trebalo, glazba nas je zadovoljavala. Izlazi nam u svibnju novi album “Karta do prošlosti”, mi smo u studiju i danas kao klinci, a starci smo od 50-ak godina. Udara nas adrenalin, jedva čekamo probu! I danas smo na istome putu, ista glazba, isti mi. Vuče me obitelj, ona mi je na prvome mjestu – iskreno će.
Jedino od čega ne bi mogao odustati su pjevanje i vožnja. Da ne “galami” u mikrofon, vozio bi, uvjeren je, automobilske utrke. Iako bi se mnogi zakleli kako je on i strastveni biker, vlastiti motor nikada nije imao.
– Ali kupit ću ga, sigurno! – tvrdi. Vozio je, pak, u mladosti kamion, za istu pivovaru u kojoj mu je mirovinu zaradio otac. I da, prvi su oni hrvatski bend koji je imao svoje pivo, “Rocker”. Punila ga je Osječka pivovara, no ona je od toga neočekivano odustala. Pero poručuje kako će njihovo pivo zasigurno jednom ponovno poteći...
Bocne li ga se pitanjem je li im s godinama glazba postala “mekša”, počne nas ozbiljno i potanko razuvjeravati.
– Nije! Možda su pjesme malo drukčije, balade su, ali i novi će album pokazati kako nismo omekšali. Naravno, album “Treba mi nešto jače od sna” iz 1994. bio je napucaniji, jer smo bili klinci i kao uključeni u struju... – rezimira Pero, koji je odrastao uz Led Zeppelin, The Doors, Whitesnake, Deep Purple.
Rock’n’rollu, uvjeren je on, ne može nitko ništa, nikada! No, život rokera nije nimalo lak, pa možda baš to objašnjava i deficit domaćih metal bendova.
– Nastupamo 30. svibnja u Dubrovniku, do kojega ćemo se voziti dvanaest sati, a 1. lipnja u Otoku kod Vinkovaca. I nema tu zlata i bogatstva. Prestali smo 1999. svirati jer nismo mogli od toga živjeti, a nismo se htjeli mijenjati. Bilo je to loše vrijeme za rock’n’roll. No, nikada nismo prestali biti bend, prijatelji i ekipa, za te je stanke, u konačnici, objavljena pjesma “Rastaviše i nas dvoje”, sa Zlatnim dukatima. Tek posljednjih šest-sedam godina glazba nam osigurava egzistenciju, četiri generacije pod ovim krovom žive od toga što ja radim – kaže naš sugovornik.
A koji je recept za obiteljski sklad?
– Mi smo iz Bosne, njegovi su iz Posavine, moji iz Livna. Uvijek nas je bila puna kuća – pojašnjava Ivanka.
– Nitko nikome ne smeta, a poštovanje je ključno. Sve se svodi na “Dobar dan, kako ste, jeste živi, zdravi, što treba danas napraviti?” I nitko nikome ne gura nos u život. Tako odgajaš sve oko sebe, da poštuješ i da te poštuju i, eno, četiri generacije trče po dvorištu. Doduše, baka Ana više ne trči, ali unuk David leti. I nikome ne smeta ako loptom razbije prozor – nadovezuje se Pero.
Rado zauzme kuhinju. Bez muke dijele i kućanske poslove.
– Kuham kad god treba, čobanac, fiš, nije mi mrsko dugo stajati uz lonce, a pečem i prase – nabraja on.
– I nikada nitko nije taknuo moju obuću, zašto bi mama ili žena čistile ono što ja ugacam? – dodaje.
Uzgajali su, do rata, i svinje, za vlastite potrebe, no ne bi se danas u to upustio jer je neisplativo.
Riba ili kulen?
– Ma kulen! Daj, molim te... Koja riba izgleda ovako? Iako, volim ja i ribu. Kulen pravimo otac i ja, sve rukom rađeno, na našoj maloj bašči. Recept je tatin, tajni, već 40-ak godina, i svake je godine istoga okusa, savršen! Nitko ništa ne pita, baš zato da ne mora preuzeti od njega i taj posao. On nema vagu, ne zna ni mjeru, ali zna praviti kulen – pruža nam on krišku omiljene slavonske delicije. Od posla nikada nije bježao – otac i on razvukli su struju po “pola” susjedstva.
“Sto godina” su se, kažu, “selili” u Zagreb, ali ipak nikada nisu napustili svoj grad. Upustio se Pero Galić 2009. i u bitku za gradonačelnika, kao kandidat HDSSB-a.
– Nije isključeno da se ne bih ponovno angažirao u politici, ali kao pripomoć. Znalo se da ne mogu ništa značajno postići, ali sam htio poručiti da se moramo svi uključiti, sjesti zajedno i napraviti nešto bolje za naš grad. Cilj mi je bio poljuljati ustaljenu sliku i pokazati kako se može aktivirati bilo tko, ako misli dobro svome mjestu, pa i Pero Galić, rock-pjevač. Politika kao politika me ne zanima. Kome treba prepucavanje, priče o ustašama i partizanima? Mom unuku Davidu trebaju sigurna škola, jednosmjenska nastava, računalo, siguran put do škole, učitelj koji zna što radi i nije kupio svoju diplomu. Tako treba divaniti, a ne raspravljati tko je gori. Da se na tu stranu politika okrene, sutra bih se uključio i dao sve od sebe! No, smiješno je kako ona danas funkcionira – stava je.
Po nekim neslužbenim procjenama, dodaje, Županja je “pala” s 12.000 na 7000 stanovnika.
– Nemam ništa protiv da traže bolju budućnost jer tih 5000, uglavnom mladih, u Županji, nažalost, uistinu nemaju što raditi. U šećerani je bilo tisuću zaposlenih, danas ih je 200-tinjak. Moj je otac Ivo u 7 sati odlazio iz kuće, a vraćao se u ponoć, radio je tri posla. Da zapnem, izmislio bih kako zaraditi 100 kuna, jer mi ništa nije teško, i vjerojatno nikad ne bih otišao u Njemačku, ni živio u svijetu gdje me nitko ne razumije, gdje bih spavao u sobi s još osmero i jeo paštetu. Nemoguće je da je to dobro! Vratit će se naši iseljenici, uvjeren sam, jer ih tu čekaju otac, majka, toplo, kuhano, oprano i opeglano. Pomalo je to i trend, četvorica sjednu u Golf i odu u Njemačku, s 18 ili 19 godina ne znaju ništa raditi ni tu, pa neće ni tamo. Ljuti su ljudi, grozno je gledati da netko sedam mjeseci nije dobio plaću. Ja sigurno u takvoj situaciji ne bih otišao iz Hrvatske, nego bih parkirao šator na Markov trg i ondje bih živio. Kako bi političari izlazili na vrata, tako bih ih ja vraćao natrag ako nisu našli rješenje. Sigurno bi me brzo uhitili... Zašto smo mi bili u onoj šumi, zašto se ni danas ne zna za više od 1300 stradalih Slavonaca? – otvora nam Pero dušu.
– Želio sam da bude svima dobro, znam ja da je to nemoguće, ali zašto ne bismo radili na tome? Svi oko mene razmišljaju jednako pa zamislite koliko bi pozitivnih ljudi bilo uključeno u takvu priču! Ali ne, u Saboru se igraju plastičnim avionima... Na moru jedemo kukuruz iz Nizozemske, prasetinu iz Norveške, a Slavonac ne zna što će sa svojim kukuruzom, lubenicom, svinjom – govori on.
Na koncertima cijele obitelji
Opća opasnost u svoje je drugo poglavlje, koje ih je vinulo u sam vrh glazbene scene, zakoračila 2008. godine, i to zahvaljujući koncertu Whitesnakea u Osijeku. Godinu prije, završilo je, baš se poklopilo, Perino petogodišnje razdoblje u Divljim jagodama. Upravo je taj bend bio prvotno u planu kao predgrupa Whitesnakeu.
– Bio mi je san svirati s njima, pa sam odlučio da nas ubace na koncert i okupio ponovno našu ekipu, iako su na prvu mislili da sam previše zabrijao. Najmanje pet godina prije toga nismo svirali. Na prvoj probi nismo znali započeti pjesme. Za tri nam se dana sve vratilo. Mario je nakon tog koncerta napisao “Uzalud sunce sja” i od tada ne stajemo – prepričava. Daleko su veće uspjehe postigli u novom poglavlju, složit će se, ali teško mu je odrediti koje mu je doba draže.
– Pametniji smo zericu, a glazbeno smo sigurno daleko zreliji. Nije 1994. bilo interneta, sad pjesmu u kući možeš snimiti, staviti na YouTube i svi će je čuti. Da smo tada imali mogućnosti koje nam se pružaju danas, pregazili bismo sve – mišljenja je.
Nikada nisu bili ni eksponiraniji u javnosti – bend se pojavljuje u reklamama za Inu, a Pero Galić nastupao je nedavno i u TV showu “Zvijezde pjevaju”.
– Ma sve to ide, pa i rokeri na reklamama! Nema tu više pravila, ljudi samo žele slušati pjesme, ni ne znaju tko ih svira. Volio bih da je ispred nas zavjesa dok sviramo, da se ne brinemo oko stajlinga – “ispucava” on.
Prepoznatljivu dugu kosu Pero je ošišao prije tri godine, počela je opadati pa mu je postala prava muka boriti se s njome.
– Da se vratim u mladost, nikada ne bih imao dugu kosu. Tata je bio strašno ljut kad sam ju pustio, ali rokeri su tada morali biti čupavi – smije se. Sve danas traje dva-tri mjeseca pa se na sceni opstati može, iznosi on recept, samo ako se publici istim intenzitetom pruža novi singl.
– Stari smo, ćelavi, debeli, ali sviramo ono što im se sviđa. I normalna smo ekipa, nikad nam nije bilo teško porazgovarati s ljudima, sjećam se što je nama značilo sjediti na livadi i razgovarati s ekipom Whitesnakea, koja je nama idol – navodi. Na njihovim je koncertima mlađa publika, u prvome se redu, slikovito će on, “nitko ne vidi od ograde”.
– U Nedelišću sam na koncertu, usred zime, upoznao oca, majku i njihovu kćerkicu od dvije godine, svi su bili u majicama Opće opasnosti. Ispričali su koliko su velik problem imali s malenom jer nije htjela spavati. Pustili su jednom naš DVD, dijete je zaspalo za dvije i pol minute. I kad su to povezali, svaku večer su je uspavljivali Općom opasnosti – prepričava nam on anegdotu.
– Nismo mi čudesni pjevači i svirači, ali naše pjesme svi kuže, mogu se pronaći u njima. Na naše koncerte putuju vlakom ili autobusom, iz drugog kraja zemlje. Jedino pjesmama to mogu objasniti. Mario nije napisao niti jednu laž, mi ne pjevamo o nestvarnim situacijama – ističe.
Sam Pero Galić u automobilu od Županje do Zagreba najradije sluša – tišinu. Radio tada ne pali, a strastveni zaljubljenik u vožnju osluškuje jedino zvukove automobila i radi li sve kako treba. Njegovim stopama krenuli su i sin mu Sebastijan i kći Dajana – on je gitarist, ona pjeva. Sebastijan danas svira sa Zlatkom Domaćinovićem s početka naše priče, koji je Peri i “gurnuo” mikrofon u ruke...
Pogledajte koji Hrvati javno svjedoče vjeru.
Prosvjed ima smisla ako prosvjeduješ protiv nekoga tko ima obraza i kojem je neugodno što radnici nisu plaću dobili 7 mjeseci. Međutim, kada je na vlasti netko bez obraza kojeg nije briga za ništa i nikog osim za svoj džep onda je jedina mogućnost otići iz ove države.