No, već su nagrade Golden Globes, svojevrsna predigra za Oscare, promijenile glavni narativ. Voditeljica priredbe, američka komičarka Nikki Glaser, na samom početku našalila se kako je konačno uspjela jer je u hotelu Beverly Hilton, u prostoriji punoj producenata, a prvi je put ostala u svojoj odjeći. Odmah je dodala da zaista ne želi ismijavati tako talentirane i moćne ljude - koji mogu baš sve, osim narediti Amerikancima za koga će glasati. Odjeknulo je snažno ono čega nije bilo - nije bilo ismijavanja Trumpa i njegovog populističkog MAGA pokreta.
No, meni je bilo zabavno kako se Nikki narugala glumcima: "Zapamtite, smisao umjetnosti nije u nagradama. Smisao umjetnosti je u tome da osnujete svoju kompaniju za proizvodnju vašeg brenda tekile i da onda više nikad ne morate živjeti od umjetnosti."
Doista, kako piše New York Times, zvijezde ne žele više biti samo glumci, sad bi rado prodavali svoj imidž i postali tajkuni. Tako Selena Gomez i Ariana Grande imaju svoje kozmetičke brendove koje reklamiraju na crvenom tepihu i potom na svom Instagramu. Ryan Reynolds sa ženom Blake Lively proizvodi gin, George Clooney i Dwayne Johnson, poznat kao The Rock, imaju svoje brendove tekile, Brad Pitt radi vino, a Naomi Watts radi liniju proizvoda koji pomažu u menopauzi. U desetke brendova Kardashianki neću ni ulaziti. S njima popis ne prestaje, no ne želim pretvoriti svoj tekst u imenik poznatih i manje poznatih imena koja su novac zarađen na show biznisu ulažu u poslovne pothvate.
Zapravo se želim vratiti u prošlost influensanja, pretvaranja svojeg imidža u brend i veliki biznis, jer sam oduševljena Netflixovim dokumentarnim filmom "Martha" poznatog redatelja R. J. Cutlera, za koji mislim da bi ga trebala pogledati svaka žena. Marthina priča podsjeća na priču naše Žuži Jelinek, samo na grandioznoj američkoj skali.
Tu je skroman početak, rad vlastitim rukama, stvaranje malog carstva koje počiva na osjećaju za stil, na vlastitu imidžu, potom pad pa onda opet dizanje s poda u godinama kad mnogi razmišljaju o mirovini, a ne novim pothvatima... A o muškarcima još nisam ni počela.
Film "Martha" priča životnu priču Marthe Stewart, prve kraljice influensera, iz vremena kad taj naziv još nije bio ni smišljen. Marthu su zvali hostess with the mostest, što je igra riječima koja otprilike znači da joj kao kućanici nitko nije ravan. No, nitko joj nije bio ravan ni kao poslovnoj ženi koja je zapravo u svemu bila prije svojeg vremena. Njezina priča doista je jedna od onih nevjerojatnih životnih priča koje nitko ne bi mogao tako dobro izmisliti, s toliko uspona i padova i ponovnog uspona, kao život sȃm.
Martha se proslavila kao žena besprijekornog stila, koja svaki vrt uspijeva pretvoriti u raj koji liječi dušu, svaku staru, napuštenu kuću za rušenje u predivan dom koji će završiti na stranicama časopisa, svaku večeru ili događaj u neočekivanu gozbu za nepce i oči... Na svom stilu i predanom radu silno se obogatila (krajem devedesetih bila je prva američka milijarderka koja je svoje bogatstvo stekla sama). Njezini biznisi rasli su organski, polako, gotovo od nule do pravog lifestyle imperija. Imale je izdavačku kompaniju koja je tiskala časopise o ljepoti življenja, o uređenju vrta, doma, kuhanju, vjenčanjima, bebama, djeci... Radila je TV show, puno zarađivala i s dionicama svoje kompanije izašla na burzu...
Iako u filmu sama Martha Stewart (83) puno priča o sebi, to ipak nije promotivni film koji bi sve kontroverze izgladio. O njoj pričaju i drugi. Točno je da Marthin 5-mjesečni boravak u zatvoru zbog trgovanja povlaštenim informacijama na burzi, ona (pa i film) prikazuju kao montirani proces u kojem je javni tužilac države New York želio dokazati učinkovitost svojeg ureda u borbi protiv pokvarenih biznismena i poslovnih praksi koje olako unište male dioničare i izbrišu njihove ušteđevine, a bogati se izvuku.
No, film podosta jasno pokazuje da stvarnih dokaza da je ona prodala dionice tvrtke koja će sljedeći dan praktično propasti na burzi nema jer je dobila dojavu o tome što se sprema. Većinski vlasnik i menadžer te propale kompanije u filmu otvoreno kaže kako su mu nudili nagodbu ako "potopi" bogatašicu Marthu Stewart, kako mu je vlastita mama rekla neka izjavi na sudu da joj je doista dostavio informacije prije nego što su postale javne, no on je to odbio jer nije želio uništiti nevinu ženu.
No, ostavimo po strani njezinu krivnju, odlazak u zatvor, nagli preokret medija koji su je dotada obožavali i slavili kao junakinju američkog sna, a onda se na nju okomili neočekivanom žestinom, gotovo osvetnički nemilosrdno je cipelarili i u velikoj mjeri uništili kompaniju koja je počivala na Marthinu imidžu.
Fascinantno je gledati kako tad još milijarderka dolazi u zatvor, odlučna da će i to životno iskušenje izdržati sa stilom. No, poniženja, samica, užasna hrana, napadi - i ona tone... Pa ipak, nakon nekog vremena, odluči i u zatvoru biti Martha Stewart, žena koja poučava žene kako pronaći ljepotu u svakodnevici, kako osnovati vlastiti biznis, kako vrtlariti, kako kuhati... Mnoge njezine suputnice ili supatnice iz zatvora svjedoče kako ih je Martha svojim zatvorskim predavanjima osokolila, koliko im je pomogla da zatvor za njih postane ustanova za rehabilitaciju i eventualni novi početak, a ne samo poniženje nakon kojeg možeš jedino još dublje potonuti.
Takvih poticajnih priča o borbi s nedaćama, bez samosažaljenja, o intuitivnoj želji da ustrajemo jer život je samo jedan i od njega ne smijemo odustati - zaista danas nedostaje. Recimo, crni britanski umjetnik i redatelj Steve McQueen, koji se proslavio kao autor dubokih i teških drama, prošle godine napravio je starinski film "Blitz", gotovo melodramu o nesmiljenom njemačkom bombardiranju Londona i Engleske početkom Drugog svjetskog rata. Filmu, koji je ispričan linearno kao filmovi nekad, koji svojim melodramatičnim opisom patnji i ustrajnosti djeteta koje nikoga ne mogu ostaviti hladnim, nije osobito prošao kod kritičara. Isuviše je pozitivan jer je utemeljen na ljubavi i slavi obitelj, konstruktivan je, a ne destruktivan prema engleskim tradicijama i kulturi (bez obzira na to što jasno prikazuje rasizam u Velikoj Britaniji početkom Drugog svjetskog rata). Takve filmove kritika u velikoj mjeri prezire.
Baš zato mislim da svakako treba gledati "Marthu" i shvatiti kako se ta žena dignula nakon pada, opet na svoju inventivnost i duhovitost, uz svoj odlučni motto da svakoga dana želi naučiti nešto novo.
Marthi Stewart u karijeri nesumnjivo je pomoglo što je bila lijepa, što nitko nije očekivao, kad je skromno počela kao vlasnica cateringa, da bi se ljepotica, udana za bogatog izdavača knjiga, prihvatila posla da napravi gozbu za stotinu ljudi. Da, zato što je bila lijepa, rano se udala za bogatog muškarca - nije imala niti dvadeset godina i tek je počela studirati kao siromašna stipendistica na uglednom koledžu Barnard pri njujorškom sveučilištu Columbia. Svoj i obiteljski budžet popravljala je poslovima modela. No, tek u braku mogla je realizirati svoju ljubav prema vrtovima, unutarnjem uređenju, kuhanju i pronaći svoju pravu strast...
Marthino prvo putovanje u inozemstvo, u Europu, bilo je njezino bračno putovanje. Njezin muž Andy Stewart vodio ju je po poznatim restoranima i ona je već tada ispisala stranice i stranice bilježnica o tome što su jeli, kako se što kuha u Europi i što se nudi od hrane kakve tada, početkom šezdesetih, nije bilo u Americi. Kao da se od 20. godine pomno pripremala za svoju budućnost.
Uvijek je bila spremna za poslovne, možda čak i privatne pustolovine. Recimo, otvoreno prepričava i jednu posve bizarnu epizodu s tog bračnog putovanja. Njezin muž Židov odlučio je da ga ne zanima firentinski Duomo, veličanstvena katedrala Santa Maria del Fiore. Kako je ona studirala (kasnije i diplomirala povijest umjetnosti), bila je tronuta tom ljepotom, tim dokazom čovjekove potrebe za lijepim, što će kasnije postati ono na čemu će izgraditi svoje poslovno carstvo. Gledala je freske, tu ljepotu te građevine - i dopustila nekom zgodnom, nepoznatom muškarcu da je poljubi jer je željela zauvijek pamtiti snažne emocije tog trenutka, baš kao da je junakinja nekog E. M. Forsterovog romana o djevojkama koje se kao žene "bude" u Italiji.
Ta ispovijest je posve neočekivana, baš koliko i priča o partneru iz vremena kad je već bila uspješna i bogata, tech milijarderu koji ju je samo jednom posjetio u zatvoru, a kad je izašla, doslovno joj u krevetu rekao da je to posljednji put što se vide jer će se on uskoro oženiti drugom... Sve ona to priča s nekim tek primjetnim šeretskim osmijehom žene u godinama koja više ništa ne mora skrivati i ničeg se ne želi sramiti. Baš kao i Žuži.
No, u dokumentarcu o Marthi Stewart još je jedan element silno zanimljiv. Kad je bila na vrhuncu, mediji su slavili njezin perfekcionizam koji joj je usadio otac nasilnik, talentirani vrtlar opsjednut savršenstvom vrta koji su djeca morala obrađivati s njim jer je hranio osmeročlanu obitelj kad je ostao bez posla. Martha otada nikad ništa nije prepuštala slučaju, sve je opsesivno sama kontrolirala u svojim biznisima jer je bila nepopravljivi, kompulzivni perfekcionist. Kad je pala u nemilost, kad su se na nju mediji obrušili, sve njezine kvalitete najednom su postale dokaz njezina karakternog nedostatka. Postala je "kučka", luđakinja koja zlostavlja sve oko sebe svojim nerazumnim zahtjevima.
To je gotovo stereotip, tipična priča o ženskom uspjehu na koju se često referiraju feministice. Ako žena ne daje sve od sebe na poslu, onda je nepouzdana, s glavom u oblacima ili u problemima povezanim s obitelji, ne zaslužuje promociju... Ako je pak perfekcionistica, ako ispravlja greške zaposlenih i traži više, onda je kučka. Kao da nema sredine.
Na određeni način to isto dogodilo se i s Meghan, vojvotkinjom od Sussexa. Ne, ne mislim je sad tu aktivno braniti jer je tračala obitelj u koju se udala i prigrlila woke ideologiju, no i ona je nekad za medije bila "marljiva i posvećena", a sad je isključivo kučka. Kad je časopis Vanity Fair u listopadu 2017. objavio naslovnicu i veliki članak o Meghan Markle, tada još samo djevojci princa Harryja, u naslovu su istaknuli, s puno simpatija, da je "luda za Harryjem". Kasnije je postala zla žena koja ga je opsjela i ne da mu disati. U tom davnom članku citirali su ljude koju su tražili idealnu glumicu za ulogu Rachel Zane u sad već staroj seriji "Suits". Objasnili su da im je trebala glumica koja osvaja svojom autentičnošću, s kojom se gledateljice mogu identificirati i neće ih odbiti svojom savršenošću, a opet mora biti lijepa, na neuobičajen način, elegantna, savršenog držanja, s osjećajem za stil, ali nikako hladne, savršene ljepote, recimo, Grace Kelly. Inače, kad je Netflix nedavno ponovno počeo prikazivati seriju "Suits", bila je neočekivano uspješna, gledali su je milijuni pa će se čak ove godine pojaviti i nova sezona, zasada bez Meghan.
No, nakon što je Vanity Fair dugo podržavao Meghan jer je Amerikanka, jer je sama zaradila svojih prvih milijun dolara, jer je otvorena i mila, najednom su okrenuli ploču. Kao sav britanski tisak i mnogi poznati britanski novinari i komentatori, odlučili su da je Meghan kučka opsjednuta kontrolom, a Harry u osnovi izgubljen na tržištu gdje treba zaraditi novac izvan kraljevske obitelji i njihovih protokolarnih obaveza. U siječnju je Vanity Fair objavio naslovnicu s Meghan i Harryjem s nevjerojatno uvredljivim naslovom "American Hustlers". Naslov se referira na poznati film iz 2013., kod nas preveden kao "Američke varalice".
Autorica članka razgovarala je s mnogim ljudima koji su radili s Meghan i Harryjem na njihovim projektima za Spotify, Archewell fondaciju i Netflix. Neki su otišli nezadovoljni, drugi - ima i takvih - hvalili su Meghan kao veliku radnicu, kao perfekcionisticu u pozitivnom smislu.
Meghan je sa svojim novim projektom za Netflix zapravo željela krenuti stopama Marthe Stewart. Njezin novi serijal za Netflix, "With Love, Meghan", koji se već trebao početi prikazivati, upravo će se baviti svime onim što je proslavilo Marthu: vrt, dom, uređenje stola, zanosna hrana. Plus, druženje i žensko prijateljstvo. Meghan želi buditi životne apetite svojih gledateljica ljepotom, stilom, hranom koja plijeni i svojim izgledom, kao mirisima i okusima, a koja je dovoljno obična (baš kao i Rachel u seriji "Suits") da nas ne odbija nepotrebnim luksuzom ili snobizmom - ukratko, koja je takva da je poželimo napraviti i sami. Za svoje prijateljice.
No, baš kao i u slučaju Marthe, jednom kad započne pad, on ubrzo postaje slobodan pad koji je nemoguće zaustaviti. Što su te nekad više slavili i voljeli, to te sad više mrze i žele ocrniti pa čak i uništiti. Sve tvoje nekadašnje vrline postaju mane i karakterne osobine "kučke". Recimo, Meghan i Harry odlučili su posvetiti vrijeme i novac žrtvama požara u njezinu rodnom gradu te prihvatiti u svoj dom prijatelje kojima su izgorjele kuće. Mediji su ih odmah nazvali ljudima koji svoj imidž žele graditi na patnjama drugih. Nema toga što oni sada mogu napraviti da promijene taj novi neprijateljski narativ. Ako je ona s upravom Netflixa zaključila da njezin serijal treba krenuti kasnije, ne usred požara - odmah kreće priča da je to zato što to ništa ne valja i u Netflixu misle da neće biti gledano. Meghan je sad na onoj točki na kojoj je bila Martha kad je osuđena na zatvorsku kaznu. Ništa joj ne može pomoći da je prestanu nazivati kučkom - jedino vrijeme i rad.
Postoji samo jedna razlika. Čak i u članku naslovljenom "Američke varalice" i napisanom da ih se ponizi, nisu našli nikoga tko bi anonimno, ne pod imenom i prezimenom, tvrdio da je taj brak na dnu. Svi sugovornici složili su se da su oni još uvijek zaljubljeni kao prvog dana. Možda će Meghan ipak uspjeti ono što njezinu uzoru Marthi nije nikada - da bude "kučka" i ostane voljena.
VIDEO Hrvatski rukometaši imali su novi imidž uoči utakmice s Francuskom
Otvori KEKS Pay
Zivi li gdja Nada u LA,? Zna li tko je odgovoran za pozare? Zna li da je odgovoran za vrijeme pozara bio u nesluzbenom posjetu Africi?