Ovog tjedna je na Hrvatskom radiju emitirano stoto izdanje emisije "Era bestselera", koju uređuje i vodi Neven Kepeski. Kroz "Eru bestselera" Kepeski je uspio demokratizirati razgovor o knjigama, približiti književnost široj publici i otvoriti prostor za dijalog između kritičara, blogera, knjižničara, ali i običnih čitatelja. Emisija se ističe opuštenim, ali informiranim pristupom, gdje se o knjigama raspravlja s istom strašću kao o najnovijim serijama ili filmovima, a poseban naglasak stavlja se na aktualne bestselere i trendove na književnom tržištu. Neven Kepeski, poznat i kao jedan od osnivača grupe Psihomodo Pop te dugogodišnji urednik i autor brojnih medijskih projekata, svojim radom kontinuirano doprinosi popularizaciji čitanja i razvoju kulture knjige u Hrvatskoj. Kepeski nam je u razgovoru otkrio sve o razvoju emisije, njezinom utjecaju na književnu scenu, ali i o osobnim motivacijama i iskustvima.
Kako biste opisali razvoj "Ere bestselera" od prve do stote emisije? Koje su vas teme ili gosti najviše iznenadili ili inspirirali tijekom tog puta? Ponosan sam da sam se uopće dovukao do stote emisije, nije bilo posve lako razgovarati o knjigama u tjednom ritmu, i za taj razgovor naći relevantne, ozbiljne goste koji o literaturi mogu govoriti i stručno i, koliko je moguće, zabavno. U suradnji s urednicom Gordanom Ostović htio sam s jedne strane izbjeći možda katkad (posebno za radio kao medij) zamornu hiperstručnost i metajezik književnih kritičara, a s druge - površnost i banalnost bookblogerskoga pristupa knjigama, čemu smo u posljednje vrijeme i te kako svjedoci. Nekako sam u radio kao medij htio unijeti onaj pristup knjigama koji npr. imaju u New York Timesu - ne sudimo o knjigama ovisno o tome pripadaju li tzv. visokoj ili pak žanrovskoj književnosti, nego jesu li taj i taj autor, ta i ta knjiga, uzbudljivi ili nisu, intrigiraju li neku čitateljsku publiku ili ne. Ponosan sam doista na sve svoje goste, od Alemke Lisinski i Nade Mirković, preko Bojane Radović i Denisa Derka, sve do Petre Miočić Mandić i Bojana Mušćeta koji su više nego uvjerljivo pokazali da je ovakakav razgovor o književnosti i te kako moguć.
Emisija je poznata po opuštenom, ali ne i banalnom pristupu književnosti. Koliko je teško zadržati tu ravnotežu između ozbiljne analize i pristupačnosti široj publici? Priznajem, nije lako. Sve to zahtijeva dosta fine tuninga. Ne možete npr. jednog Paula Austera, Cormaca McCarthyja ili pak Marija Vargasa Llosu i Annie Ernaux banalizirati, baš do kraja pojednostavnjivati, a opet treba kod svih autora o kojima smo govorili pronaći one sadržajne pa i životne odrednice koje mogu biti zanimljive i onima koji njihove knjige nikad nisu ni uzeli u ruke. Nekako mi je najbitnije da netko, možda, nakon odslušane emisije, ode u knjižaru ili knjižnicu i nabavi si ono o čemu smo pričali. Ako barem malo, malčice, u nanopromilima, pridonosim dodatnom razvoju kulture čitanja i čitateljskih navika u ovoj zemlji, zadovoljan sam.
Koje su najvažnije promjene koje ste primijetili u interesu publike za knjige i književne fenomene otkad ste pokrenuli emisiju? Čini mi se da se knjige u ovo doba hiperinflacijske ponude svih mogućih (pa i nemogućih) medijskih sadržaja ipak dobro drže. Knjige se ipak čitaju, ljudi unatoč svemu ne mogu zatomiti svoju iskonsku potrebu za pričom, kao ni potrebu da bolje i dublje upoznaju svijet oko sebe, te sebe same (književnost nerijetko dopire do onih kutaka svijeta ali i naše unutrašnjosti do kojih ništa drugo ne može doprijeti). Tehnologija u načelu nije satrala ovaj stari, jako stari način izražavanja, dapače. I drago mi je zbog toga. No, naravno, nikad ne treba smetnuti s uma da je čitanje danas ipak neka vrsta elitne djelatnosti: nikad nisu svi čitali, niti će čitati.
Kako birate teme i goste za svaku emisiju? Koji su vam kriteriji najvažniji? U svakoj "Eri bestselera" naglašavam kako je riječ o emisiji koja se bavi autorima, knjigama i knjižnim fenomenima o kojima se priča. Dakle, ako je već neki autor ili pak neki tekst pobudio svojevrstan interes široke javnosti, to je tema za mene. Želim taj interes produbiti, i dodatno ga razraditi. U tom smislu gosti su mi iznimno važni: važno je da i oni imaju sposobnost, da tako kažem, pričanja priče.
Koja je uloga knjižnica i top-lista u kreiranju sadržaja emisije? I knjižnice i top liste su mi, dakako, iznimno važne. Pozorno pratim što se kupuje, posuđuje i čita. Najradije se volim dohvatiti autora i autorica koji su i kod nas iznimno popularni, a tzv. ozbiljna književna kritika njima se u načelu ne bavi, čak ni na razini fenomena. Meni su npr. spisateljice poput Coleen Hoover, Rebecce Yarros ili pak Suzanne Collins i te kako zanimljive za obradu, njihove prodane naklade u svijetu dostižu i po nekoliko desetaka milijuna prodanih primjeraka. Zašto se ne bismo pozabavili baš time zašto su te naklade tako iznimno visoke? Što se skriva u tim tekstovima da ih čitateljice i čitatelji tako i toliko vole? Ili recimo, dječji serijali "Čovpas" Dava Pilkeyja ili pak "Gregov dnevnik" Jeffa Kinneyja iznimno su, osim u svijetu, popularni i kod nas; gotovo da nema djeteta koje ih nije čitalo. Je li se o tim fenomenima netko ozbiljno bavio u našem medijima? Odgovor i sami znate. E, to su teme za mene!
Koji su vam razgovori ili teme ostali posebno u pamćenju? Možete li izdvojiti gosta ili epizodu koja je izazvala najviše reakcija slušatelja? Možda mi se nekako najviše usjekla u pamćenje jedna od nedavnih epizoda, ona o Georgeu Orwellu, koju sam radio povodom novog prijevoda "Životinjske farme" na hrvatski. Gošće su mi bile Nada Mirković i Alemka Lisinski, nevjerojatno su nadahnuto i upućeno raspravljale o "orvelijanstvu", "velikom bratu", "farmi", "hladnom ratu", "novozboru - novogovoru"…, o svim tim pojmovima koji su se iz Orwellovih tekstova uvukli u našu svakodnevnu komunikaciju, da sam se - na trenutke - slušajući ih, pretvorio u fasciniranog slušatelja, gotovo da sam zaboravio da sam voditelj emisije. Moram također pripomenuti da je to bila emisija za koju sam dobio i najviše pohvala od zajednice slušatelja koji su se, tijekom godina, okupili oko emisije.
Koliko su, po vašem mišljenju, hrvatski autori danas prisutni i relevantni na tržištu u odnosu na strane autore? Moram s guštom primijetiti da se domaći autori i te kako dobro nose sa stranima. Ako pogledate top ljestvice najprodavanijih knjiga, na prvim mjestima su Kristian Novak, Marina Vujčić, Slavenka Drakulić, Ivana Bodrožić, Drago Hedl, Aleksandar Stanković… Ništa manje ne veseli ni činjenica da su domaći, hrvatski, autori i među najposuđivanijima u knjižnicama. Neke pak naše autorice, npr. Sanja Polak ili Sanja Pilić, prodale su dosad u karijeri skoro pola milijuna primjeraka svojih knjiga, što za hrvatsko - ipak malo - tržište nije nimalo zanemarivo. Dapače, imponira!
Kako gledate na pojam "bestseller" u hrvatskom kontekstu? Što za vas znači ta oznaka i koliko je relevantna za domaće tržište? U ovo doba, u trećem desetljeću 21. stoljeća, sve što se u Hrvatskoj proda u više od 3000 primjeraka može se smatrati bestselerom. Te su naklade skromne, nekad su bile kudikamo veće, ali danas je veća ponuda, veća je konkurencija i drugih medijskih sadržaja, svi se bore za svoj komadić pozornosti. Knjige, pak, zahtijevaju vrijeme, strpljivost, smirenost i koncentraciju i nije im se lako izboriti za to uz društvene mreže, netflixe, hboove i sl. No ne daju se. Neke od svijetlih komercijalno uspješnih literarnih primjera već sam naveo. No, nota bene, na nekim nama usporedivim tržištima knjige se prodaju i čitaju više, treba malo učiti i iz tih primjera. U svakom slučaju, u promoviranju knjiga i čitanja kod nas treba biti kudikamo agresivniji, pa i nametljiviji.
Što biste poručili onima koji smatraju da je masovna popularnost knjige nužno znak njezine površnosti ili "trash" kvalitete?Nitko me ne može uvjeriti da su knjige J.K. Rowling, Suzanne Collins, Terryja Pratchetta, Richarda Osmana, pa i Sally Rooney, nabrajam nasumce autore koji dostižu milijunske naklade, obični trash. Isto je i s najnakladnijim hrvatskim autorima. Knjige Marine Vujčić, Kristiana Novaka ili Slavenke Drakulić su površne? Dajte, molim vas… Tiražnost ili netiražnost doista ništa ne govori o kvaliteti nekog teksta. No tiražnost svakako govori o tome da je neka tema intrigantna, nekoga se tiče, nekome je važna. Ne bih to olako odbacivao.
Vaša karijera obuhvaća glazbu, novinarstvo, uredništvo i izdavaštvo. Kako su vas ta iskustva oblikovala kao voditelja književne emisije? U načelu me najviše oblikovalo to što sam magistrirao književnost. I to što sam oduvijek volio knjige, a oduvijek bio malčice nabrijan na tzv. površni snobizam etablirane književne kritike. Literatura je model izražavanja koji bi se trebao ticati mnogih, to si stalno govorim. Shakespeare je, nota bene, svoje drame pisao za priproste trgovce na sajmovima, a ne za neku sofisticiranu publiku. Ostale moje djelatnosti samo su mi pripomogle da si do kraja osvijestim kako je onaj kome se obraćamo - najvažniji. Knjige pišemo za druge, ne za sebe. Isto je i sa svim drugim kreativnim djelatnostima.
FOTO Naša poznata voditeljica zaplakala je kad je ispred crkve ugledala svog budućeg supruga
Kako je vaš rad u omladinskom tisku, glazbi i časopisima za mlade utjecao na vaš pogled na knjige i književnost danas?Radeći godinama medijske proizvode za tinejdžere imao sam sreću, barem si tako utvaram, da mentalno ne ostarim, da budem otvoren prema novim stvarima, da ne mislim kako je u moje vrijeme bilo sve nabolje a potom je uslijedio potop, da ne mislim kako su današnji klinci neka "hipnotisana gomila", kako bi to rekli Partibrejkersi. Shvatio sam i to da mladi imaju pravo na svoje gluposti, predrasude, pa i loš ukus, ako hoćete. Mi, odrasliji, već nemamo to pravo. Nekako na sličan način promatram i što se zbiva na književnoj sceni.
Što vas osobno najviše motivira da se bavite popularizacijom čitanja i književnosti? Odgovor je u načelu vrlo kratak i jasan: književnost i čitanje su nam iznimno važni, životno važni, to neprestano pokušavam naglašavati. Čitanje nije gubitak vremena. Nikad nije bilo niti će biti. Mnogi toga nisu svjesni, pa onome - tko me želi saslušati - pokušavam to nekako objasniti i preko radija. Pa sad, tko shvati - shvatio je.
Kako vidite budućnost radijskih emisija o knjigama u digitalnom dobu? Što je, po vašem mišljenju, ključ za privlačenje mlađe publike? Radio u načelu nije medij za najmlađu publiku. Tu potrebu da se sve mora približiti mladima doživljavam kao famu. Radio se obraća publici srednje i starije dobi, tu publiku treba neprestano pridobivati. Kada ljudi dođu u neke godine, treba ih privući baš radiju. Ne treba smetnuti s uma ni to kad i gdje se radio najviše sluša: u autu i na poslu. To nije mlada publika, ali jest publika koje će uvijek biti. Nju treba neprestano pridobivati i proširivati. Baš sam nedavno pročitao knjigu o tome kako će naš planet izgledati nakon 2030. Jedna je od ključnih teza je kako će u svijetu, posebno zapadnome, publika i potrošači budućnosti biti - starije osobe, umirovljenici.
Otvori KEKS Pay
