Uz malobrojne bi se izuzetke moglo reći da zle knjige ne uzrokuju zlo u svijetu. Zlo proistekne iz krivog čitanja dobrih knjiga. Iz Marxova "Kapitala", Nietzschea i Spenglera, iz svetih knjiga svih monoteističkih religija, ali ponajprije iz Svetog pisma. Najveće zlo modernoga svijeta, najveće u dvadesetom stoljeću, proizašlo je iz knjige Novog zavjeta, iz Evanđelja i iz lika Jude. On je, tamo piše, izdao Krista. Učinio je to zbog novca, čime je, kako se vjeruje, izazvao njegovo stradanje. Istina, nije Juda, ako imamo u vidu sve drugo što u Evanđeljima piše, išao nešto naročito odati. Svi su u Jeruzalemu za Njega znali, svaki Njegov im je korak bio poznat, i nije se oko čega moglo Isusa odati. Također, Juda nije bio neki siromašak, pa da su mu trebali novci, niti je bio pomaman na novce, jer što bi uz Isusa, odan njegov učenik, radio pune tri godine, e da bi ga tek nakon toga izdao.
Isus je bio Židov, a za razliku od onih koji su ga okruživali, kao Židov je i umro. Ili uskrsnuo, već kako na to gledamo. Međutim, postoji razlog zbog kojeg se ni Isusa, ni njegove učenike ne doživljava kao Židove. Od cijele te ekipe, od svih tih dvanaest apostola, i trinaestog pribrojenog Matije, svi na kraju ispadoše pravovjerni arijevci i kršćani, a Juda bje posljednji Židov. Premda njemački nacionalsocijalisti ne bjehu redom pobožni kršćani, mit o Judi i Judinoj izdaji u temelju je Holokausta. I premda ustaški pokret bje u biti antiklerikalan, protucrkven, mit o Judi bi inherentan svakome ustaškom i jasenovačkom koljaču, za koje domoljubno danas ustvrdiste da ni postojali nisu.
Ali čak i ako Holokaust ostavimo po strani, ili ako ustvrdimo da ni Holokaust nije postojao, kao što u najnovijoj interpretaciji ne postoji Jasenovac, ostaje da je ime Jude u temelju pobožnoga, katoličkog i kršćanskog prijezira prema Židovima. I danas, kada se prelati Crkve u Hrvata u prsa tuku da protiv Židova nemaju ništa, niti su imali ikad - jer sve su to samo srbokomunističke i marksističke potvore nevinoga katoličkog bića! - ostaje da Judinom imenom, ili judama u množini, nazivaju sve one koji se odmetnu od njih i njihove institucije. Ime Jude je, dakle, i dalje najgora zamisliva pogrda i potvora. I pod Judom se nekako vazda smataju svi - Židovi.
Roman "Juda" Amosa Oza, jednoga od najvećih pisaca našega vremena, ostao je beletristička atrakcija sezone. Naravno, samo za one koji čitaju. Naši pobožni katolici, međutim, ne čitaju mnogo, pa se tako o Ozovom "Judi" nije pisalo ništa po crkvenom tisku. Na tragu Jude Oz je govorio o novozavjetnom Judi Iškariotskom. O njemu je, pred kraj života, održao predavanje 2017. u Berlinu, na Luteranskoj konferenciji. O Judi je govorio i dok se zahvaljivao na Nagradi Gore Ciona za roman "Juda", koji mu je dodijelio Samostan Uznesenja Djevice Marije u Jeruzalemu, iste godine. Riječ Ozova o Judi, koja čini veći dio ove vrlo kratke knjige, ispunjena je dubokom žalošću i gorkim humorom, te povrijeđenošću više osobnom nego kolektivno-identitetskom zbog onog što Juda već dvije tisuće godina predstavlja u kršćanskoj tradiciji i naraciji. Oz voli Isusa Krista, divi mu se, smatra ga svojim, novozavjetni mu je tekst zanimljiv, uzbudljiv, nadahnjujući, ali sam lik Jude smatra i kontroverznim, i naprosto loše napisanim, nemotiviranim, nedovršenim.
FOTO 191 cm ljepote! Naša misica prava je seks bomba
Vrijeme Isusa Krista bilo je vrijeme kada je dolazak Kraljevstva Božjeg bio stvar mjeseca, dana i sata. Sudnji dan bio je tu iza ćoška, i stvari je vrlo brzo trebalo rješavati. Takvo je bilo Kristovo držanje, a takvi su bili mnogi proroci, mesije, navjestitelji vjere i vjerovjesnici poznatih i nepoznatih vjerovanja iz njegova doba. Oni koji su slabo vjerovali, odlagali su strašni (i veličanstveni) trenutak. Oni, pak, koji su svim srcem vjerovali i koji baš ni u što nisu sumnjali, željeli su da se stvar dogodi što prije. Što ako je Juda, upitat će se Oz, jer su se to već pitali neki od Židova prije njega, samo htio ubrzati dolazak Kraljevstva Božjeg? A znao je da se Isusu ne može dogoditi nikakvo zlo, on će uskrsnuti, on će oživjeti, on je neubiv na način na koji smo ubivi mi drugi, pa će nam on bez velike muke donijeti spasenje. Što ako je Juda, pitali su se i mimo Oza, naprosto bio vjerski fundamentalist, a ne izdajnik? Možda to i nije vjerojatno, zaključuje, ali zar je vjerojatnije da je Juda izdao Krista zbog novca, a da se nakon toga očajan i dešperatan objesio? To naprosto nema smisla.
Drugi dio knjižice čini odlomak iz "Jude", a treći, gotovo jednako zanimljiv i potresan, mladalačka je novinska meditacija o Judi Iškariotskom dominikanca Frane Prcele, koji Judu ne kani opravdati, ali ga iz dubine svog ljudskog i vjerničkog srca pokušava razumjeti. Ovaj neobični, opet vrlo kratki tekst, jedna je od dojmljivijih duhovnih i intelektualnih dionica suvremenog hrvatskog jezika. Pokušaj razumijevanja nerazumljivog najdalje je dokle u jeziku možemo doprijeti. I najdalje dokle istovremeno dosežu čovjekovo srce i razum. Ovu dobru knjigu može čitati baš svatko pismen. Razumjet će je oni kojima je dar dobrote prepreka svakoj ideologiji. Pa i onoj najopasnijoj, vjerskoj.
Otvori KEKS Pay
