Snažan, prepoznatljiv i emotivan glas koji već desetljećima ostavlja trag na domaćoj glazbenoj sceni, tako bi se ukratko mogla opisati Zorica Kondža, jedna od naših najomiljenijih i najcjenjenijih pjevačica. Njezine interpretacije postale su bezvremenske, a ono što prenosi kroz pjesmu rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ove godine Zorica slavi 40 godina iznimne solo karijere, a veliki jubilej obilježit će svečanim koncertom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 22. ožujka 2026., gdje će publiku ponovno povesti na putovanje kroz neke od najljepših trenutaka hrvatske glazbe.
Prije dvije godine održali ste dva nezaboravna koncerta u Lisinskom. Sada se vraćate u našu kultnu dvoranu kako bi proslavili veliki jubilej. Vjerujem da jedva čekate novi susret sa zagrebačkom publikom? Lisinski je uvijek nešto posebno. Kad god sam htjela okruniti neku veliku obljetnicu, bilo 20 ili 30 godina karijere, Lisinski je bio prirodan izbor. To je stvarno posebna dvorana. Možemo imati stotine drugih dvorana, arene i tako dalje, ali to je nešto drugo, tamo su mase ljudi, buka, drukčija atmosfera. Voljela bih ja imati toliko hitova da mogu "nositi" Arenu, možda se i varam, jer me ljudi nagovaraju da to pokušam. Vjerojatno imam svoju publiku. Ali Lisinski je intimniji, humaniji prostor. Glazba se tamo stvarno može osjetiti. Kad si u Areni, vidiš samo masu ljudi, sve je podređeno spektaklu, a čini mi se da glazba bude malo zakinuta. U Lisinskom ljudi sjede, slušaju, atmosfera je drugačija. Inače radim koncerte i ljeti i zimi, i na otvorenom i u klubovima, volim i male prostore, to mi je ostalo iz mladosti. Volim tu povezanost s publikom, lakše mi je pjevati kada imamo taj kontakt. Ali unatoč svemu tome, Lisinski je poseban. Prekrasno se čuje, osjeti se glazba, mogu potpuno uživati u pjesmi. Čak mi se čini da u Lisinskom pjevam drukčije nego bilo gdje drugdje.
Kako će izgledati koncert? Hoće li biti gostiju, s obzirom na to da ste snimili dosta dueta? Svi sada slave 40 godina karijere, pa rekoh u šali – evo, i ja ću! Istina je da ja imam 42 godine pjevanja, ali dvije godine korone se ne računaju, to nije bilo vrijeme rada, nego čekanja. Ove godine zapravo slavim 40 godina solo karijere. I uvijek imam neki grč u želucu, neki respekt prema pozornici. Mnogi me pitaju kako to da nakon toliko godina još imam tremu, ali svi koji se moraju izložiti publici to znaju: odgovornost je golema – orkestar iza tebe, publika ispred tebe, a ti ne znaš hoće li prva pjesma "sjesti", kako će ljudi reagirati. Ali nakon prvih taktova sve to nestane. I mislim da je dobro da tu tremu imam dok god pjevam. S obzirom na 40 godina karijere i puno dueta, mislila sam dovesti sve ljude s kojima sam snimala. S Oliverom sam imala tri dueta – naravno, njega nitko ne može zamijeniti, ali imamo dobrih pjevača koji mogu izvesti te pjesme. Snimila sam duete s Tonijem Cetinskim, Rišpetom, Belanom, Azzurrom... Bilo bi lijepo sve to otpjevati uživo, pogotovo u Lisinskom uz veći orkestar. Najteže je zapravo odabrati pjesme. Repertoar još slažem. A što je najzanimljivije – kako god složim redoslijed, publika ga na kraju promijeni. Vidim kako reagiraju i onda na licu mjesta promijenim pjesmu. Publika je ta koja nosi sve ovo. To nije fraza – to je istina. Publika može biti i 50 ljudi i 5000 ljudi, uvijek moraš dati sve. Ne možeš reći "malo ću pjevati", "malo ću falšati".To je nemoguće, pogotovo ako uživaš u glazbi.
FOTO 191 cm ljepote! Naša misica prava je seks bomba
Rekli ste 40 godina, ali vi ste i prije toga bili na sceni, u raznim splitskim bendovima, posebno su poznate Stijene. Svi ih i danas pamte. Meni je fascinantno koliko su te pjesme i danas rado slušane. Često se na pjevačkim natjecanjima mladi okuraže pa zapjevaju "Ima jedan svijet". Kad gledam ta natjecanja, i kad netko izabere "Ima jedan svijet", odmah znam – ovaj bi mogao biti dobar pjevač. To je izazov. Ako izabereš neki lagani šlager, ne može se vidjeti tvoja sposobnost. Često mladi pogriješe u izboru pjesme i zato ne zablistaju. Ali kad netko otpjeva "Ima jedan svijet" kako treba – svaka čast. Što se tiče Stijena, mi smo svi radili zajedno, bili smo mladi. Putovala sam po svijetu, slušala Bowieja, Supertramp, Madonnu u New Yorku... To je bilo vrijeme kada sam imala slobodu – uzela bih ruksak i putovala. Ksenija Erker mi se uvijek smijala zbog toga. Stijene su imale više pjevača prije mene, a onda sam došla ja i počeli smo raditi svoju glazbu. Kasnije nam se priključio i Velšanin David Kubinec, koji je u Londonu izdao nekoliko ploča. Nije bio velika zvijezda, ali je bio poznat. U ono vrijeme malo je žena bilo rokerica. U Srbiji možda više, Slađana Milošević i još poneke, ali to je drukčiji stil. Ja sam ponekad bila tvrđi rock. Nije bilo popularno da se žena time bavi. I zato je nekad neizbježno da pjevačica ode iz benda i krene u solo karijeru.
Početak solo karijere obilježila je "Pokora", s kojom ste 1985. trebali ići na Eurosong, ali niste zbog obljetnice Titove smrti. Kako ste se tada osjećali? Da, ja nisam znala ništa o tome. Bila sam mlada, dvadeset i nešto godina. Nije mi bilo važno što se događa politički, već samo da pjevam i da sve zvuči dobro. Iza mojih leđa se pričalo da će nas možda poslati, ali onda je odlučeno da neće, jer je bila obljetnica. Nisam se bunila, prihvatila sam to.
S Oliverom ste snimili nekoliko dueta. Po čemu ga pamtite? On je bio nešto posebno u mom glazbenom životu, pogotovo na početku. Gledala sam ga na koncertima, u velikim kazalištima i učila od njega. Njegova muzikalnost, virtuozitet... Malo je pjevača koji mogu sami sebe pratiti na klaviru, a on je svirao, nije samo pratio. Slušati ga bio je užitak. I njegova duhovitost! On je znao probiti led sa svojom toplinom i humorom. Uživao je u glazbi i zato je bio takav. Jednom sam ga pitala zašto sam sebi ne napiše pjesmu, a on bi samo rekao: "Neću se time opterećivati." Imao je Runjića, takva suradnja se rijetko ponavlja. Oni su zajedno stvarali, prilagođavali pjesme, i zato su bile tako savršene.
Imali ste i vi savršenih pjesama, ali neke ste i odbili. Kako to da niste prepoznali "Gdje Dunav ljubi nebo", koja je kasnije postala jedan od najvećih hitova Josipe Lisac? To je bilo kad sam postala majka, stvarali smo obitelj, bilo je puno odgovornosti. I dođe mi demo snimka, tada na kazeti, ali demo je bio jako loše otpjevan, drukčiji od onoga što je kasnije Josipa napravila. Neke stvari mi se nisu svidjele i jednostavno sam rekla: "Tko će se s tim sada baviti." Trebalo je mnogo toga mijenjati. I tako sam je odbila. Na kraju je postala veliki hit, ali ne žalim. Josipa ju je sjajno otpjevala.
Trebali ste pjevati i "Godinama" s Dinom Merlinom? Da, ali splet nesretnih okolnosti. Sreli smo se u avionu, bilo je ratno vrijeme. Rekao mi je da ima pjesmu za nas dvoje, ali ja sam se tada selila, bila sam podstanar, nisam imala telefon, ni mobitel, ni adresu zapamćenu. On je rekao da će me kontaktirati, ali nije imao kako. I tako se pjesma izgubila. Kasnije ju je otpjevala Ivana Banfić. Ja uvijek kažem, tako je moralo biti.
Svi uvijek kao jednu od vaših najljepših pjesama spominju "Zar je voljeti grijeh". Međutim, mnogi ne znaju da je nju prvo na Splitu 1985. pjevala Jasna Gospić. Ta se sarajevska pjevačica posljednjih godina često pojavljuje u medijima i govori kako autor pjesme, vaš suprug Joško Banov, i vi, namjerno nju zaobilazite i tvrdite kako je to vaša pjesma? Svake godine je Splitski festival imao drugu izdavačku kuću: jedne godine Sarajevo, druge godine RTV, treće PGP, pa Jugoton... Uvijek druga kuća. Te godine to je bio Suzy iz Sarajeva. S obzirom na to da sam te godine pjevala "Pokoru", trebalo je pronaći pjevačicu za "Zar je voljeti grijeh". Ja sam snimila demo pjesme, a iz Suzyja su rekli da imaju pjevačicu koja bi to pjevala. Čula sam za Jasnu, lijepo je pjevala. Rekla sam Jošku da bi ona to mogla izvesti, i stvarno je tako i bilo. Ne znam zašto se poslije bunila, ta je pjesma od početka bila namijenjena meni, samo ju je zbog propozicija ona izvela na Splitu.
Zašto ste odlučili ostati u Hrvatskoj iako ste imali mogućnost inozemne karijere? Moj muž i bend htjeli su da ostanem, a i ja nisam htjela ostaviti njih. Nisam žalila za Amerikom ili Engleskom jer tamo ne bih mogla živjeti. Vidjela sam kako se naši ljudi u inozemstvu gube, pa sam odlučila raditi i živjeti tu gdje pripadam.
Cijelo vrijeme vaše solo karijere radite sa suprugom Joškom Banovom. Kako kod vas izgleda ta kombinacija miješanja poslovnog i privatnog? To je potpuno drukčije nego s kolegama. To nije poslovni odnos, nego partnerski - u svakom smislu. Mogu mu otvoreno reći što mi se sviđa, a što ne. Nekad grintam, pa se raspravljamo našim dalmatinskim temperamentom. Ali lakše mi je raditi s njim nego s nekim tko mi šalje pjesmu e-mailom i očekuje da budem oduševljena. Autori vole svoje pjesme, normalno, ali ja sam uvijek direktna, obrazložim što mi ne odgovara, i ako pjesma "ima mesa", zajedno je dorađujemo. Mnogo sam puta sudjelovala i u tekstu i u aranžmanu, ali se nikad nisam potpisivala.
Kako ste se vas dvoje upoznali? Je li mu trebalo dugo da vas osvoji? Nije to bilo pravo "osvajanje". Svi smo se družili. Dino Dvornik nas je povezao, izlazili smo u isti klub. Joško je svirao i u Kineskom zidu. Joško je počeo pisati pjesme za mene i jednostavno smo završili zajedno.
Majka ste trojice sinova, a prije dvije godine postali ste i baka unučice Natali. Koliko vam je obitelj važna? To možete željeti, a ne znate što je dok je ne dobijete. Kad je dobijete, nema veze s onim što ste zamišljali. To je iznad svega. Kažu da je roditeljska ljubav bezuvjetna, bez ultimatuma, bez interesa, i zato je posebna. Ja sam bila mama u kući, a na televiziji Zorica. Jednom smo bili kod prijateljice na kavi, a na TV-u sam se pojavila u emisiji. Ona pita: "Tko je ono?" Kažu: "Zorica Kondža." Sinovi su me odgurnuli da bolje vide televizor. A unuka, kad je kod mene, jedva čeka da idemo na spavanje, pa mi kaže: "Ajde, pjevaj mi kako ti pjevaš." Onda slušamo Olivera. Nema još tri godine, ali svašta zna. Jako je talentirana. Voli razgovarati, družiti se, voli ljude. Ima tatu i još dva strica. Kažem joj: "Ja sam tvom tati i mama." Ona: "Nisi ti mama, moja mama je mama." Uglavnom, svi smo oko nje, veselje najveće.
Mnogo se toga promijenilo otkad ste u glazbi. Danas se sve više koristi AI. Što mislite o tome? Ajme, grozno mi je to. Prije neki dan mi sin, iz zafrkancije, našao sliku s vjenčanja. On je s AI napravio da mi plešemo kao Fred Astaire i Ginger Rogers! To je zastrašujuće. Sad kad je svima dostupno, ne znam što će biti. Danas svatko može napraviti pjesmu. Može se potpisati. Možeš ispraviti sve pogreške. Ali to je bez emocija, neprirodno. Nedostaje živi čovjek.
Što mislite o stanju na domaćoj glazbenoj sceni? Ima li netko od mladih tko vam je dobar? Najgore mi je kad me pitaju koga volim od mladih. Ima talenata, treba ih izbrusiti. Ali danas ima sto smjerova – izgube se. Ne znaju žele li repati, šaptati, ići na Doru, na Euroviziju... Danas svi žele odmah velike koncerte, a ne shvaćaju odgovornost. Mladi slušaju savjete "budi uporan", ali treba nekad reći: "Ne radi to krivo." Prvo im kažem: idi profesoru solo pjevanja da naučiš disati, jer ćeš inače izgubiti glas. Nedavno mi se svidjela pjesma jedne mlade pjevačice. Ali kad sam je čula kako uživo pjeva – druga priča. Treba slušati glazbu od prije do danas. Tehnologija olakšava, ali na koncertima ljudi uživaju u melodiji, refrenu, tekstu, dobroj svirci. Trebat će mladima godina da to shvate. Već vidim kod nekih da mijenjaju pristup – alternativa ne prolazi, moraš se za nešto uhvatiti.
Vama očito ne nedostaje motivacije... Ne, dokle god je publike i dokle god mi je gušt pivat.
Otvori KEKS Pay
" Suzy iz Sarajeva".....je li ova pošla na kvasinu?