U siječnju je s emitiranjem na HTV-u krenuo novi dokumentarni serijal Davora Rostuhara naslova "Posljednji". Radi se o najnovijem projektu jednog od najcjenjenijih hrvatskih putopisaca i pustolova koji nam je u intervju otkrio o čemu govori, kako je izgledalo snimanje, ali i što planira dalje.
Autor ste i producent serijala "Posljednji" koji je prošlog tjedna krenuo s emitiranjem. Kakve su prve reakcije gledatelja? Što vam pišu ljudi?
Kao što sam se nadao i pomalo očekivao, ali i navikao do sad, ljudi su iznimno zainteresirani za ovakve teme. Taj interes za Drugima i mene privlači na putovanja već 25 godina. Otkad sam počeo putovati mnogošto se promijenilo, kamera putnika se okrenula od one koja snima prema van, u onu koja snima prema putniku, postali smo narcistička, selfi kultura, što je ok, ali interes za upoznavanjem Drugog je ipak nešto dublji u svima nama, treba nam za razumijevanje svijeta, za razumijevanje nas samih, i za to da ne poludimo baš posve u zatvoru svog pogleda na svijet, pa mi je drago da u ovakvim formatima to ipak dolazi do izražaja.
Kako je nastala ideja za serijal "Posljednji" i u kojem trenutku ste znali da to mora biti serijal, a ne samo još jedno putovanje?
Kao i mnoge moje ideje, tako i ova, nije nastala preko noći nego je evoluirala tijekom više godina. Moj interes za druge kulture, druge ljude, drugačije načine razmišljanja i promatranja svijeta, a posebno one koji su što više povezani s prirodom, provlači se kroz cijeli moj opus, od kad sam počeo putovati do danas. Puno sam se bavio plemenima, u svom projektu "Džungla" (2005.-2008) tražio sam, i našao, baš potpunu autentičnu, iskonsku divljinu, a razna plemena sam posjećivao i u sklopu drugih projekata, od "Polarni san", do "Ljubav oko svijeta". Bilo mi je posve logično da jednom to stavim u fokus, u zaseban projekt, za koji se nadam da će doživjeti bar nekoliko sezona.
Što za vas osobno znači naslov "Posljednji" - koga ili što on zapravo označava?
To znači da posjećujemo ljude koji još uvijek žive nekim iznimnim i značajnim tradicionalnim načinom života, koji nestaje zbog brojnih čimbenika: globalizacija, akulturacija, klimatske promjene, rast stanovništva, eksploatacija resursa itd.
U projektu "Džungla" uspio sam nakon sedam ekspedicija u Amazoni i Papui naposljetku pronaći ljude koji nisu imali nikakav kontakt s vanjskim svijetom, i to na Papui. Već danas, na Papui toga više nema. Promjene se u cijelom svijetu događaju eksponencijalnom brzinom, i shvatio sam da je sad možda zadnji čas da snimim, i susretnem, razne ljude čije me kulture fasciniraju, a naša ih djeca vjerojatno više neće nikad moći upoznati takve.
Serijal je podijeljen u četiri epizode. Čime se svaka od njih bavi?
Prva epizoda zove se "Hadza" i prati lovce sakupljače, a snimali smo u tanzanijskoj savani, nedaleko mjesta gdje su pronađeni najstariji ostaci roda Homo, nekoliko družina plemena Hadza još uvijek živi onim načinom života kojim je ljudska vrsta živjela kroz cijelu svoju evoluciju - kao lovci sakupljači. Na neki način, oni su "posljednji prvi ljudi". Lutaju savanom, žive u pećinama i malim sjenicama od trave, love veliku afričku divljač lukovima i strijelama, pričaju mitove oko vatre i žive u vječnoj sadašnjosti, nezainteresirani za nove tehnologije i druge oblike života.
Druga epizoda prati pripadnike naroda Darkhad u udaljenoj mongolskoj stepi, na granici sa Sibirom. Oni svake godine na konjima tjeraju golema stada stoke preko planinskog lanca Khoridol Saridag, sa zimskih na ljetne pašnjake kroz zahtjevan okoliš, a danas ih ugrožavaju i klimatske promjene. Treća epizoda, pak, bavi se morskim nomadima koji žive između Filipina, Malezije i Indonezije, Bajo i prati njihov život na brodovima i hrane se ribom koji sami love, a ugrožava ih pretjerani industrijski izlov ribe. Posljednja epizoda prati čuvare Amazonije Wauja čiji se život posljednjih godina promijenio te su sada rastrgani između svijeta šamanizma i raskošnih plemenskih svečanosti i modernog svijeta.
Koliko je trajalo i kako je izgledalo snimanje materija za serijal?
Svako putovanje trajalo je oko tri tjedna, a s plemenima smo boravili između 12 i 16 dana, ovisno kako gdje. Putujemo u malom timu, tri osobe plus lokalni fikser koji je ujedno i prevoditelj, svatko od nas obavlja bar 3-4 funkcije. Takav posao su nekad odrađivale filmske ekipe od bar desetak ljudi. Danas to više nije moguće jer bi bilo preskupo. Ja vršim ulogu producenta, scenarista, voditelja, snimatelja druge kamere i drona. Moj prvi kolega Damian Nenadić je režiser, direktor fotografije i snimatelj zvuka, a treća osoba je asistent svega: režije, produkcije, snimanja slike, zvuka. Svi zajedno još radimo na logistici, komunikaciji, prijevodima, prebacivanju, organiziranju i pohranjivanju materijala, itd. No to što nas je malo, ima i određene prednosti, jer se puno bolje možemo uklopiti u kulturu u kojoj smo gosti, nego da nas je deset ili više.
Koji vas je trenutak tijekom snimanja najviše emotivno pogodio, a koji vas je najviše iznenadio?
Pa možda već u prvoj epizodi, jer smo do plemena Hadza išli deset godina nakon što sam ih prvi put posjetio, imali smo istog fiksera i pokušali smo naći istu družinu koju sam poznavao i njenog glavnog protagonista, !Ngo!ngu, koji je vrstan pripovjedač i vrlo karizmatičan lik. Rastužilo me što se njegova družina raspala u deset godina, pola pripadnika družine je preminulo, uključujući i njegovu ženu i dijete i mnogo djece koje sam se sjećao po dobru. Ali to je realnost života lovaca sakupljača, gdje gotovo polovica djece ne preživi do adolescencije.
Koliko je bilo teško pronaći ravnotežu između dokumentiranja i poštovanja intimnosti ljudi koje ste snimali?
To je svakom dokumentaristu tema i izazov, a dobra mjera dolazi s iskustvom. Tu je dobra formula bila odlična suradnja između režisera Damiana i mene. Mi smo bili maltene kao dobar i loš policajac. Pri čemu sam ja bio bad guy i stalno pokušavao izvući što više, a on je bio good guy koji zabavlja sve oko sebe i ublažava moju producentsku nervozu. Naravno, za vrijeme boravka s njima, upoznaš se s ljudima, razviješ odnos, osjetite što je u redu, što ne. Uglavnom nismo imali problema u tome, osim možda malo u Mongoliji gdje je problem zapravo bio (kao i vrlo često) u prijevodu i komunikaciji. Nije bilo lako naći fiksera koji će ići s nama 12 dana na konjima preko planine na -30 i da još priča dobar engleski.
Istaknuli ste jednom prilikom da različiti načini života ljudi u prirodi nestaju. Smatrate li to dobrim ili lošim? Znači li to da kao društvo napredujemo? Je li to nužno pozitivno?
Ja ne romantiziram Druge, i ne plačem za svijetom koji nestaje i koji se mijenja toliko brzo da ne možemo pratiti. Ne gajim iluzije da se taj proces može ili čak treba usporiti ili zaustaviti. To je činjenica koju treba prihvatiti. Svi ljudi trebaju biti slobodni i odlučiti za sebe što žele. Ako neko pleme želi napustiti svoj način života i postati moderni preko noći, to je samo njihova stvar, svaka naša moralna prosudba o tome nije ništa manje nego kolonijalizam. Ipak, mislim da kao što su na djelu destruktivne sile, tako moraju biti i one konstruktivne, i trudim se biti uvijek na strani konstruktivnih. Trudim se iskoristiti tu kulturnu različitost, dok još postoji, da kroz svoj rad potaknem ljude da pokušaju upoznati drugačije načine života, pogledati svijet iz perspektive Drugog. Vidimo da su i rasizam i nacionalizam i šovinizam u porastu, i što možemo drugo, nego slaviti raznolikost i učiti od nje što više možemo, dok još postoji.
Našli ste narode diljem svijeta. Po čemu se oni danas najviše razlikuju? Koliko su povezani s "modernim životom"? Kako gledaju na njega?
Svi dobro znaju za moderan svijet, neke privlače njegove blagodati više, neke manje. Posebno su mi zanimljivi ljudi poput Hadza, koje smo vidjeli u prvoj epizodi, koji su već stoljećima u kontaktu s ostatkom svijeta, ali su skoro potpuno nezainteresirani za išta od njegovih blagodati. To je prava rijetkost. Obično se događa scenarij koji sam svjedočio u Papui: čim neko pleme uđe u kontakt s puno jačom kulturom, za par godina nestanu stari načini života, vjerovanja itd, gotovo u potpunosti. No u ovom serijalu ne tražimo jedne ili druge, nego pokušavamo prikazati čitav dijapazon tipova promjene. I po pitanju razloga zašto se mijenjaju, i po pitanju načina kako se mijenjaju. Cilj je opisati taj jedan globalan fenomen koji se događa za naših života.
Jeste li vi ikad razmišljali o životu na način na koji živi neki od tih naroda? Biste li se mogli prilagoditi?
Čovjek se na sve prilagodi. Nikad nisam aktivno razmišljao o tome, a kamoli da bih romantizirao takav način života, ali recimo sada kad imam djecu, žao mi je da ona ne odrastaju u zajednici, jer plemenska zajednica je način društvenog uređenja kako smo živjeli kroz cijelo vrijeme naše evolucije sve do vrlo nedavno, i puno je puno zdravije živjeti u zajednici nego ovako kako živimo primjerice mi u gradovima. Ako svijet ode kvragu i ljudi se odluče ponovo malo poklati oko glupih priča, ja ću pobjeći od toga glavom bez obzira i znam nekoliko plemena koja bi rado prihvatila mene i moju obitelj dok ludilo ne prođe.
Poznati ste putopisac, a danas sve više ljudi putuje i to obično znači da se radi o "city breakovima" po Europi. Kako gledate na te trendove?
Neka, sve je to dobro, što više putuješ, to si manje zatrovan jedinstvenom perspektivom, to vrijeme sporije prolazi, i to više cijediš nektar iz života.
Kamo iduće planirate ići?
Trenutno se najviše veselim nekim zimskim alpinističkim usponima u Alpama i turnoskijaškim izletima. Dvoumim se oko jednog solo putovanja sa starijom kćerkicom u ožujku, i planiram jedno višednevno planinarenje sa suprugom i djecom preko jednog oceanskog otoka ovog proljeća i malo duže putovanje našim kamperom ovog ljeta.
Kako su se vaša putovanja promijenila od kada ste roditelj?
Sada najviše putujem s obitelji, prošle godine bili smo četiri mjeseca u Australiji i Indoneziji, a ljetos smo u tjedan dana s djecom na leđima prehodali sto kilometara Prokletija kroz tri države. Ali i dalje mi trebaju moja putovanja i ekspedicije i bitno mi je to. Ne privlači me više sjest na motor i otići u Afriku na pola godine, kao prije 10-15 godina, ili nedajbože putovat solo backpackerski: s tim sam, mislim, gotov za cijeli život, ali me privlače kraća i jača putovanja i ekspedicije. Dobar dio te potrebe namirujem snimanjem serijala "Posljednji", a onda još kad cure malo porastu (sad su ispod 2 i 3 god) nadam se ubaciti u raspored i pokoju žešću ekspediciju ili bar malo duži dobar izlet s dobrom ekipom, za svoj gušt, ne za posao.
Uz serijale, tu je i knjiga putopisa koju ste objavili. Što dalje planirate? Koje projekte nam pripremate?
Zadnje izdanje koje sam objavio je zapravo vrlo svježe: putopisna slikovnica za najmanje bebe: "Rea i Mia, prva putovanja!", Prije toga objavio sam knjigu "Lovci sakupljači" koja baš govori puno više o moja dva susreta s Hadza plemenom. Osim toga, zajedno s kolegama iz Kluba za ekspedicionizam i kulturu vodim prvo arthouse VR kino na svijetu - u centru Zagreba otvorili smo kino za VR filmove, i sad istražujemo taj najnoviji medij pripovijedanja, trenutačno smo u fazi razvoja i produkcije tri nova VR filma.
Što biste preporučili kao destinaciju za obitelji s djecom?
Pa, kažu da su super, egzotične, mekane i sigurne destinacije za putovanja s djecom primjerice Šri Lanka, Tajland, Tunis, itd...
Koliko moraš biti spreman na nepredvidljive situacije u dalekim zemljama?
Što više to bolje. Dobro je bit spreman na to i u svojoj zemlji.
Otvori KEKS Pay
Bilo bi bolje kad bi znal reć R