Goran Subašić, poznat i kao Veliki Gogo, šibenski je glazbenik, pjevač i gitarist, član grupe Feniks te strastveni svjetski putnik i pustolov. Posebno je poznat u Šibeniku i među ljubiteljima putovanja jer je postao prvi Šibenčanin koji je posjetio svih sedam kontinenata, uključujući i Antarktiku. Njegova putovanja često su popraćena zanimljivim i neobičnim zgodama, a javno je izražavao zabrinutost kako mu se čini da gdje god otputuje, dogodi se nešto loše, što je opisivao s dozom humora. Antarktiku je posjetio nedavno te tako ispunio svoju veliku želju. Tamo je čak i plivao u moru, i "družio" se s pingvinima.
Jedne večeri, prije više od deset godina, sanjao je da se kupa na Antarktici. Kad se probudio, rekao je sam sebi: "Taj san, u doslovnom smislu, jednom moram ostvariti."
Antarktika mu je oduvijek bila velika želja, ali i poseban zalogaj, prvenstveno u financijskom smislu. Srećom, prvi put otkad putuje, imao je i djelomičnu pomoć sponzora, pa je i tu prepreku uspio preskočiti. No, najveći izazov bila mu je Crohnova bolest, koja se aktivirala svega mjesec dana prije polaska. - Moji doktori su mi savjetovali i žustro predlagali, a moji najbliži me nagovarali da ne odem na put, što bi možda, s obzirom na stanje, bilo i najrazumnije - prisjeća se.
Ipak, uvijek se više vodio srcem nego razumom, pa je svoj backpack natrpao lijekovima, injekcijama i svime potrebnim za obuzdavanje bolesti, a najviše pozitivnim mislima, te se uputio prema najdaljem kutku planeta. Često mu ljudi spominju kako je sada stupio nogom na svih sedam kontinenata, ali on kaže: "To mi nije bio primarni cilj. Puno mi je bitnije ono što sam vidio i doživio od nekakvih brojki i statistika."
Na pitanje koliko su trajale pripreme za put i kako je putovao, odgovara: "Što više putujem, sve se manje pripremam za put. Najvažnije mi je kupiti avionsku kartu za željenu destinaciju i to je jedino što zaista proučavam i tražim mjesecima prije samoga puta."
Kad naiđe na povoljan let, bez previše razmišljanja odmah kupuje kartu. "U pravilu kupujem 'non-flexible' karte da se slučajno ne bih predomislio ili mijenjao datume putovanja, tako da planove radim prema toj kupljenoj karti, a ne obratno."
Najpovoljniji let koji je pronašao za južni dio Južne Amerike bio je iz Zagreba preko Istanbula i Sao Paula do Santiaga, glavnog grada Čilea. Odatle je krenuo još južnije, sve do Ushuaije, najjužnijeg grada na planetu. "Upravo iz Ushuaije kreću gotovo svi brodovi put Antarktike", objašnjava.
Putovanje nije bilo nimalo jednostavno: "Da bi se dosegnulo Antarktiku brodom iz Ushuaije, treba preploviti zloglasni Drakeov prolaz za kojega tvrde da je najopasnija i najzahtjevnija zona plovidbe na svijetu."
Valovi dosežu i dvocifrene vrijednosti, a prolaz je širok oko 1000 km i dubok do 6000 metara. "Istina je da postoje veliki moderni kruzeri koji voze do Antarktike, ali ja sam išao s najmanjim brodom koji plovi kroz Drakeov prolaz, M/V Ushuaia iz 1970. godine." Na brodu je bilo svega sedamdesetak putnika, a to je ujedno i najjeftinija opcija za dosegnuti sedmi kontinent. No, ta jeftinija opcija itekako se osjeti tijekom 48-satne plovidbe u jednom smjeru. "Dvije trećine putnika je iskusilo morsku bolest, brod se neprestano valjao, a dobar dio njih se tih 48 sati nije micao iz svoje kabine i kreveta s najlonskim kesama u rukama", opisuje. Iako on sam nije osjetio morsku bolest, priznaje da mu je spavanje bilo nemoguća misija jer ga je stalno bacalo po krevetu. "Odlazak na wc dok je brod na ringišpilu je pothvat, a izlazak na palubu je strogo zabranjen - što ne znači da to nisam više puta napravio", dodaje uz osmijeh.
Na Antarktici je proveo ukupno deset dana, uključujući plovidbu iz Ushuaije i natrag. "Često uopće nije bitno koliko dana ste tamo proveli nego koliko ste sretni, naročito s vremenskim prilikama", smatra. Oni su imali sreće - iako su bili debelo izvan sezone, vrijeme je bilo izvrsno, a nisu vidjeli niti jedan drugi brod. "Bili smo potpuno lišeni bilo kakve druge ljudske prisutnosti, što je meni bilo izvanredno."
Dva puta dnevno bi s gumenjacima Zodiac izlazili na antarktičko tlo proučavati faunu. "Dolaskom na Antarktiku shvatiš da je sva ona patnja pri plovidbi Drakeom zaista mala cijena za nagradu koju dobiješ. Antarktika je stvarno drugi svijet! Možda dijelimo isti planet, ali su na njoj dva svijeta - Antarktika i ovaj drugi."
Pingvini su, kaže, posvuda - na kopnu, u moru, na santama leda. "Na mjestima gdje smo se iskrcavali bile su kolonije pingvina, što znači da ih je bilo i po nekoliko tisuća na jednom mjestu, tako da ih je tamo zaista nemoguće izbjeći. Kao što je nemoguće izbjeći i njihov izmet", smije se. Onaj davni san o kupanju na Antarktici morao je ispuniti, i to ne jednom, već dva puta. "More je bilo negdje oko nule, čak malčice ispod nule, a doživljaj i nije baš moguće opisati, tijelo vam doživi izniman šok dok mozak urla i vrišti IZLAZI VANKA osjećajući kao da kroz njega prolaze oštrice noža."
Na pitanje zašto se drugi put okupao, samo odgovara: "Odgovor je jednostavan - AH!"
A što bi preporučio ljudima koji se pripremaju za slično putovanje, savjetuje: "Ne putujte luksuzno jer osim što ćete potrošiti mnogo novca, nećete uspjeti doživjeti one prave stvari i istinske avanture - barem je tako slučaj kod mene. Ne treba vam puno novca da biste putovali, samo se trebate ohrabriti i usuditi putovati malo drugačije. Doživite svoje putovanje na svoj način i ne pratite ničiji put - načinite svoj vlastiti. Ne razmišljajte previše, a strah i negativne misli ostavite kod kuće, tada vam se ništa loše ne može dogoditi, a ako se i dogodi, uvidjet ćete da to na kraju uopće nije bilo loše."
GALERIJA Evo kako se s godinama mijenjala Tara iz grupe Karma
Ove godine, osim Antarktike, obišao je Ognjenu zemlju i Patagoniju, čileansku i argentinsku stranu, te još neke gradove u Čileu. "Jako puno sam pješačio, penjao se i radio višednevne trekinge kao što je bio onaj petodnevni u NP Torres del Paine", priča. Nosio je šator, vreću za spavanje, hranu za svih pet dana, svu robu, lijekove i terapiju potrebnu za svoju bolest - sve skupa oko petnaest kilograma. "Dnevno bih prolazio 30 i više kilometara dijelom ravnog terena, dijelom vrlo strmih uspona. Najveći problem su mi bili ti dodatni kilogrami na leđima koji su svakim kilometrom bili sve teži i teži."
Nakon tog petodnevnog marširanja po planinama, zakleo se da na takve trekinge jedno vrijeme više neće ići i da će dobro odmoriti."No moj mozak ima drugačije planove te sam već za dva dana s još uvijek žuljevitim nogama bio na novom dugom trekingu, a ako me pitate zašto sam to napravio, odgovor je jednostavan - AH!"
Ljubav prema putovanjima rodila se još u djetinjstvu. "Još kao sasvim mali volio sam astronomiju i razmišljao o mjestima koja su toliko daleko da to uopće ne možemo percipirati. Kada sam malo odrastao, shvatio sam da do tih mjesta zasad neće biti moguće doći pa sam se ograničio samo na našu planetu, haha."
Prvo "pravo" putovanje doživio je kao maloljetnik, s prijateljem negdje u Europi. "Taj put ću zauvijek pamtiti jer je bilo moje prvo 'pravo' putovanje i sve sam doživljavao mnogo, mnogo intenzivnije nego danas. Tada sam se zarazio i postao ovisnik i ta ovisnost traje do danas. Mislim da su putovanja zaista kao neka vrst droge i da svakim novim putovanjem tražimo onaj prvi 'hit' i prvi adrenalinski boost pa upravo zbog toga na putovanju radim(o) sve ekstremnije i ekstremnije stvari da bi osjetili onu čar prvoga puta. Ipak, nakon toliko godina, pa i desetljeća na putu, osjećam mali zamor iako ta ljubav zasigurno nikada neće sasvim umrijeti", dodao je.
Na pitanje koliko je zemalja dosad posjetio i koje bi izdvojio, odgovara: "Mnogi mi ne vjeruju kad im kažem da točan broj zemalja koje sam posjetio nikada nisam izbrojao. Uopće ne znam koji su kriteriji tim 'brojačima zemalja' da neku zemlju stave na listu
posjećenih."
Za njega je važnije što je doživio, a ne brojke ili pečati u putovnici. "Zašto brojati zemlje, a ne doživljaje? Zašto brojati pečate, a ne uspomene? Ne shvaćam ljude koji putuju da bi 'osvajali' zemlje (otkad postoje društvene mreže takvih je sve više i više), a neki se svojski trude i potroše brdo para da bi 'osvojili' SVE zemlje svijeta. To što su upoznali ili doživjeli u tim zemljama nije im važno. Pa nismo mi putnici Aleksandar Makedonski, Džingis-kan ili Kir Veliki da bi osvajali zemlje. Po mome mišljenju pojedinu zemlju se ide prvenstveno upoznati - njene ljude, njene ljepote - pa nešto u njoj doživjeti i iskusiti te katkad dopustiti da ona osvoji tvoje srce umjesto da ti osvojiš nju. Što ćeš točno upoznati i doživjeti ako odeš u pojedinu zemlju samo da bi iz nje skupio pečat i imao je kao brojku u svome CV-u? Smatram da je ta brojka samo statistička iluzija ili nečiji ego boost. Takvo 'osvajanje' zemalja mogu usporediti s pogledom na lijepu ženu koja je prošla pored tebe ulicom i koju si jedva vidio na nekoliko sekundi, a kasnije se hvališ da si spavao s njom. To je iz moje perspektive potpuno krivi razlog za krenuti na put", ističe.
Ipak, kad ga ljudi natjeraju da odgovori brojkom, kaže: "Čvrsto vjerujem da je brojka troznamenkasta."
Ako mora izdvojiti neku zemlju, možda bi to ipak bila Indija, u koju se više puta vraćao. Na kraju, na pitanje koje još zemlje nije posjetio, a planira, iskreno kaže: "Sve na svijetu što me zbilja interesiralo uspio sam posjetiti. Mislim da sam s Antarktikom zaokružio sve ono najbitnije što me zanimalo na ovom planetu pa polako pogled okrećem prema susjednim planetima. Elone Musku - nadam se da ovo čitaš", poručuje na kraju.
