Splitski duo TransAkustik u petak navečer ponovno će zasvirati pred zagrebačkom publikom u Klubu kazališta Komedija (Kontesa) – ovoga puta s koncertnim konceptom “Ljubav koja traje” i posebnim gostom Tedijem Spalatom. Inače, pozornost šire javnosti TransAkustik, koji čine Joško Tomić i Iva Ivković Ivanišević, dobio je kada je obradio hit “Kad sam nasamo s njom”, koji su prilagodili ženskoj perspektivi te zaslužili pohvalu i samog Gibonnija. O koncertu, ali i planovima, više nam je kazala Iva Ivković Ivanišević.
Što vam osobno znači naziv koncerta “Ljubav koja traje”? Kako se ta ideja pretočila u glazbeni koncept večeri? Ideja o konceptu “Ljubav koja traje” nastala je nakon prošlogodišnjeg nastupa u zagrebačkoj Kontesi. Svjesni da se iduće godine približava deseta godišnjica postojanja TransAkustika, koji je duboko osobna priča za Joška i mene, željeli smo to simbolično obilježiti nazivom koji sažima njegovu bit – ljubav koja traje. U to ime odlučili smo koncert pretvoriti u glazbeni vremeplov kroz opjevane ljubavi – one velike, tihe, izgubljene i one koje još traju. Bit će to, naravno, i dalje transakustična večer od bluesa do sevdaha, jer sve to glazbeno povezujemo svojim prepoznatljivim zvukom. Možda zato i sviramo – da se podsjetimo koliko ljubav zna biti uporna.
Publika vas je lani ondje ispratila ovacijama. Kako se osjećate kada se vraćate u isti prostor nakon rasprodanog prošlogodišnjeg koncerta? Priželjkivali smo povratak na to posebno mjesto. Ne mogu opisati radost kad je stigao poziv za novi koncert. Klub kazališta Komedija ima čarobnu energiju – to je prostor s dušom, stvoren po mjeri onih koji vole muzicirati u intimnom kontaktu s publikom. Na svu sreću imamo i trajnu uspomenu na tu večer, jer je cijeli koncert snimljen, a snimka je objavljena na YouTube kanalu naše izdavačke kuće Scardona. Povratak tamo doživljavamo kao povratak zagrebačkoj kući – sve je na pravome mjestu: ambijent, razglas i sjajan tim ljudi koje jedva čekamo ponovno vidjeti. Prošlogodišnja transakustična večer bila je sjajna, tako da je sada izazov vratiti se na isto mjesto s novom pričom i opravdati povjerenje publike. A dobar znak je što je, kao i prošle godine, prve ulaznice kupio moj odbojkaški trener! Već znamo da nas u prvom redu bodri ekipa iz Crvene Luke… Nadam se da se i svi ostali vraćaju – bez ispričnica!
Što ste pripremili novo u odnosu na taj prošli nastup? To su glazbenici i kolege s kojima TransAkustik već godinama diše kao jedno: Hrvoje Pekas (bas-gitara), Vinko Didović (harmonika i klavijature), Danijel Curić (truba i gitara), Dado Rakić (gitara) i Viktor Margan (bubnjevi). Svi stižemo iz smjera Dalmacije, a u Zagrebu nam se pridružuje još jedan Dalmatinac – Darko Bakić, gitarist i autor naših pjesama, koji se više ne krije iza “pera”, nego će nam se napokon pridružiti na bini. Jedan dio koncerta posvetili smo Jadranki Stojaković, bosanskohercegovačkoj kantautorici dalmatinskih korijena, a zasvirat ćemo i fado. Na repertoaru su velika imena hrvatske glazbe, no najbolje od svega je to što će nam se na bini pridružiti jedan od najautentičnijih dalmatinskih kantautora – Tedi Spalato.
Kako je došlo do suradnje s Tedijem Spalatom i što publika može očekivati od vašeg zajedničkog nastupa? Tedi je umjetnik koji živi glazbu, svaku notu i svaku riječ. Beskrajno jednostavan i poseban. Do naše suradnje došlo je sasvim spontano i organski. Kao i obično, sve je krenulo od našeg kućnog mjesta za svirku, gdje se jednu večer na skalinama Ma:Tonija okupila cijela ekipa koja dijeli istu strast prema glazbi. Nazvali smo to Ma:skaline i poželjeli da postane tradicija. Nastojat ćemo taj ugođaj prenijeti na pozornicu Komedije – posebnu kemiju i povezanost, more emocija, spoj senzibiliteta, improvizacije i iskustva.
FOTO Maju Šuput na konertu u Splitu pratio je Šime i fotografirali su se s gradonačelnikom Splita
TransAkustik kombinira blues, sevdah i autorski izričaj – što vas najviše pokreće pri stvaranju aranžmana i biranju pjesama? Na prvom mjestu važna nam je emocija, a zatim ‘’groove’’ i priča. Nema tu formule. Ako nas pjesma dotakne, znamo da vrijedi. Ako nas ne dotakne, ne pomaže ni harmonika, ni truba, ni tri tona više. Blues i sevdah su nam prirodni jezici – jer u njima uvijek ima i tuge i humora, i tople ironije, i života kakav jest. Imamo samo jedno pravilo, a to je da bježimo od rigidne reprodukcije.
Kad pripremate obrade, kako birate koje ćete pjesme “transakustično” preoblikovati? Biramo one koje imaju priču, dubinu i mogućnost da ih se čuje na novi način. Volimo kada pjesma u sebi već ima neku tihu emociju, a mi joj samo damo drukčije svjetlo. Najljepše je kada publika nakon koncerta kaže: “Nisam nikad ovako doživio tu pjesmu.” Tada znamo da smo pogodili bit.
Vaša obrada Gibonnijeve “Kad sam nasamo s njom” naišla je na oduševljenje – kako je nastala ideja da taj hit ispričate iz ženske perspektive? ’’Kad sam nasamo s njim” ostat će pjesma koja nas je obilježila i otvorila nam mnoga vrata. Gibo nam je jedan od omiljenih autora, a te godine kad smo objavili pjesmu ja sam slavila 35 godina života, dok je on slavio 35 godina karijere – simbolično, zar ne? Meni je to jedna od najdražih pjesama jer nitko nikada nije nježnije i dostojanstvenije opisao emociju rastanka. Kad smo je preokrenuli iz ženske perspektive, otvorio se novi sloj značenja – kao da je progovorila iz nekog drugog kuta, ali s jednakom istinom. Publika je to odmah prepoznala i reagirala vrlo emotivno – a to je najveća potvrda da smo pogodili pravo mjesto u srcu.
Koliko vam je važno da publika pjesmu doživi kroz emociju, a ne samo kroz interpretaciju? To je srž svega. Nama nije cilj samo odsvirati ili otpjevati pjesmu – jer danas možete pronaći more sjajnih izvedbi – nego prenijeti nešto što se ne može izgovoriti riječima. Emocija je jedino što razlikuje izvođače i ostaje u sjećanju slušatelja. Ne može se skinuti ni streamati. Kad osjetimo da publika diše s nama, znamo da smo pogodili bit.
Kako uspijevate zadržati taj balans između tradicije i modernog pristupa glazbi?
Taj balans se kod nas dogodio sam od sebe – možda zato što smo i sami spoj starih duša i nemirnih glava. Nakon gotovo deset godina zajedničkog rada, glazbi pristupamo zaigrano i pomalo dječje naivno. Sve ovisi o inspiraciji. Ako pjesma traži moderno ruho – obučemo je u to; ako zazove staru školu, skinemo cipele (nekad doslovno) i vratimo se korijenima. U konačnici, glazba je kao more – ako joj se ne opireš, sama te nosi kamo treba.
Ove ste godine nastupili na Melodijama Jadrana s pjesmom “Sada slavimo”. Što vam ta pjesma znači i kakve su reakcije na nju? Melodije Jadrana bile su predivno iskustvo – pravi susret s publikom i kolegama koji žive glazbu. “Sada slavimo” za nas je mediteranska himna jednostavnosti i radosti življenja, posvećena ljudima koji nas okružuju. Atmosfera pjesme “Sada slavimo” pretočena je u mali film o radosti i ironiji svakodnevice koji potpisuje Slaven Jurić – prokušani suradnik TransAkustika i naš “vizualni čarobnjak”. On može svaku ‘’ludost’’ pretvoriti u kadar s porukom. Tko pogleda spot više od jednom, pronaći će barem tri skrivene šale i dvije ozbiljne misli.
Planirate li uskoro objaviti novi materijal ili možda album? Radimo na novim autorskim pjesmama i idejama koje polako sazrijevaju. Ne žurimo se, nego, kako bi Dalmatinci rekli, idemo pomalo, ali sigurno. Važno da svaka pjesma ima razlog postojanja. Iduće godine, kad TransAkustik proslavi deset godina postojanja, obavezno stiže i naš prvi album. Dakle – ljubav traje, a glazba ide dalje!
Otvori KEKS Pay
