Legendarni bosanskohercegovački pjevač Hari Mata Hari nakon 10 godina vraća se u Zagreb, u dvoranu Vatroslava Lisinskog gdje će održati čak tri rasprodana koncerta - 17, 24. i 25. veljače. Hari Mata Hari kroz svoju je karijeru prodao je više milijuna nosača zvuka te održao tisuće koncerata diljem svijeta. Kao jedno od njegovih najvećih postignuća svakako valja spomenuti plasman na Eurosongu 2006. godine u Ateni, kada je Hari osvojio treće mjesto s pjesmom "Lejla".
Uskoro ćete održati tri koncerta u Lisinskom. Što publika može očekivati od tih nastupa i hoćete li pripremiti neka iznenađenja za zagrebačku publiku? Dugo nismo bili u Zagrebu. Veliko je raspoloženje u cijeloj ekipi koja radi sa mnom. I nekako mnogo adrenalina je u nama, jer poslije dugo vremena dolazimo pred zagrebačku publiku. U svakom slučaju, zbog tolike pauze, koncert će pokriti opus cijelog razdoblja Hari Mata Harija od početka djelovanja. Svih šesnaest albuma, neke najveće uspješnice. Uvijek se koncerti rade manje više od pjesama koje najviše publika voli. I na neki način, pjesme koje najviše prave sponu između publike i izvođača.
Znamo da vas nije bilo 10 godina i negdje se moglo pretpostaviti da vas se publika zaželjela no jeste li mogli očekivati da će ulaznice baš planuti tom brzinom? Iskreno, nisam to očekivao, ponajviše zato što dugo nismo snimili ništa novo. Ali izgleda da smo poput muzejskog primjerka – ljudi nas vole zbog starih pjesama. Moj bend i menadžer Tomo Kašljević uvjeravali su me da će interes biti velik, ali nisam ni slutio da će sva tri koncerta biti rasprodana već u novembru. Vjerojatno bismo mogli dodati još koji koncert, ali kultna dvorana Lisinski ima popunjene termine, pa to sada nije bilo moguće. No, planiramo se družiti i iduće godine – možda se vidimo u nekoj areni, ili čak u više njih. Tko zna?
Vaša glazbena karijera traje više od četiri desetljeća. Koji su ključni momenti ili prekretnice koje su oblikovale vaš glazbeni put? Ima ih mnogo. Prije svega dolazak u bivši Jugoton, sada Croatia Records. I tu je krenuo moj zvjezdani momenat od albuma “Ja te volim mi najviše na svijetu”, hitova “Javi se”, “Kad dođe oktobar”. Pa onda serije albuma “Volio bi da te ne volim”, “Prsteni i zlatni lanac”, “Strah me da te volim”. Dosta nekih pjesama, da kažem prijeratnih. Tijekom rata nisam imao previše inspiracije da radim. Vise sam radio u inostranstvu kao autor i producent. Poslije rata sam opet krenuo s radom i pokrenuo solistički projekt Hari Mata Hari. Osjetio sam signale od mojih fanova i publike da to moram nekako vratiti na scenu. Tu dolaze albumi “Ne lomi me” i “Ja nemam snage da te ne volim”. Pa poslije toga rekao bih da je u tom periodu nekako najveća uspješnica album “Baš ti lijepo stoje suze”. Onda je došla, nakon svih tih uspjeha, pjesma “Lejla” kao šlag na tortu i osvojila treće mjesto na Eurosongu.
Poznato je da ste odrasli u sarajevskom naselju Vratnik, a vaš djed bio je poznati izvođač sevdalinki. Kako je vaše djetinjstvo i obiteljsko okruženje utjecalo na vaš glazbeni izraz? Mislim da je to sigurno bila moja prva inspiracija. Odgajao sam se u zlatnom dobu pop muzike, kad je ta muzika bila najaktualnija. Moji prvi idoli su bili pop zvijezde i zbog toga sam se okrenuo pop muzici. Od malih nogu sam osnivao bendove i razne grupe.
Grupu Hari Mata Hari osnovali ste 1985. godine. Kako je došlo do formiranja benda i što vas je inspiriralo pri odabiru imena? Moja karijera počinje 1985. godine. i do 1991. je to više bio bendovski pristup. Poslije 1996. i duže pauze sam ponovo počeo radit u solističkom konceptu s istim imenom Hari Mata Hari. Odabir imena je bio sasvim slučajan i vezan je za moj nadimak koji sam dobio u djetinjstvu “Hari”. Posto sam počeo kao mali pjevati od 10. godine, tetka me je prozvala “Hari” po Harryju Belafonteu koji je tada bio popularan. Onda sam skupio drugove koji dobro sviraju i koji su već imali bend ali nisu imali neki mužički izraz. Tu se uključujem kao pjevač, a naš dizajner pokojni Davor Papić je htio da moje ime da veže za ime benda jer sam ja već do tada bio poznat pjevač u okviru Bosne i Hercegovine i Sarajeva. Davor Papić je imao inspiraciju s imenom Mata Hari, poznatom špijunkom iz prvog svjetskog rata, te je predložio da ime bude neka vrsta simetrije. Tu se pojavilo HMH (Hari Mata Hari) u nekoj simetriji kao recimo ABBA.
Vaša pjesma "Lejla" osvojila je treće mjesto na Eurosongu 2006. godine. Možete li podijeliti s nama kako je nastala ta pjesma i kakvo je bilo vaše iskustvo na tom natjecanju? Ta pjesma je nastala s muzičkom idejom Željka Joksimovića nekog uvoda i neke melodike na kojoj smo onda Fahrudin Pecikoza Peco, moj tekstopisac i ja mukotrpno radili 3 mjeseca. Pjesma je inicijalno imala 5 verzija pa se nekako složilo u tu finalnu verziju za koju svi znamo. “Lejla” je bila put za sve ono što se vidjelo na toj Euroviziji, od našeg scenskog nastupa do čitavog umjetničkog izraza za koji je mnogo zaslužan tim iz Zagreba sa gospodinom Šekoranjom dizajnerom. Tako da je sve to na neki način bilo veoma impozantno i dostojanstveno od vizure do muzike i na kraju do pjevanja.
Vaš privatni život često je bio izvan fokusa javnosti. Kako uspijevate održati ravnotežu između javnog i privatnog života te koliko vam je važna privatnost? Privatnost mi je važna. Iako sam imao burnih dana u svom životu sto je bilo dostupno u medijima, ja zaista nisam to htio stavljati u fokus javnosti. Mislim da današnji izvođači generalno svaku aferu prave sami u dogovoru s novinarima i mislim da ako osoba neće da nešto objavljuje i javno propagira nitko neće o tome ni pisati. Kada budu poštovali svoju vlastitu privatnost, poštovat će je i novinari.
GALERIJA: Brojne kolege pružile podršku Vanni na promociji novog albuma
U jednom intervjuu spomenuli ste da su vam žene najdraži "porok". Možete li nam reći nešto više o toj izjavi i kako gledate na ljubav i odnose u svom životu? Iskreno, ta izjava vjerojatno dolazi iz mojih ludih mladalačkih godina. Ne mogu reći da to tada nije bio moj pogled na život, ali čovjek evoluira – pa tako i ja. Danas gledam drugačije na te stvari. S godinama shvatiš što je zaista važno i koliko su odnosi nešto dublje od pukog zanosa. Rekao bih da sam se "skinuo" s takvih budalaština, jednostavno rečeno.
Kako provodite slobodno vrijeme kada niste na pozornici ili u studiju? Imate li hobije ili aktivnosti koje vas opuštaju? U zadnjoj godini dana sam se aktivno počeo baviti sportom i održavanjem svoga mentalnog i fizičkog zdravlja. Volim da idem u duže šetnje i da čitam knjige. Veliki sam filmofil, a izrazito volim gledati dokumentarce.
Glazbena industrija se značajno promijenila od početka vaše karijere. Kako se nosite s tim promjenama i što mislite o današnjoj glazbenoj sceni? Iskreno, ne pratim sve što se događa. U 64. godini života teško je držati korak s mlađim generacijama, jer su vremena drugačija – tehnologija danas vlada ljudima, umjesto da ljudi vladaju tehnologijom. Sve se odvija brzo, brže nego ikad prije. Ali to je prirodan tijek stvari. Mladi uvijek donose nešto novo, kao što smo i mi nekad radili. I tada su stariji imali svoja mišljenja – nekima se sviđalo, nekima nije. No, na kraju, publika odlučuje. Ako neko ima svoju publiku, onda sigurno vrijedi.
Kada se osvrnete na svoju karijeru, postoji li nešto što biste učinili drugačije ili neka neostvarena želja koju još uvijek imate? Imam na tisuće želja, uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti. Ali ponekad imam osjećaj da sam već dovoljno ostvario. S druge strane, još sam mlad u duši da bih prestao sanjati. Možda upravo zato sada sporije radim albume – nekada sam ih izbacivao svake godine, jer mi je muzika tada bila važnija, i ljudima je bila važnija. Mislim da su osamdesete bile najbolje godine za muziku. Da tada nisam živio, možda bih bio nesretan, jer je to bilo zlatno doba. Kasnije su došla neka druga vremena – prvo su moda i tehnologija počeli preuzimati primat, s prvim mobitelima sve se ubrzalo, a danas smo već u eri umjetne inteligencije. Sve ide nevjerojatnom brzinom, a muzika se nekako izgubila u tom vrtlogu.
Što vas motivira da i dalje stvarate i nastupate nakon toliko godina na sceni? Najveća motivacija mi je konekcija s publikom. I danas na moje koncerte, bilo da su na trgovima, u arenama ili koncertnim dvoranama, dolaze sve generacije. Da su tu samo ljudi moje generacije, možda bih odavno stao, jer oni najmanje traže autograme i fotografije nakon koncerta. Ali kada vidim mlade kako dolaze, traže da se slikamo, da dobiju potpis, znam da moja muzika i dalje živi. To mi je vjetar u leđa – dokaz da nisam samo neka figura prošlosti, nego neko koga vole sve generacije.
VIDEO: Thompsonova supruga odgovorila Remi iz Elementala koristeći njezine stihove: Malena, iz kojeg si ti svemira?
Otvori KEKS Pay
