Kada je o dnevničkoj prozi riječ, nije to nevažan podatak: dugotrajno je čitateljevo poznanstvo s autorom. Ono seže u vremena kada autor nije još znao kojim će se poslom u životu baviti. Bio je Dstudentskog književnog časopisa, pa bibliotekar u jednoj finoj zagrebačkoj knjižnici, kulturni i književni aktivist u vrijeme kada je kultura u službenoj Hrvatskoj značila, i kada se činilo da za književnost hrvatsku još uvijek ima nade. Uskoro je zatim, početkom tisućljeća, u vrijeme kratkotrajne vladavine liberalne ljevice i ministrovanja kulturom jednoga manje poduzetnog leksikografa i mnogo uspješnijeg i darovitijeg akloholika, Lokotar našao zaposlenje u AGM-u, zagrebačkoj gradskoj izdavačkoj kući. Tu se istakao kao urednik, objavivši prve prozne knjige Vedrane Rudan i Renata Baretića. U to je vrijeme već bio slavljen i kao jedan od pokretača FAK-a, književnog festivala koji je u svojim nacionalističkim delirijima taj tobože lijevi ministar kulture optužio za izdaju domovine, što mu je Lokotar mudro prešutio, stekavši na tom prešućivanju ugled na sceni. To, kao i koješta još, nije se čitatelju svidjelo, i bilo je razlog prvotnih njegovih razilaženja s Lokotarom, pa i višegodišnjeg muka u komunikaciji. Taj muk će, slučajno, potrajati taman onoliko dugo koliko će aktivističkom ogranku hrvatske kulture i književnosti Lokotar biti po volji i ukusu. Taman kad im se ukus promijeni, dolazi i do izmirenja. Stjecaj okolnosti htio je da mi Lokotar nikad ne bude urednik, niti da ugled nas dvojice u društvu, kod vlasti, opozicije te u manjinskim komesarijatima ikad bude na istoj deredži. Čak ni u Sarajevu, odakle sam potekao, u sarajevskim glasilima i kod bošnjačkih izdavača i njihovih festivala, nismo mogli biti jednakom mjerom izmjereni. Što je odavno s moje strane prestalo biti razlog za primjedbe.
"Limited edition" zapravo je prva njegova knjiga, naručena u velikom aktivističkom zahvatu utemeljitelja cijele edicije, koji neće, međutim, biti potpisan kao njezin urednik. Lokotar knjigu je napisao, jer je to u jednom trenutku postalo stvar prestiža među hrvatskim piscima rođenim u Hrvatskoj, koji u Sarajevo stižu jednom godišnje, u sklopu - da se malo i našalimo - književnoga ćevap turizma, ili se učlanjuju u lokalnu PEN organizaciju, kad god joj usfali hrvatskoga članstva. To je, dakle, socijalni okvir i kontekst njegove prisutnosti u ediciji, što, svakako nepotrebno, biva izrečeno i u posljednjoj rečenici knjige: "Tepka zadaća, jao, Seme u što li si me uvalio a znao si da tebe neću zajebati kao što bih sebe, laka srca, ih!" Da je, da tako kažemo, bilo urednika koji će se o knjizi pobrinuti, i o njezinom ugledu dužem od sezonskih ideoloških i društvenih moda, ovakvog kraja, bit će, ne bi bilo.
FOTO Maja Šuput na koncertu zagrlila obožavatelja, a na njezin nastup došao je i ovaj svjetski poznati glazbenik
Ali mimo toga, kao i mimo ćevabdžijskih i aščijskih motiva i aspekata edicije, Kruno Lokotar napisao je zanimljivu i dobru knjigu. Ostavio je upečatljiv trag o sebi. Nakon što je uredio niz važnih hrvatskih i regionalnih proznih knjiga, i nakon što je stvorio ugled urednika koji sa svojim piscima aktivno stvara njihova djela, sudjeluje u izgradnji zapleta, fatalno preusmjerava rasplete, igra ulogu svojevrsnog koautora i tvorca iz sjene, odvažio se, prilično hrabro, pisati svoju knjigu. Kako je u istoj dijarističkoj ediciji nastupio i stanovit broj njegovih autorica i autora, dopustio je čitatelju da ga uspoređuje s njima. Osim što je znao o čemu će u svom dnevniku pisati, Lokotar je i umio pisati. Njegovi su nadnevci najčešće mali eseji, jezgra autobiografskih pričica, bilješke za autobiografiju, dovršeni i upečatljivi, stilski često bolje izvedeni od dijarističkih pokušaja autora koje je uređivao. Neće to lijepo zvučati, ali Lokotar je znao i kako da piše svoj dnevnik, ali je znao i što u dnevniku može i smije biti. Pisao je "Limited edition" kao da je naumio biti ozbiljan dijarist, kao da će ovo pisati do svoga kraja.
Premda druge uređuje, navodi ih, prema vlastitim iskazima, na to što i kako pisati, Lokotar je nesiguran čovjek. Ili je nesiguran onaj živi subjekt, kojeg iz života poznajemo, a koji se na tu avanturu odvažava. No, način na koji on kontrolira svoju nesigurnost i na koju hodi kroz život i knjigu u ovom njegovom čitatelju budi neku dragost. I ta je dragost ono, taj konačni osjećaj, kojim će ga ispratiti nakon svih prethodnih, uostalom besmislenih nesporazuma. Godina o kojoj je u ovoj knjizi riječ Lokotareva je 2022. i 2023. U stanovitoj je mjeri, naravno, to i neka opća, pa i čitateljeva ista ta godina. Epidemija je pri svome kraju, ali nas pisac i dijarist upoznaje i s nizom drugih svojih zdravstvenih problema. Lokotar prema zdravlju svome odnosi se nemarno, katkad skoro i okrutno s obzirom na očekivanja onih kojima je do njega stalo. O fiziološkim stanjima i pretragama piše s očajničkom strašću, do u detalje. Da ga čitatelj ne poznaje, možda bi u tome uživao.
Slučaj je, svakako zanimljiv, htio da se i čitatelj u knjizi nađe, u povodu Nagrade Fric. "Nagradu je ove godine dobio Miljenko Jergović za zbirku priča Trojica za Kartal, svojevrsni remasterirani Sarajevski Marlboro. Sarajevski Marlboro bio je važna knjiga, ali Trojica za Kartal još je puno bolja. Tu iz svake priče viri veliki pisac dok se nekada činilo, vjerojatno pričinjavalo, da bih priče iz Marlbora uz malo treninga i discipline mogao i sam napisati. Oko Trojice za Kartal takvih deluzija nemam."
Strašno mi je važan ovaj fragment. Naime, ako i za čim žalim, a žalim, onda žalim za tim što sam kao pisac u neka doba izgubio moć pisanja priča i knjiga za koja će svaki dobronamjerni, ali i zlonamjerni čitatelj pomišljati da ih je i sam mogao napisati. I to je, doista, jedino što, unatoč svijesti o tome, nisam nikako mogao stvoriti u "Trojici za Kartal". Pred svakim sam takvim pokušajem tonuo, kao neplivač.
Na kraju, nakon ovog odlomka, kao i nakon cjeline djela - izuzmu li se riječi i rečenice koje bi urednik poput Lokotara svakako izbacio iz teksta - reći ću da volim ovu knjigu i njezina autora. Bio bih sretan da nastavi pisati i objavljivati, ne smetajući pritom svim svojim drugim poslovima.
Otvori KEKS Pay
Pročitajte Araličinu "Fukaru". Odlična knjiga ako i ne volite Aralicu.