Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Iz pojasa Gaze Hamas vodi džihad skrivajući se iza vlastitog stanovništva

Hamas je nakon izborne pobjede 2006. u Gazi uspostavio islamofašističku paradržavu i prionuo religijskoj radikalizaciji društva
29. kolovoza 2014. u 15:30 19 komentara 1518 prikaza
Hamas
Foto: Reuters/PIXSELL (Ilustracija)
Pogledajte galeriju 1/3

Kvalitetne analize mnogih vanjskopolitičkih tema u hrvatskim su medijima već godinama poprilična rijetkost.

Razlog ponajprije leži u nedostatku analitičara. Stručnjaka koji su obrazovani poznavatelji određenih država ili područja, koji su ih kadri opisati na temelju uvida u povijesnu pozadinu i aktualna zbivanja, te još istupiti u medijima, malo je. Iznimka su, naravno, teme vezane uz države bivše Jugoslavije, te u nešto manjoj mjeri države Europske unije.

Obje te teme ispravno su percipirane kao neposredno relevantne za hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost, pa je sasvim očekivano i da se u njima profilirao značajan broj stručnjaka iz medija te iz znanstvene i diplomatske zajednice.

No prepoznavanje potrebe za dubljim i višeaspektnim uvidom u društva izvan “regije” i Europe, moj je dojam, jedva da postoji. Primjer su aktualna zbivanja u Iraku i proglašenje kalifata, a vođe Islamske države, Abu Bakira el-Bagdadija, kalifom. Osim informacije da “horde džihadista Islamske države” masakriraju jezide i predstavljaju prijetnju iračkoj središnjoj vlasti, malo se podataka može pronaći o kontekstu i uzrocima sukoba.

Izrael | Autor : Boris Havel, Pregled povijesti Izraela od Abrahama do moderne Države Foto: Boris Havel, Pregled povijesti Izraela od Abrahama do moderne Države

A relevantnih pitanja na koja se i ne pokušava dati odgovor je puno.

Primjerice, što je to uopće kalifat? U čemu je bit sunitsko-šijitskog sukoba? Tko su Kurdi? Zašto džihadisti ubijaju jezide koji ne prijeđu na islam, a kršćane nerijetko – premda uz razne oblike zlostavljanja – ostave na životu? Tu su i pitanja što je džihad, šehid i šerijat, te kakav je odnos religije i politike u različitim vjerskim i etničkim skupinama u Iraku i na Bliskom istoku.

Za kontekstualiziran prikaz nužan je i određeni pregled povijesti Iraka te opis tamošnjih političkih aktera i njihova viđenja iračke budućnosti.

Stvaranje stručnjaka za međunarodne odnose prvenstveno je zadaća sveučilišta. Česta nužnost interdisciplinarnosti pri analiziranju zahtijeva izobrazbu koju samostalne improvizacije ne mogu nadomjestiti.

Uglavnom nije dovoljno poznavati samo aktualna zbivanja nego i povijest, svjetonazorske ili religijske odrednice, jezike i drugo. Pridoda li se tome i važnost metode izvlačenja zaključaka, jasno je da se te vještine teško mogu steći bez akademske podloge. Rečeno se osobito odnosi na Bliski istok, jer sama srž razumijevanja mnogih tamošnjih društvenih procesa leži u metodi njihova shvaćanja i tumačenja, a oni se po mom mišljenju moraju temeljiti na pozornu osluškivanju onoga što o njima govore sami akteri.

Nedostatak analitičara Orijenta odraz je činjenice da ni na jednom hrvatskom sveučilištu ne postoji Katedra za orijentalistiku.Usprkos tome, o Bliskom istoku te drugim “egzotičnim” krajevima i temama katkad se naprosto mora pisati, pa zamjećujem dvije tendencije. Prva je analitika po inerciji ideologija iz vremena bivše države, dakle nesvrstanštine i jugoslavenštine, koju autori slijede ne nužno zato što se s njima slažu, nego zato što nemaju naviku neovisnog razmišljanja, a alternativno im mišljenje nikad nije bilo predstavljeno. Primjer je medijsko praćenje predsjedničkih izbora u SAD-u. Mediji konsenzualno navijaju za demokratske kandidate, a republikanske izvrgavaju kritici i ismijavanju. Budimir Lončar vjerojatno je veoma ponosan svaki put kad vidi te uratke.

Druga tendencija je da se u nedostatku stručnjaka kao analitičari određene teme profiliraju diletanti i strastveni aktivisti određene (uglavnom ljevičarske) ideologije. Ogledni primjer te situacije predstavljalo je oglašavanje Miljenka Jergovića, Vedrane Rudan i Drage Pilsela o aktualnom sukobu Izraela i Hamasa. Sve troje su se svrstali na stranu Hamasa, a Izrael okrivili za niz zločina. Premda se sve troje voli identificirati s antifašizmom, njihovi su pamfleti zapravo antisemitska apologetika fašizma. O izraelsko-palestinskim odnosima, pak, znaju onoliko koliko su “napabirčili” (M. K.) po portalima, televizijskim dnevnicima i dokumentarcima Al-Džazire.

Legitimno kritizirati Izrael

Kritiziranje postupaka svake države, pa tako i Izraela, legitimno je i ne bi se trebalo tumačiti kao odraz nesnošljivosti prema narodu dotične države, u ovom slučaju Židovima. No iskazivanje podrške jednoj terorističkoj organizaciji poput Hamasa, pod pretpostavkom da autor zna što je Hamas, predstavlja granicu čiji prelazak znači i gubitak barem moralne legitimnosti. Kombinacija neukosti i protucionističkog ideologiziranja sukoba izrodila je maliciozne tekstove, prepune nedorečenosti i činjeničnih pogrješaka.

Rat u pojasu Gaze nije sukob Izraelaca i Palestinaca, nego sukob Izraela i Hamasa.

Da bismo se upustili u njegovu analizu, nužno je upoznati Hamas, podružnicu egipatskoga Muslimanskog bratstva u Palestini, čije ime znači Islamski pokret otpora. Za to je pak nužno upoznavanje s dva tekstovna opusa. Prvi je Hamasova Povelja i djela političko-vjerskih vođa Muslimanskog bratstva, kakav je Jusuf el-Kardavi. Drugi je ranoislamska tradicija na kojoj se ti tekstovi temelje. To su Kur’an, zbirke Muslimovih i Buharijevih hadisa te Ibn Ishakova biografija muslimanskog proroka Muhameda.

Cilj Hamasa, sukladno Povelji, jest nasilno uništenje židovske države potaknuto religijskim motivima. U njoj piše da “nema rješenja za palestinski problem osim putem džihada” te da “u umove budućih naraštaja muslimana moramo utisnuti da je palestinski problem religijski problem, koji se na toj osnovi ima i riješiti”. Prostora za mirovni sporazum nema. Da je Hamas odan Povelji dokazao je nakon izraelskog povlačenja iz Gaze 2005. propustivši povijesnu priliku distancirati se od nasilja te početi graditi demokratsko društvo. Veliki je dio izraelske i svjetske javnosti kraj okupacije tada percipirao kao prvi korak u uspostavi buduće miroljubive palestinske države.

No Hamas je nakon izborne pobjede 2006. u Gazi uspostavio islamofašističku paradržavu te prionuo dodatnoj religijskoj radikalizaciji društva i protužidovskoj indoktrinaciji djece i mladeži. Izraelsko je povlačenje protumačeno kao rezultat “oružanog otpora”, koji treba nastaviti. Pod pretpostavkom da će se Izrael povući i iz drugih dijelova “okupirane Palestine” ako nasiljem i terorizmom izazove dovoljno razaranja i smrti, Hamas je 2006. pokrenuo minobacačko granatiranje i raketiranje izraelskih naselja, a potom i udaljenijih gradova. Izrael je upozoravao Hamas i obavještavao svjetsku javnost o tome nasilju, no reakcija nije bilo sve dok u prosincu 2008. nije pokrenuo trotjednu akciju Lijevano olovo te na neko vrijeme vojno onesposobio Hamas. Iran je Hamasov arsenal obnovio raketama Fadžer-5 dometa 75 km, čije je ispaljivanje 2012. potaknulo izraelsku akciju Stup od oblaka.

Hamas danas raspolaže i raketama M-75 vlastite proizvodnje te R-160 u čijem se 150 km širokom radijusu nalazi 70 posto izraelskog stanovništva.

Granatiranje Izraela u medijima je, netočno, objašnjavano okupacijom i blokadom. No iz pojasa Gaze su na izraelska područja upadale terorističke skupine i prije 1967., dakle prije okupacije. Ako je razlog terorizma nakon 1967. okupacija, što je bio razlog prije 1967.? Ili još bolje, što je razlog nakon 2005.? Jer u Gazi danas ne samo da nema nikakve okupacije; Gaza je etnički čista judenfrei arapska paradržava.

U Izraelu, pak, uz šest i pol milijuna Židova živi i milijun i pol Arapa. Pa ipak, Jergović izraelsko upozorenje Palestincima u objektu iz kojega Hamas lansira rakete da ga vojska namjerava gađati i da se sklone, naziva pozivom civilima “da se etnički očiste iz svoga grada”. Grad o kojem Jergović piše već je odavna etnički očišćen.

Ako Jergovića muče nepravde etničkih čišćenja, neka se radije zabrine nad iseljavanjem Hrvata iz Vojvodine ili nad velikobošnjačkim istiskivanjem Hrvata iz svojega (i mojega) rodnog grada.Površina pojasa Gaze je 360 četvornih kilometara. Dugačak je 40 kilometara – kao razdaljina od Lučkog do Karlovca – a širok od 6 do 12 kilometara. Ispod velikog dijela toga područja Hamas je izgradio kompleks podzemnih tunela. Dio ih je prokopan do izraelskih područja, radi infiltracija, otmica i terorističkih napada.

Dio vodi do Egipta i služi za krijumčarenje oružja. Dio čine tvornice raketa i skloništa Hamasovih vođa. Oko 160 djece umrlo je prokopavajući te tunele, a desetke Palestinaca koji su sudjelovali u gradnji podzemne infrastrukture Hamas je likvidirao kako ne bi odali lokacije na kojima su radili. Hamas je od 2006. poubijao stotine Palestinaca, zbog čega je Mahmud Abas pojas Gaze nazvao “Emiratom mraka”. Hamasova brutalna vladavina Gazom rezultirala je gubitkom podrške većine Palestinaca. Prema zadnjem istraživanju Pew Research centra, 53% Palestinaca ima negativan stav prema Hamasu, a postotak je znatno veći u Gazi (63%) nego na Zapadnoj obali kojom upravlja Fatah (47%).

Izrael | Autor : Boris Havel, Pregled povijesti Izraela od Abrahama do moderne Države Foto: Boris Havel, Pregled povijesti Izraela od Abrahama do moderne Države

Dok je 2007. godine 62% Palestinaca u Gazi imalo pozitivno, a 33% negativno mišljenje prema Hamasu, danas je postotak obrnut. No sljedeća statistika pokazuje da je razlog tome Hamasova strahovlada, a ne val pacifizma koji je zapljusnuo Gazu. Jer je postotak muslimana među Palestincima koji podržavaju samoubilačke terorističke napade u pojasu Gaze čak 62%, a na Zapadnoj obali 36%. To je znatno više nego među muslimanima u drugim državama: u Libanonu 29%, Egiptu 24%, Turskoj 18%, Izraelu 16%, Jordanu 15% i Tunisu 5%.

Akciju Zaštitni rub Izrael je pokrenuo tek nakon što je iz Gaze ispaljeno 1300 projektila raznih kalibara i nakon brojnih upozorenja.

Podatak da je izraelska akcija bila odgovor na mjesece raketiranja sasvim su zagušili kadrovi stradale djece; o Hamasovu zlostavljanju vlastitog stanovništva ni riječi. A to je bilo upravo ono što je Hamas i želio od sukoba. Ključno je pitanje koje treba postaviti: tko profitira od stradavanja palestinskih civila, osobito djece? Profitira li Izrael? Ne. Zašto bi, u protivnom, prije bombardiranja “civilnih” ciljeva Izraelci upozoravali stanovnike da se sklone?

Kad bi Izrael želio stradavanje civila, mogao bi izazvati razaranje apokaliptičnih razmjera. A to, očito, ne čini.

Profitira li od stradavanja civila Hamas? Odgovor je nedvojben: da. Hamas se skriva iza vlastita stanovništva koje im s jedne strane služi kao živi štit, a s druge kao način demoniziranja Izraela pred svjetskom javnosti. Ako Izrael zbog nazočnosti civila ne uništi određeni vojni cilj, Hamas vojno pobjeđuje. Ako ga uništi ali stradaju civili, Hamas medijski pobjeđuje. Takva situacija Izrael stavlja u iznimno složen položaj, no na koncu, izraelska vlada i vojska prisiljeni su učiniti ono što im je dužnost, a to je zaštita života svojih građana. Stradavanje palestinskih civila golema je tragedija, no u onom omjeru u kojem je to stradavanje i zločin, za njega je odgovoran Hamas. Cilj izraelskih napada nisu bili civili; oni su stradali kao sredstvo Hamasovih vojnih i medijskih taktika.

Pa ipak, Rudan piše kako “američki i izraelski fašisti ovih dana masakriraju tisuće nevinih civila”. Zemlju koja se brani od terorizma autorica, poznatija po prostačenju nego po inteligentnim analizama međunarodnih odnosa, naziva najvećim teroristima “u povijesti čovječanstva.” Što je s tri i pol tisuće Hamasovih projektila ispaljenih prema izraelskim civilnim ciljevima? Među Židovima nema stradalih civila, nego “samo” vojnika jer izraelska vojska štiti svoje civile. Trebaju li se Židovi ispričavati što nisu poginuli?

Sudeći prema logici Jergovića, Pilsela, Rudanove ili nekih urednika informativnog programa HRT-a, djelo pokušaja ubojstva i prijetnje ubojstvom treba izbaciti iz kaznenog zakona, a djelo samoobrane ubaciti kao fašistoidan prijestup.

Ako netko misli da tri i pol tisuće pokušaja ubojstva nakon opetovanih prijetnja o novom holokaustu, uz zazivanje Muhamedovih metoda prema medinskim Židovima ili hadise slične tematike, nisu dovoljan razlog za vojnu intervenciju, trebao bi pogledati kako je židovski narod prošao zadnji put kad su mu upućene slične prijetnje, a on ih ignorirao. Stradalo je šest milijuna.

Utrka islamista u radikalizmu

Hamas, poput Hezbalaha, Islamske države ili Al-Kaide, nije organizacija koja uprazno prijeti, a to znaju i Izraelci i Palestinci. A u Hrvatskoj, stručnjak za sigurnost na televiziji izjavi kako to nije samo teroristička organizacija, jer ima i humanitarnu djelatnost! Koja je to samo razina neupućenosti.

Je li i Cosa nostra, zbog novca koji pere kupnjom skupocjenih ulja na platnu, kulturno-umjetničko društvo?Simplificirani, zločesti i neuki prikazi iz mnogih hrvatskih medija ni izbliza ne oslikavaju stvarnost u Gazi. Bliski je istok općenito složeno konfliktno područje i za njegovu analizu nužno je puno više od krvavog kadra koji uhvati kamera, izjave Hamasova glasnogovornika za središnji Dnevnik i malicioznog ili prostačkog teksta u tiskovini.

Ako bi se postavljala dijagnoza bliskoistočne problematike u jednoj rečenici, u njoj ne bi bilo mjesta ni za spomen židovske države. Srž bliskoistočnog problema jest pluralnost islamističkih aktera koji se međusobno nadmeću u radikalizmu. Izrael je pak čimbenik stabilnosti i međunarodne sigurnosti te saveznik civiliziranog svijeta u koji spada i Hrvatska. Nepotpunim i iskrivljenim izvješćima o izraelskoj akciji Zaštitni rub dio je hrvatskih medija prešao rub pristojnosti i objektivnosti, pa i koketiranja s terorizmom. Dosljedno višegodišnjem trendu, protucionizam je ostao glavna metoda analize bliskoistočnih zbivanja među ljevičarskim, samoproglašenim antifašističkim dušobrižnicima koji lamentiraju što su Židovi tijekom holokausta poubijani, a tijekom džihada nisu. Jer se brane neproporcionalno.

Neproporcionalno očekivanjima antifašista, Židovi ni ubuduće ne namjeravaju kapitulirati pred fašizmom 21. stoljeća, džihadizmom. Ove je godine za svaki na Izrael ispaljeni projektil u Izrael sletio jedan novi useljenik. A to je hucpa. I antifašizam.

>>Okončan sukob u Gazi: Izraelci i Palestinci potpisali primirje!

>>'Bit ću sretna dok vam budem odrubljivala glave jer ste nevjernici i bogohulnici'

Boris Havel autor je knjige “Arapsko-izraelski sukob: religija, politika i povijest Svete zemlje”

Zlatne poluge
U STAKLENKAMA ZA DŽEM
Kupili kuću za 130.000 eura i u njoj pronašli zlato vrijedno čak 650.000 eura
Nikša Bratoš
RAIFFEISEN FUTURE BOOST
Pogled iza scene: Što treba za kvalitetan nastup i kako je biti glazbenik u doba korone?
  • Avatar viki_nuland
    viki_nuland:

    80 % trenutnog stanovnistva Gaze su izbjeglice koje je Izrael tu protjerao i onda srusio njihove domove da bi doveo i naselio kolonizatore uglavnom iz istocne Europe, tako da kada ovi sipaljuju rakete onda bombardiraju svoje bivse posjede. Toliko o ... prikaži još! cinjenicama a sada neka nas dragi cionisticki propagandista nastavi dalje izvratati realnost ali vecina ljudi ima oci i vidi ono sto vidi a ne ono sto cionisticka Hasbara zele da ljudi misle da vide.

  • Avatar kapital3 org
    kapital3 org:

    sto stitite Jevreje? Pa da jevreji nijesu teroristi nad palestincima nebi bilo ni hamasa..

  • mojski.moja:

    borise havel, ti jos nisi shvatio da je cijela gaza (hamas)..i da izrael svo vrijeme drzi apardheid,okupaciju, nastavlja oduzimanje zemlje, ne dozvoljava humanitarne akcije MZ,zatvara dijecu, ubija, bombardira UN skole UN izaslani Place od Boli zato sto je svojim ocima ... prikaži još! video istinu, Spanjalska novinarka i mnogi drugi Novinari svijeta ! zar i oni lazu....Hamas se ne skriva, no izrael i ne pravi neku razliku izmedju civila, dijece i Hamasa..toliko o tvojoj iskrenosti i "sveznanju" druze havele..