Svakog 13. prosinca u brojnim hrvatskim domovima počinje jedan od najljepših adventskih običaja – sijanje božićne pšenice. Dok se zrna stavljaju u zemlju s nadom da će do Božića izrasti u gustu, zelenu pšenicu, rijetki znaju da se iza ove tradicije krije životna priča svete Lucije, mlade kršćanke iz Sirakuze na Siciliji, čija je sudbina ispisana krvlju i čudima.
Rođena u bogatoj i uglednoj obitelji oko 283. godine, Lucija je odrasla u vrijeme brutalnih progona kršćana pod rimskim carem Dioklecijanom. Još kao djevojčica potajno se zavjetovala na djevičanstvo, posvetivši svoj život Kristu, no njezina majka, ne znajući za zavjet, ugovorila joj je brak s poganskim mladićem. Preokret u njezinom životu dogodio se kada joj je majka teško oboljela. Lucija ju je nagovorila da odu na hodočašće na grob svete Agate, gdje je, prema predaji, Lucijina majka čudesno ozdravila. Taj je događaj učvrstio Lucijinu vjeru i potaknuo je da otkrije svoj zavjet te zatraži dopuštenje da svoje bogatstvo i miraz podijeli siromasima.
Odluka da raskine zaruke i posveti se pomaganju potrebitima razbjesnila je njezinog odbačenog zaručnika. Ogorčen i povrijeđen, prijavio ju je rimskim vlastima kao kršćanku, što je u to doba bila smrtna presuda. Suočena sa sucem, Lucija je odbila odreći se svoje vjere, čime je započeo niz strašnih mučenja. Legenda kaže da je sudac naredio da je odvedu u javnu kuću, no njezino je tijelo čudesno postalo nepomično, pa je ni tisuću ljudi s volovskim zapregama nije uspjelo pomaknuti.
Potom su je pokušali spaliti na lomači, ali vatra je nije dotaknula. Njezina nepokolebljiva vjera i čudesna zaštita zbunjivale su mučitelje, koji su je na kraju, nemoćni da je slome, pogubili probovši joj grlo mačem 304. godine. Prije smrti, navodno je prorekla skori kraj Dioklecijanovih progona i mir za Crkvu, što se i ostvarilo.
Ime Lucija potječe od latinske riječi lux, što znači "svjetlo", a upravo je simbolika svjetla postala središnji dio njezina štovanja. Zbog imena, ali i kasnijih legendi, postala je zaštitnica slijepih, slabovidnih i svih onih koji pate od bolesti očiju. Jedna od najpoznatijih predaja govori kako joj je poganski zaručnik neprestano hvalio ljepotu očiju. Kako bi ga se riješila i pokazala svoju potpunu predanost Bogu, Lucija si je, prema jednoj verziji, sama iskopala oči i poslala mu ih na pladnju.
Vaše božićno drvce je ogledalo vaše osobnosti – što o vama otkriva način na koji ste ga uredili?
Druga verzija kaže da su joj oči iskopali mučitelji. U svakoj od tih priča, Bog ju je nagradio novim, još ljepšim očima, čime je njezina veza sa svjetlom i vidom postala neraskidiva. Njezin spomendan, 13. prosinca, po starom julijanskom kalendaru padao je na zimski solsticij, najkraći dan u godini, čime je Lucija postala simbolična svjetlonoša koja najavljuje povratak sunca i duže, svjetlije dane.
Tradicija sijanja pšenice na njezin dan, duboko ukorijenjena u Hrvatskoj, savršeno se uklapa u tu simboliku nade i novog života. Dvanaest dana, koliko je ostalo do Božića, poznati su kao "Lucijini dani", a zeleni izdanci koji proklijaju iz tame zemlje predstavljaju pobjedu života nad zimskim umiranjem. Ta mlada, zelena pšenica podsjeća na novi život rođen u Betlehemu, čije ime, zanimljivo, znači "Kuća kruha". Pšenica time postaje višestruki simbol: ona predstavlja Krista, Kruh Života, koji se rađa za spas svijeta, ali i podsjeća na Euharistiju, koja se pripravlja od pšeničnog zrna.
Zašto baš pšenica? Od proricanja budućnosti do simbola vječnog života
Osim duboke kršćanske simbolike, običaj sijanja pšenice ima i korijene u starijim, pretkršćanskim vjerovanjima vezanim uz plodnost i prizivanje dobre ljetine. Naime, gustoća, boja i visina iznikle pšenice smatrale su se proročanstvom za nadolazeću godinu. Ako bi pšenica do Božića izrasla gusta, visoka i bujno zelena, vjerovalo se da će iduća godina biti plodna i bogata. Rijetka i slabašna pšenica, s druge strane, najavljivala je oskudnu i tešku godinu.
Jedna od legendi ovaj običaj povezuje i s bijegom Svete obitelji u Egipat. Dok su bježali pred Herodovim vojnicima, Marija je zamolila seljaka koji je sijao pšenicu da progoniteljima, ako ih sustignu, kaže da su tuda prošli dok je on sijao svoje polje. U tom trenutku, pšenica je čudesno izrasla preko noći, zbunivši vojnike koji su, vidjevši zrelo žito, zaključili da je Sveta obitelj prošla mjesecima ranije i odustali od potjere.
Kada pšenica izraste, običaj je podrezati je i u sredinu staviti svijeću, koja simbolizira Svjetlo Kristovo koje dolazi na Božić. Često se veže i crvenom vrpcom, koja prema narodnom vjerovanju štiti ukućane od uroka i zla. Tako božićna pšenica na blagdanskom stolu postaje više od ukrasa – ona je živi spomenik na mučenicu koja je nosila svjetlo, simbol nade u novi život i tihi navještaj najvećeg kršćanskog blagdana.
Ovo su zanimljivosti o Božiću koje možda niste znali!
Otvori KEKS Pay
Koja perverzna baljezganja ! Jel to uče djecu na vjeronauku u školama ? Nije onda čudo što ima sve više nasilja u školama. Užas !