U mnogim obiteljima pravila su jasna, ali emocije se rijetko izražavaju. Djeca odrastaju s uvjerenjem da moraju biti savršena, da njihova postignuća vrijede više od njihovih osjećaja, a da je pokazivanje slabosti neprihvatljivo. Kada dijete zaplače zbog neuspjeha, umjesto podrške često dobije hladan savjet da se jednostavno više potrudi. Kasnije, kao odrasli, ta ista djeca bore se s osjećajem da nikada nisu dovoljno dobra, noseći teret anksioznosti i nesigurnosti.
Zamislimo situaciju, srednjoškolac se vraća kući iz škole s teškom torbom na ramenima i još težim osjećajem u grudima. Pokušava ispričati roditeljima kako se osjeća, ali nailazi na umorna lica, kratke odgovore i prebacivanje teme na školu ili obaveze. Nema ružnih riječi, nema kazni – ali nema ni stvarne podrške. Ovo je jedan od oblika emocionalnog zanemarivanja koji može ostaviti duboke posljedice na mentalno zdravlje djeteta, iako na prvi pogled nije lako prepoznatljiv. O ovoj važnoj temi razgovarali smo s Dajanom Krupić, osnivačicom Privatnog centra za pružanje psiholoških savjeta i tretmana Norvel koja koja kroz svoj rad i edukacije nastoji osvijestiti roditelje o ključnim greškama u odgoju.
Kako ne prenijeti vlastite brige na djecu?
Ponekad roditelji nisu ni strogi ni grubi, već jednostavno preplavljeni vlastitim brigama, fizički su prisutni, ali emocionalno odsutni. Neki roditelji misle da je dovoljno biti doma s djetetom, ali ako cijelo vrijeme provode na telefonu ili rade, dijeca razvijaju osjećaj da nisu vrijedna ljubavi i pažnje.
- Dijete koje ne osjeća toplinu i pažnju roditelja često razvija nesigurnost i sklonost anksioznosti ili depresiji. Nije rijetkost da se kasnije u životu bore s problemima u intimnim vezama jer nisu naučili kako zdravo komunicirati i izraziti emocije - ističe Krupić.
S obzirom na to da živimo u stresnim vremenima, a roditelji često nesvjesno prenose vlastite brige na djecu, ključ za uspješno roditeljstvo je prvo raditi na vlastitom mentalnom zdravlju. Djeca upijaju ponašanje roditelja. Ako vide da se roditelj loše nosi sa stresom, i sami će razviti nezdrave obrasce. Važno je da roditelj prepozna svoje emocije i na zdrav način ih izrazi. Također, roditelji trebaju biti iskreni. Ako su tužni, mogu reći: "Danas sam malo tužan, ali to je u redu, proći će". Djeca će tako naučiti da su sve emocije normalne i da ih se ne treba bojati. Roditelji često nesvjesno prenose svoje strahove i nesigurnosti na djecu pa iako dijete može imati sve što mu je materijalno potrebno, ako nema osjećaj povezanosti, osjećat će se usamljeno.
Kako bolje komunicirati s djecom?
Jedna od najvećih grešaka u komunikaciji s djecom je nedostatak aktivnog slušanja. Roditelji su skloni nuditi savjete prije nego što su zaista čuli što dijete ima za reći. Također, često umanjuju dječje osjećaje govoreći rečenice poput: "Ma nije to ništa" ili "Nemoj plakati, nije ti ništa".
- Kad djetetu kažete da nešto nije vrijedno plakanja, ono ne nauči nositi se s emocijama, već ih potiskuje. Dugoročno, to može dovesti do problema s emocionalnom regulacijom - objašnjava psihologinja.
Umjesto toga, roditelji bi trebali pokazati razumijevanje i pomoći djetetu da prepozna i imenuje emocije: "Vidim da si tužan, želiš li mi reći što se dogodilo?" Takav način komunikacije pomaže djetetu da razvije zdrav odnos prema vlastitim emocijama i povjerenje prema roditeljima.
Postavljanje granica nije kazna
Postavljanje granica još je jedan izazov u roditeljstvu. Djeca trebaju strukturu, ali ona mora biti postavljena na način koji ne izaziva bunt.
- Djeca trebaju jasne i dosljedne granice, ali one moraju biti postavljene s poštovanjem. Najvažnije je postaviti ih prije nego što dođe do problema, a ne kao reakciju na loše ponašanje. Tako djeca uče odgovornost i samokontrolu - savjetuje Krupić.
Primjer dobre granice je kada roditelj jasno objasni zašto nešto nije dozvoljeno, umjesto da samo kaže "Ne smiješ jer ja tako kažem.". Tako će dijete lakše razumijeti potenijalne posljedice i prihvatiti pravila jer će mu biti jasno zašto ona postoje. Djeca uče promatrajući roditelje, pa je dosljednost u vlastitom ponašanju jednako važna kao i postavljanje pravila. Ako roditelj kaže djetetu da ne viče, a sam viče, dijete će usvojiti upravo ono što vidi, a ne ono što mu se govori.
Kako razgovarati o teškim temama?
Mnogi roditelji izbjegavaju teške razgovore kako bi zaštitili dijete od boli, no time često izazivaju dodatnu nesigurnost.
- Djeca osjete kada nešto nije u redu, a ako im ne objasnite situaciju, sami će stvoriti svoje interpretacije, koje mogu biti puno strašnije od stvarnosti - kaže Krupić.
Prilikom razgovora o teškim temama, poput razvoda ili smrti, važno je biti iskren, ali i prilagoditi razgovor djetetovoj dobi. Ono treba osjetiti da ima siguran prostor za izražavanje svojih osjećaja, bez osuđivanja. Važno je zapamtiti da djeca ne trebaju savršene roditelje, već one koji ih slušaju, razumiju i uče ih kako se nositi sa životom.
Otvori KEKS Pay
