Naslovnica Lifestyle Putovanja

Mauricijus: Otok s mirisom spaljene šećerne trske i netaknute prirode

Najbogatija afrička država u kojoj je i zimi toplo: očarat će vas priroda, hrana i – rum
19. rujna 2019. u 06:30 2 komentara 252 prikaza
Foto: Josipa Galić
Pogledajte galeriju 1/4

Putovanje na Mauricijus je nezaboravno iskustvo. Za ovaj otok je Mark Twain rekao da je Bog prvo stvorio Mauricijus, a onda po njemu načinio raj. Evo kako je cijela avantura na rajskom otoku izgledala.

 | Autor : Josipa Galić Foto: Josipa Galić

SKUPLJA NOVAC Spoj iz pakla: Djevojka putovala tri sata i potrošila gotovo 800 kuna, a on ju izvrijeđao

Maleni otok usred ničega

 | Autor : Josipa Galić Foto: Josipa Galić

U Africi sam upoznala Anodu. Upoznali smo se u sirotištu sv. Ante u Keniji. I kako to već biva u životu, pogotovo na takvim mjestima, shvatiš da je dobrota univerzalna na svim jezicima i da ona ujedinjuje. Nekako s ponosom izgovaram: moja prijateljica Anoda! Rođena je na Mauricijusu, a život ju je odveo do Europe, Londona, Kenije i opet vratio rodnoj grudi. Onaj trenutak kad s nekim klikneš i uživaš u tom prijateljstvu. Ona je dolazila u London te je pao dogovor da dođe u Hrvatsku. Bio je ožujak i meni je nekako bilo žao da Hrvatsku ne doživi u najboljem svjetlu u svibnju ili lipnju! Imali smo toliko planova, a malo vremena. Htjeli smo i do moje Hercegovine, no nismo uspjeli. Obišli smo jedan mali dio i Anoda se oduševila. Ona koja dolazi s rajskog otoka kamo danas mnogi putuju, za Hrvatsku kaže da je čarobna.

Moja prijateljica Anoda ima kćer koja je rođena isti dan iste godine kao moje kumče Gabi. Tako se rodila ideja da otputujemo tamo, proslavimo rođendane, prijateljstvo i život te upoznamo novi dio svijeta. O Mauricijusu sam znala ponešto iz Anodinih priča i nešto s interneta. Na tom otoku živjela je ptica dodo. Ova neobična ptica izumrla je sredinom ili krajem 17. stoljeća i danas se smatra arhetipom izumrlih životinjskih vrsta, prvenstveno zbog činjenice da je njezin nestanak prouzročen dolaskom čovjeka na Mauricijus. Otok je to koji pripada Africi, međutim, po mnogočemu se razlikuje od Afrike. Maleni otočić, usred ničega, kako su nam mnogi govorili prije puta.

 | Autor : Josipa Galić Foto: Josipa Galić

Zanimljivo Savjeti za sigurniji let: Stjuardese diljem svijeta savjetovale kako bezbrižno putovati

Sletjeli smo na aerodrom Sir Seewoosagur Ramgoolam International u blizini glavnog grada Port Louisa. Otok Mauricijus pripada Africi, ali spada u skupinu otočnih država Indijskog oceana uz mnogo poznatije Maldive, Sejšele i Madagaskar te malene otočiće Reunion i Rodrigues koji s Mauricijusom čine i dio Maskarenskih otoka. Sletjevši na aerodrom, zapljusnula nas je “zima”na Mauricijusu! Zima koja traje od travnja do studenog s prosječnom temperaturom od 25 stupnjeva! Dok ljeto traje od studenog do travnja s nešto višim temperaturama i većim brojem turista na otoku.

 | Autor : Josipa Galić Foto: Josipa Galić

Gabrijela i ja, a ne zna se koja je uzbuđenija, iz automobila promatramo krajolik. Umorne nakon gotovo 12-satnog putovanja avionom, ali spremne upijati sve na ovom otoku. Konačno smo tu. Na otoku za koji je Mark Twain rekao da je Bog prvo stvorio Mauricijus, a onda po njemu načinio raj. U vožnji otokom promatramo palme i krajolik. Taksist nam objašnjava da se na otoku održavaju otočne igre i da ima jako puno sportskih događanja. Pita nas odakle smo. U isti glas odgovaramo da smo iz Hrvatske. I odmah počinje rapsodija divljenja hrvatskoj reprezentaciji. Kaže nam da je čuo da je naša domovina prekrasna i počinje nabrajati naše poznate nogometaše. Ostavlja nas ispred kuće moje prijateljice Anode koja nas dočekuje pred vratima. Smjestili smo se u sobu i od umora spavali nekoliko sati. Navečer radimo “ratni plan” što sve moramo vidjeti i doživjeti na otoku.

Tužna povijest robova

 | Autor : Josipa Galić Foto: Josipa Galić

Većina stanovnika na otoku korijene vuče iz Indije, pa tako i moja prijateljica. Stoga i hrana koja se priprema ima sve one začine i okuse Indije.

Kroz prošlost otok su svojatali mnogi. Tako je Mauricijus bio i engleska i francuska kolonija. Otok su otkrili Portugalci davne 1505. i bio je pod njihovom ingerencijom sve do kolonizacije Nizozemaca, koji su ga naselili 1638. Otok su nazvali po princu Mauriceu od Nassaua. Nakon toga u 18. stoljeću otokom su ponovno zavladali Francuzi te promijenili ime otoka u Ile de France. Nakon njih ponovno su došli Britanci 1810. i dali otoku ime Mauricijus. Svoju konačnu nezavisnost stekli su 1968. postavši republika. Danas je to najrazvijenija afrička država.

Sjećam se iz priča moje prijateljice da i Mauricijus poput mnogih afričkih zemalja ima i onu tužnu priču o robovima. Tako danas na otoku obitava jedan dio ljudi s afričkog kontinenta kojima su preci bili robovi na tom otoku.

‌Kroz ljude upoznajemo i sami otok. Divni su i opušteni. Svima je super što dolazimo iz Hrvatske o kojoj su neki prvi put čuli prošle godine. Predlažu nam mjesta koje svakako trebamo vidjeti. ‌Gabrijela i ja, naravno, imamo svoj popis želja. Prva velika želja ostvaruje nam se idućeg dana. Odlazimo posjetiti prekrasan botanički vrt Pamplemousse, jedinstven na svijetu po svojoj raznolikosti. Ulaskom u sam vrt jednostavno ostanete bez teksta od silnih boja i ljepote. Vrt star više od tri stotine godina impresionira svojom raznolikošću. Nalaze se tu biljne vrste iz Afrike, Azije i Oceanije. Nažalost, za nas je to bio prevelik zalogaj pa smo vidjeli samo mali dio vrta u kojem se nalaze i neke životinjske vrste, poput divovskih kornjača koje ćemo poslije još susretati na otoku.

Grozno iskustvo Obitelj je mislila da će uživati na putovanju u Grčkoj, a dočekalo ih je neugodno iznenađenje

Arhipelag u kojem je Mauricijus nastao je nizom erupcija vulkana za koji kažu da više nije aktivan. U to smo se htjeli uvjeriti pa smo posjetili sami krater vulkana koji danas služi kao turistička atrakcija. Tako smo se popeli na najviši vrh Mauricijusa Piton de la Riviere Noire visok 828 metra, odakle puca prekrasan pogled na gotovo cijeli otok. S ovog smo vrha uspjeli vidjeti i neke urbane sredine otoka, kao što su gradovi Curepipe, Phoenix, Quatre Bornesni i Flacq. Priroda koja izgleda nestvarno. Boje i krajolici koji oduzimaju dah!

 | Autor : Josipa Galić Foto: Josipa Galić

Prvi miris koji smo i same osjetile na Mauricijusu bio je miris šećerne trske koje ima svuda uokolo. Na njoj se zasniva i cijela industrija. I naravno nezaobilazni rum koji je obavezan suvenir kad se vraćaš s otoka. Velike tvornice šećera i ruma nalaze se svuda po otoku, tako da ih je nemoguće zaobići u turističkom razgledavanju!

Nezaobilazna postaja bila nam je kušaonica ruma. Naravno, samo za mene, ne i Gabrijelu. Ona je kušala sokove od manga, guave i ananasa. A ja sam imala priliku izabrati okus ruma između kokosa, vanilije, naranče i kave. Probala sam kokos i mogu reći da me taj rum, kad se izostave okusi, podsjeća na našu domaću hercegovačku lozu. Rum se izrađuje po njihovim receptima i posebno se ponose njim.

Otok je povezan dobrim cestama, pa se za sat i pol može stići s jednoga kraja na drugi. Ono što ovaj otok čini prekrasnim su bijele pješčane plaže uz ocean azurne boje. Nema straha od susreta s morskim psima, no svakako treba vidjeti jata dupina koji kruže otoka. Otok je okružen koraljnim grebenom i morske nemani stoga ne mogu prići bliže bezbrižnim kupačima.

Miris spaljene trske

 | Autor : Josipa Galić Foto: Josipa Galić

U blizini ove atrakcije nalazi se i veliko hinduističko svetište. Točnije, jezero Grand Bassin koje je sveto mjesto za hinduiste koji vjeruju da to jezero u srcu planina Mauricijusa ima korijene u rijeci Ganges, te se mole velikom Shivi. Priroda oko samog jezera takva je da u njoj nesmetano boravi na tisuće majmuna. Na otoku mirno i na primjer svima suživot grade hinduisti, kojih ima 50 posto, te katolici i muslimani.

Da ne ispadne da smo samo istraživali, uživali smo na prekrasnim plažama zaljeva Grand Baie koje je ujedno i najposjećenije turističko mjesto upravo zbog prekrasnih plaža i one azurne boje.

Vozili smo se i gradskim prijevozom, u busevima iz prošlog stoljeća, koji se nekako savršeno uklapaju u atmosferu Mauricijusa. Spoj modernog i tradicionalnog. Kažu da se mjesto najbolje upoznaje preko hrane, tako da smo kušali street food koji je baziran na chapatijima (slično palačinkama) punjenima kojekakvim povrćem, začinima i umacima.

Uz prirodne ljepote, na otoku su nas najviše oduševljavali ljudi. Prije bilo kojeg puta poznanici vas plaše drugim i drugačijim. A na putu shvatite da biste bili zakinuti da se niste otišli sami uvjeriti. Ondje vas ljudi srdačno pozdravljaju na cesti, spremni u svakom trenutku uputiti vas, ako ste se kojim slučajem izgubili. Moja prijateljica nas je dva tjedna ugostila u svojoj kući uz riječi – osjećajte se kao kod kuće. Tako je i bilo!

Ovaj otok svakako treba posjetiti. Jer ipak, riječi Marka Twaina nisu neutemeljene! Uz sve što smo vidjeli, Mauricijus ćemo pamtiti i po mirisu. Mirisu netom spaljene šećerne trske. Slatkom mirisu, prožetom slikama nestvarne prirode.

Pogledajte koliko muškarci poznaju ženske proizvode: 

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka