Mobitel je zvonio dugo. Tu-tu... Unedogled. Možda i dulje nego što bi telekomunikacijski bonton nalagao, ali čekao sam... Baš sam navalio. Nisam se skidao s mobitela.
– Da?! – javio se napokon muški glas turističkog vodiča Vlade.
– Može razgled groblja? – pitam.
U Osijeku, u turističkoj šarolikoj lepezi, imaju i takvu ponudu. Istina, tek par puta godišnje, ali pokušao sam se prošvercati. Čovjek vodi ture po Aninom groblju, mjestu gdje je pokopano više od 100 tisuća ljudi. Cijeli jedan grad... Malo je sjetno, ali zašto ne i to vidjeti? Neobično je. Ali...
– Eh, ne može. Na godišnjem sam. Na Mediteranu. Nego, kakvo je vrijeme, je l’ kiša pada u mom gradu? – raspitivao se Vlado.
Padala je, gromovi su šarali nebom. Popričali smo, eto, malo o vremenu i – pozdravili se. Tura po groblju, jedina zasad takva kod nas Hrvata, propala je. Okrećem drugi broj. Stojim u osječkoj Tvrđi, u jednoj ruci mobitel, u drugoj kišobran. Zazvonio je samo jednom.
– Kava? Može, stižem... – veselo se s druge strane javio novinar i pisac Željko Garmaz (50).
Par minuta kasnije, na stol je bacio ključeve automobila i rekao:
– Imam vozačku dozvolu više od 20 godina, ali sam tek nedavno počeo voziti – kaže ponosno.
On sam je “Ponos Hrvatske”, zaradio je tu titulu jer je s franjevcem Ivom Perićem, dugogodišnjim misionarom u Africi, te suprugom Majom skupio više od 200 tisuća eura donacija te su pomogli sagraditi srednju školu u Ruandi.
– Afrika je povratak iskonu u najosnovnijem smislu. Svake godine odem barem na mjesec dana u Ruandu, to mi je druga domovina. A škola u selu Kivumu, u središtu Ruande, potpuno je dovršena početkom ove školske godine, a već je među pet najboljih tehničkih škola u toj zemlji, jedina u kojoj je školovanje posve besplatno... – govori taj osječki humanitarac.
– Osječki?! Ne... Iz Ploča sam. Ali, u Osijeku sam završio zbog ljubavi. Godinama sam ovdje radio kao novinar, ali sad sam se okrenuo samo knjigama. O vinu i o Africi. Osijek bi trebao biti najveći vinski grad na svijetu, da okreneš šestarom na karti, oko nas su Kutjevo, Orahovica, Baranja, Erdut, Ilok... A znaš što se tu najviše pije?
Osijek je prvi hrvatski grad koji je u javnom prijevozu imao tramvaj! Godine 1884, a vukli su ga konji. Nekad su se tramvajem vozili i u Dubrovniku, Rijeci, Puli i Gorici, a sad je uza zagrebački ostao jedini.
– Chardonnay?
– Ma ne. Pivo! Osječko pivo... Nego, obišao sam više od 200 vinarija u Hrvatskoj, knjiga mi je bila nominirana i za vinskog Oscara, a naslušao sam se štoseva tipa “Poslije mog vina i vlastita se žena voli!”.
Priča o živopisnim sugrađanima iz Osijeka koje je u novinarskoj karijeri sretao:
– Imamo susjeda, tu iz Karanca, zovemo ga čika Pero, prezime mu je Ajtman. On od 1968. godine, kad se otvorila prva punionica Coca-Cole, pije svaki dan 2,5 litre cole! I nije mu ništa! Ili susjed Josip Koch, kojemu je sad 80 godina, a koji već 60 godina jede samo grah. Svaki dan! I čak nema ni vjetrove – kaže smiješeći se Garmaz.
Sjetio se i – neslavnog rekordera koji je napuhao 6,9 promila.
– Čovjek je završio u bolnici, ali ne zato što je popio nevjerojatne količine alkohola, već zbog toga što je u takvom stanju pao i slomio nogu. A kad ga je liječnik desetak puta pitao kako se zove, ne bi li provjerio je li pri sebi, on mu odgovorio: “Doktore, pa tko je tu pijan, ja ili vi? Pa već sam vam sto puta rekao svoje ime.”
Priča Garmaz i o gorilama koje je vidio na tromeđi Ugande, Konga i Ruande...
– Bio sam prvi put u Africi, kao reporter Vjesnika, i to u Sijera Leoneu gdje je naša vojska imala prvu mirovnu misiju...
Šećemo, prolazimo Europskom avenijom, najreprezentativnijom u Osijeku. Gromovi su se povukli, a sunce bljesnulo.
– Ovo je jedina ulica u Hrvatskoj koja je cijela u jednom stilu. Secesija, od kina Uranija, oftalmologije, HGK, pošte...
Pozdravljamo se, on odlazi po kćer, a ja nastavljam do drugog kraja grada, do BIOS-a, poduzetničkog laboratorija. Ondje, na skeli, u jednom od ureda, grafit radi Boris Matešić (50), samostalni umjetnik i dobri duh grada.
– Zamalo sam sad pao sa skele, ali uhvatio sam se u zadnji čas – kaže i silazi među nas na čvrstom tlu. Pokazuje ruke.
– Prljave su, pune boja. Eto, u 50. godini opet sam se vratio na početak, ruke su šarene. U akciji. Ostavio sam iza sebe korporativne priče, brojke, što kupiti i kako to prodati... – govori čovjek koji je bio jedan od osnivača brenda Lega-lega, sam zadužen za kreativnost, a majice s osječkim slengom prodavale su se i u Zagrebu, Dubrovniku...
– Nose se te majice Lega-lega i u Torontu, Brazilu, Tokiju... Pakirane su u tetrapacima, poput onih od mlijeka, i čuvaju se u – hladnjacima. To je dizajnerski štos, naravno da frižider nije uključen. Tako je bilo i u dućanu na Stradunu. I, ušla jedna Amerikanka, kupila majica za par stotina kuna pa rekla: “Pričuvajte mi ih tu u hladnjaku, jer na ovom kruzeru ga nemam. A kad se budemo vraćali za tjedan dana, doći ću po njih... I što ćemo, čuvali smo ih. I došla je gospođa i odnijela ih.
A lega? Osječki kolega?
– Tu je sve danas postalo lega. Imaš Lega-taxi, Lega-food, Lega-bar, Vege-lege...
Lega je u žargonu muškarac kojem ne znaš ime, a cure?
– Pa, legice...
>> Ovo je mali restoran s dušom, ali mene duša boli zbog osiromašene i sve praznije Slavonije
>> Lipicanac je bio statusni simbol – tko ga je imao, bio je ugledni član društva
Večernja zabava i provod - ocjena 9? ha ha ha nula ko kuća!