Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 161
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
TURISTIČKA PATROLA TROGIR

Kada je nađen kameni reljef Kairosa, boga sreće, pritiskao je slane srdele

Trogir
Foto: Srđan Hebar
1/7
31.07.2016.
u 12:10

Priča o značajnom arheološkom otkriću koje danas čuvaju četiri benediktinke bila bi savršen scenarij uzbudljivog filma

Trogir je postao gradom sreće i to iz – puke slučajnosti! Zapravo, zbog slanih srdela. Naime, jedna je Trogiranka u potkrovlju stare kuće srdele stiskala teškim kamenom, a imao je taj njezin priručni alat i neki reljef, neki kip... A onda joj je sinulo!

– Šjor Roko, dođite do mene. Imam tu neki kamen... – pozvala je prije 88 godina poznatog Trogiranina Slade-Šilovića, u to vrijeme počasnog konzervatora.

Stigao Roko i imao što vidjeti. Gospođa je slane srdele stiskala ni manje ni više nego – reljefom Kairosa, Zeusovim sinom, bogom sreće, koji je napravljen u 1. stoljeću prije Krista u slavnoj Lizipovoj kiparskoj školi.

Samo dva slična u svijetu

– Nađite neki drugi kamen, ovime više nemoj stiskati ribu... – objasnio je Roko susjedi i odnio ga u rukavicama. Nakon analize svjetska arheološka javnost ostala je u čudu, bilo je to prvorazredno otkriće precizno verificirano u stručnoj literaturi. Danas je kip Kairosa ponos Trogira, samo su još dva slična u svijetu. S Rokovim unukom Radovanom Slade-Šilovićem šećem se gradom, pokazuje mi tajne Trogira. – Pitanje je kamo je Kairos lutao, letio svojim krilima, mahao čuperkom sreće, kojim sve nebeskim prostorom dvije tisuće godina, kojim putem i tko ga je i zašto donio u Trogir – govori mi i tvrdi da je to savršena radnja za film.

Kamo je Kairos sletio, gdje je sada?, zanima me.

– U Benediktinskom samostanu, ovdje iza ugla. Samostan je star 950 godina, a benediktinke su neprekidno u njemu! Nekad ih je bilo više, danas su četiri, ali tolika stoljeća bez prestanka one se mole i brižno paze na dragocjenosti i kameni reljef. Stižemo na trg, ispod sata i katedrale.

– Vidi, tu na glavnom trgu, koji je inače četvrti po vrijednosti u Europi zbog arhitekturnog sklada, katedrale u kojoj je rad majstora Radovana iz 1240. godine, Kneževa dvora starog 700 godina, Lože, Stupa srama... ali zgodno je znati da se tu u srednjem vijeku igrao nogomet! – kaže.

Kako znate za nogomet? – Staklar koji je u ovoj kući na kantunu imao izlog tužio je mlađariju jer su mu u više navrata porazbijali prozore. Dakako, loptom. Eto, doznali smo to zbog tužbe. Da ih nije tužio, papira o nogometu ne bi bilo – kaže Radovan.

Grad Trogir muzej je na otvorenom, a on ga poznaje, ali i svaki put iznova otkriva. Djed Roko bio je ljekarnik i čuvar trogirske baštine, a otac Mirko matematičar, književnik i kustos trogirskog muzeja. – Od djetinjstva sam slušao sve te priče. Zanimljiva je i priča o ukradenoj ruci – kaže mi Trogiranin.

Ukradenoj ruci?!, čudim se.

Repatica i anđeli vratili ruku

– Da, zaštitniku grada sv. Ivanu, koji je ovdje bio biskup, a umro je 1111. godine, Mlečani su 30 godina kasnije, kada su pljačkali na ovom području, željeli skinuti prsten s ruke! Nisu uspjeli uzeti prsten pa su odrezali cijelu ruku i odnijeli je u Veneciju. Naši su koje desetljeće kasnije tražili ruku natrag, ali je Mlečani nisu dali, tvrdili su da bolje znaju čuvati relikvije od nas u Trogiru – objašnjava Slade-Šilović. I što je bilo? Gdje je ruka?

Foto: Srđan Hebar

– Vraćena je. Vjerovanje kaže da se jedne večeri nad Trogirom stvorila velika svjetlost te je prošla zvijezda repatica. Ujutro, kad su otvorili katedralu, u njoj su pronašli ruku. Repatica ju je uz pomoć anđela vratila kući. I danas je ta zvijezda u grbu Trogira, a to nema nijedan grad na svijetu – govori.

Ulazimo u katedralu, ruka je tamo... I ona i prsten.

Razgledavamo rad majstora Radovana, a Slade-Šilović objašnjava: – Za Trogir su znali reći – kao vrijeme star. Uspavana ljepotica ili džepna Venecija. Govori mi da je samo jedna zgrada sagrađena u starom gradu unatrag sto godina, zato je UNESCO i zaštitio cijeli grad. Grad je dragulj. Svaki kamen ima svoju priču. Kamen ostaje, ljudi prolaze. Arsen Dedić to je ovako sročio:

“Ne volim gradove ni na dohvat moru, misterij ulica Trogira i Rima, jer se tamo pomirim sa smrću, jer je lijepa i lakša u njima...” Tko je u blizini, neka se prošeće po muzeju na otvorenom, po trogirskoj ploči, otoku, neki je zovu i lađom prepunom ljepota koju su nam u naslijeđe ostavili preci. Treba za to baš 365 koraka!

>>Zadarska sfinga ispunjava sve ljubavne želje

>>Barkajoli, ribari i veš-mašina u mreži ‘ulovljena’ na pučini

Komentara 2

AL
alexije
16:16 31.07.2016.

1982 godine sam bio u Trogiru,prelijep gradic,one kale su takve da im na jadranu nema premca.Ma Dubrovnik u malom samo prirodniji i antickiji,tu je vrijeme stalo,da nije butika mislili bi da je 15 stoljece.

PE
peugeot
15:22 31.07.2016.

Sta bi mi i citav svijet bio bez Grcke i anticke grcke kulture ?! Nista ! Idem da popijem casu Farosa (Pharos : opet Grci !) kako se nekad Hvar zvase.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije