Roditelji često vjeruju da djeci pružaju najbolju moguću podršku kada govore da im je jedina želja da budu sretna, no dječja psihologinja Robyn Koslowitz upozorava da upravo takav pristup može stvoriti pritisak i otežati djeci razvoj emocionalne otpornosti, prenosi Parade. Tijekom radionica s roditeljima, kaže, gotovo uvijek čuje istu rečenicu: „Samo želim da moje dijete bude sretno.” Iako je to prvi instinkt svakog roditelja, ovakav stav mogao bi djeci napraviti više štete nego koristi, a evo i zašto je tako. „Sreća nije prirodno trajno ljudsko stanje”, objašnjava psihologinja te dodaje da je riječ o prolaznoj emociji koja dolazi i odlazi ovisno o životnim okolnostima, a kada zanemarujete neugodne emocije može doći do toga da se dijete neće znati nositi s teškim trenucima.
Prema njezinim riječima, problem nastaje kada dijete počne vjerovati da su tuga, frustracija, strah ili ljutnja nešto pogrešno. Djeca tada mogu skrivati neugodne emocije jer ne žele zabrinuti roditelje ili ih razočarati. Baš zbog toga mnoga djeca roditeljima ne govore kada prolaze kroz ozbiljnije emocionalne teškoće, poput anksioznosti, osjećaja usamljenosti ili problema s vršnjacima. Rečenice koje roditelji često koriste s dobrom namjerom kako bi smirili dijete, poput „Nije to ništa strašno”, „Prestani plakati”, „Smiri se” ili „Moglo je biti gore”, iako često funkcioniraju u trenutku, mogle bi uzrokovati ozbiljne posljedice za dijete. Ovakve izjave djeca često shvaćaju kao poruku da njihovi osjećaji nisu bitni ili prihvatljivi.
Kao primjer navodi i popularni animirani film Inside Out u kojem djevojčica Riley pokušava potisnuti tugu nakon preseljenja i velikih životnih promjena jer ima osjećaj da njezini roditelji žele da ostane njihova „sretna djevojčica”. Psihologinja smatra da film vrlo realistično prikazuje koliko potiskivanje emocija može biti štetno. „Ne možemo stalno biti sretni. Život je ponekad tužan, strašan ili frustrirajući”, objašnjava Koslowitz. Dodaje da djeca trebaju naučiti kako podnijeti neugodne emocije, a ne vjerovati da ih moraju što prije sakriti ili izbrisati.
Problem vidi i u roditeljskoj potrebi da odmah poprave dječje raspoloženje. Ako dijete izgubi natjecanje, dobije lošu ocjenu ili ima problema s prijateljima, roditelji često pokušavaju ubrzati oporavak rečenicama poput „Bit će bolje” ili „Sljedeći put ćeš uspjeti”. Koslowitz smatra da takav pristup djeci ne ostavlja dovoljno prostora za obradu emocija. Prisjetila se i situacije iz rada s jednom majkom koja je pokušavala oraspoložiti sina nakon poraza na natjecanju, na što joj je on poručio da želi biti ljut. Dakle, u toj situaciji dječak je shvatio važnost analiziranja i shvaćanja svojih emocija te to jasno naglasio. Psihologinja ističe da je i ljutnja važna emocija jer djeci može pomoći da nauče postavljati granice, analizirati situaciju i razvijati otpornost.
„Emocije nisu neprijatelj. One nam često daju važne informacije”, kaže Koslowitz. Tjeskoba, primjerice, može upozoriti dijete da se mora bolje pripremiti za test, dok osjećaj krivnje može pomoći u razumijevanju vlastitih vrijednosti i ponašanja. Cilj roditeljstva ne bi trebao biti odgoj djece koja su stalno dobre volje i raspoloženja, nego djece koja znaju podnijeti neugodne emocije kada se one pojave, tj. imaju nešto što mnogima danas nedostaje, a to je emocionalna otpornost.
Emocionalna otpornost je sposobnost osobe da funkcionira u situacijama u kojima je suočena s neugodnim i intenzivnim emocijama. Roditeljima savjetuje da umjesto forsiranja pozitivnosti, djeci pruže osjećaj sigurnosti i razumijevanja. Rečenice poput „Znam da ti je teško” ili „Tu sam uz tebe” često imaju mnogo veći učinak od pokušaja da dijete prestane plakati ili biti tužno. „Nije naš posao pobrinuti se da su djeca uvijek sretna. Naš je posao naučiti ih da mogu podnijeti život i onda kada nisu”, zaključuje psihologinja.
Otvori KEKS Pay
