Naslovnica Lifestyle Zdravlje

Kad upozorimo na nasilje, kažu: Ma dječja posla!

Pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić na Bjelolasici je imenovala 18 mladih savjetnika iz svih hrvatskih regija.
13. rujna 2010. u 08:00 1 komentara 37 prikaza
pravobraniteljica

Svaki put kad 14-godišnjakinja iz Rijeke kući donese lošiju ocjenu, od majke dobije šamar. Nije se povukla u sebe, upravo suprotno: godinama terorizira svoje vršnjake kako bi na sebe privukla pažnju koju ne dobiva kod kuće – jer ondje dobiva samo udarce. Ova mlada djevojka, međutim, ne zna da su joj zlostavljanjem u obitelji uskraćena temeljna prava, niti zna da u njezinoj najbližoj sredini odnedavno borave savjetnici pravobraniteljice za djecu, kojima se može obratiti za pomoć. To su Martinine vršnjakinje Paola Herc i Barbara Matajčić, koje su nam i povjerile ovu sumornu priču. U pitanju je tek jedna od mnogih kakvih se nasluša Mila Jelavić, pravobraniteljica za djecu, koja je – kako bi djeci dala do znanja da se njihov glas može i mora čuti – proteklog vikenda na Bjelolasici predstavila svoj tim od 18 mladih ljudi iz cijele Hrvatske, u dobi od 13 do 17 godina, okupljenih u Mrežu mladih savjetnika. Odabrani po ključu dosadašnje angažiranosti u svojim sredinama, oni će odsad stajati na raspolaganju svojim vršnjacima za svaki, pa i najmanji slučaj kršenja dječjih prava i upućivati ih na Ured pravobraniteljice.

‘Nitko nas ne pita’

Osim toga, složili su se i mladi i pravobraniteljica: činjenica je da ih nitko ništa ne pita o obrazovanju, nasilju, zdravlju, opasnostima interneta. – Mi odrasli možemo misliti što god želimo da je za djecu idealno, ali bez ugradnje u službena stajališta onog što djeca misle, nemamo cjelovitu sliku – istaknula je Mila Jelavić, dodajući da se dječji glas mora čuti. Doista, Barbara Matajčić upozorila je i na nasilje među vršnjacima. – Kad god to prijaviš profesoru, nitko ne obraća pozornost, samo kažu: “Ma dječja posla!” – rekla je Barbara.

I njezina mlada kolegica iz Splita Pia Baban obrecnula se na profesore: – Tražimo njihov veći angažman. Najlakše je držati se nastavnog programa i nakon radnog vremene otići kući. Mi mladi navikli smo da nas se ignonira i zato svi trebaju znati da postoji ured pravobraniteljice, netko tko će nas poslušati i pomoći...

Mlade Osječane, pak, kako kaže Nikola Grujić-Tomas, muči nedostatak sportskih sadržaja. – Nemamo mogućnost rekreacije. Evo, želio sam trenirati košarku, ali raspao se klub, pa da bi nešto postigao, moraš imati puno love i dobrog trenera – upozorio je Nikola. – Ali zato pred našom školom u Osijeku vječno stoji parkiran policijski kombi, i onda se svi čude što se djeca tuku...

Njegova sugrađanka Nikol Kovačević zatražila je da se dobna granica za pristanak na spolni odnos s punoljetnom osobom pomakne sa 14 na 16. – Zato je prošle godine u mom razredu bilo deset trudnica – kaže Nikol.

Marko Miklić, pak, traži izobrazbu roditelja, smatrajući kako njih treba poučiti kako trebaju odgajati djecu.


Uskoro u Strasbourg

Zagrepčanin Hrvoje Korbar zatražio je da mediji prestanu forsirati Simonicu, Avu Karabatić i Maju Morales. Koga bi umjesto spomenutih valjalo češće pozivati da istupa u javnosti? Pravobraniteljicu, kaže Hrvoje, koji će sa Splićankom Gabrielom Marin već 6. listopada sudjelovati u radu Europske mreže pravobranitelja za djecu u Strasbourgu.

Osim na internetskoj stranici Ureda pra

Osim na internetskoj stranici Ureda pravobraniteljice www.dijete.hr, mladi se mogu obratiti i savjetnicima u pet gradova: u Zagrebu Hrvoje Korbar, Matteo Legovich i Luka Petrović, u Splitu Tina Parčina, Pia Baban, Gabriela Marin i Željka Galić, u Rijeci Paola Herc i Barbara Matajčić, u Osijeku Vedrana Vujnovac, Maja Mutavdžija, Kristina Bošnjak, Karlo Vlainić, Nikola Medvedec, Nikola Grujić-Tomas, Nikol Kovačević i Marko Miklić, a u Šibeniku Dario Ivanović.

Wienerberger
NOVA GENERACIJA GRADNJE
Od 2021. godine svi novoizgrađeni objekti morat će zadovoljavati standarde gotovo nula energetske učinkovitosti
  • baš:

    Znaju svi da penezi ni, a kad penezi ni onda nema ni prevencije. Penezi su na krivoj strani pa svaki pokušaj učiniti \"svijet boljim\" propada i završava na promociji. Bilo da se radi o promociji nekoga ili nečega ili samopromociji. ... prikaži još! KOje su to institucije koje štite djecu, kakvi su im uvjeti rada, kakvi su normativi, kakva dodatna znanja i usavršavanja, kakvim interventnim sredstvima i mjerama raspolažu, kakav je njihov status, kakve su im plaće? Sve su to pitanja na koja nitko ne daje odgovora. Suha prozivanja i traženja krivaca ne pale iz jednostavnog razloga što pojedinci nisu krivi, već oni koji donose odluke, nacionalne strategije i sl. Rade posao na način koji je davno prošao i naravno da nema efekta. Svi se poslikaju, a kada treba konkretno sitne detalje odraditi onda samo daju grube upute, stručni dio prepuštaju drugima, a nisu stvorili niti uvjete niti zakonodavstvo niti praksu koja bi bila \"pogodno tlo\" za stvarnu pomoć djeci. Nije samo problem u tome što nemamo, već je problem u tome što na razuman način ne možemo mladima objasniti zašto nečega nemamo, a neki žive kao da sve imamo i po svim uzancama trebali bi smo imati. Svi, ne samo neki.