Kad upozorimo na nasilje, kažu: Ma dječja posla!

Znaju svi da penezi ni, a kad penezi ni onda nema ni prevencije. Penezi su na krivoj strani pa svaki pokušaj učiniti \"svijet boljim\" propada i završava na promociji. Bilo da se radi o promociji nekoga ili nečega ili samopromociji. KOje su to institucije koje štite djecu, kakvi su im uvjeti rada, kakvi su normativi, kakva dodatna znanja i usavršavanja, kakvim interventnim sredstvima i mjerama raspolažu, kakav je njihov status, kakve su im plaće? Sve su to pitanja na koja nitko ne daje odgovora. Suha prozivanja i traženja krivaca ne pale iz jednostavnog razloga što pojedinci nisu krivi, već oni koji donose odluke, nacionalne strategije i sl. Rade posao na način koji je davno prošao i naravno da nema efekta. Svi se poslikaju, a kada treba konkretno sitne detalje odraditi onda samo daju grube upute, stručni dio prepuštaju drugima, a nisu stvorili niti uvjete niti zakonodavstvo niti praksu koja bi bila \"pogodno tlo\" za stvarnu pomoć djeci. Nije samo problem u tome što nemamo, već je problem u tome što na razuman način ne možemo mladima objasniti zašto nečega nemamo, a neki žive kao da sve imamo i po svim uzancama trebali bi smo imati. Svi, ne samo neki.