Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 2
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Goran Jurić

Za sve ovo što sam danas zaslužan je moj talent, ali i nasljeđe socijalizma

Foto: Vera Hartmann
1/3
19.10.2022.
u 08:46

"Prvi intervju, prije nego je napravio veliku basovsku karijeru, napravio sam prije 11 godina s tada još studentom Muzičke akademije u Zagrebu. Od tada je uglavnom daleko od hrvatskih pozornica i javnosti. Nastupa u mnogim poznatim opernim kućama, a 29. rujna debitirao je i u najvećoj, u Metropolitanu" piše Branimir Pofuk

S Goranom Jurićem napravio sam prvi intervju prije jedanaest godina kada je, tada još kao student Muzičke akademije u Zagrebu, zapjevao na velikoj sceni Rimske opere ulogu Velikog svećenika u Verdijevu "Nabuccu" pod ravnanjem Riccarda Mutija. Od tada je napravio veliku basovsku karijeru, uglavnom daleko od hrvatskih pozornica i javnosti. Kao student je položio i audiciju u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu i odmah dobio ugovor kao član ansambla, a sada je u stalnom angažmanu kao solist u Državnoj operi u Stuttgartu. Nastupa u mnogim poznatim opernim kućama, a 29. rujna debitirao je i u najvećoj, u Metropolitanu. Još uvijek je u New Yorku, gdje u ulozi Svećenika nastupa u šest predstava legendarne produkcije Šostakovičeve opere "Lady Macbeth Mcenskog okruga". Razgovarali smo preko Zooma.

Ovo vam nije prvi nastup u ovoj ulozi i ovoj Šostakovičevoj operi...

Točno, ovo mi je već treća produkcija. Prvu sam radio u Münchenu u režiji Harryja Kupfera pod ravnanjem Kirila Petrenka, a drugu u napuljskom Teatru di san Carlo u režiji Martina Kušeja.

Angažman u New Yorku ste i dobili na temelju tih ranijih nastupa?

Upravo tako. Čuli su me, dopalo im se i pozvali su me.

Produkcija u New Yorku nije nova...

Ovo je obnova glasovite produkcije iz 1994. godine koju je napravio sada već nažalost pokojni Graham Wick. Zamislite, ja sam tada imao jedanaest godina. Međutim, ta se predstava u New Yorku nije bila igrala posljednjih petnaestak godina pa je ova obnova imala značaj premijere nove predstave, a dirigentica je Keri-Lynn Wilson.

Jeste li ikada prije bili u Metropolitanu kao gledatelj?

U New Yorku sam bio samo turistički kada me brat, koji živi u SAD-u, odveo tamo na izlet. Ali, to je bilo tako davno da mi je ovo bilo poput prvog susreta s tim gradom. A u Metropolitan sam sada ušao prvi put.

Kakvi su dojmovi?

Metropolitan je definitivno san snova svakog opernog pjevača. Već kad se nađete ispred pročelja s onim lukovima na Lincoln Plazi, srce vam zaigra, a tek kad uđete u ono ogromno gledalište... 3800 mjesta! Kao u bajci. Naravno da su me obuzele emocije. Dva dana prije naše prve predstave bilo je otvaranje sezone s Cherubinijevom "Medejom", pa sam imao priliku gledati generalne probe i te predstave, kao i Mozartova "Idomenea", baš kao pravi operni fan. Slušajući orkestar i pjevače i gledajući svu tu mašineriju, osjećao sam se kao malo dijete oduševljeno novom igračkom. Predivna akustika, fantastičan orkestar, vrhunski pjevači... Ekipa naše predstave okupila se četiri tjedna prije naše premijere. Sve je bilo besprijekorno organizirano, atmosfera bez ikakve napetosti. Na probama je bilo divno, tim više što sam s mnogima od kolegica i kolega već pjevao u Europi. Naslovnu ulogu trebala je pjevati Eva Maria Westbroek, ali je umjesto nje produkciju preuzela ruska sopranistica Svetlana Sozdateljeva s kojom sam pjevao u Prokofjevljevim operama "Ognjeni anđeo" u Münchenu i "Zaljubljen u tri naranče" u Stuttgartu. Sergeja pjeva Brandon Jovanovich s kojim sam također u Münchenu pjevao u "Carmen", nastupao sam i s Johnom Relyeaom... tako da se svi mi već odnekud znamo i lijepo je bilo vidjeti poznata lica u svem tom uzbuđenju. Premijera je prošla fantastično i bila odlično primljena od publike. To je velika stvar zato što je pandemija još uvijek u punom jeku. Nas u kazalištu tri puta tjedno testiraju, a maske smo prvi put skinuli tek na završnim probama.

Znači na prvim ste probama i pjevali pod maskama?

Da. To je prilično naporno, ali mnogo bolje nego sjediti kod kuće u karanteni pokraj zatvorenih kazališta. Svi smo bili sretni da projekt uopće ide jer vremena su luda i nepredvidljiva. Nisam poklonik "self-help" literature i filozofije, ali u ovom dobu je vrlo primjenjiv princip koji se tamo često preporučuje: ne mislite ne prošlost, ne mislite na budućnost, budite sada i ovdje. COVID-19, ratovi, nepoznanice raznih vrsta... sve vas to stavlja u položaj da stvarno, htjeli vi to ili ne, morate živjeti za sadašnji trenutak.

Koje mjesto i značaj u basovskom opernom repertoaru ima uloga Svećenika koju pjevate u ovoj operi?

"Lady Macbeth Mcenskog okruga" nije opera u smislu Verdijeva ili Wagnerova repertoara, belkanta, ruske "moćne gomilice"... Tu nema arija i dueta koji se fićukaju na cesti nakon predstave. Mi pjevači tretirani smo kao instrumenti u orkestru i čak smo po ritmičkoj građi bliži udaraljkama, nego standardnim melodijskim linijama pjevača. U tom je smislu ova opera zahtjevnija u glazbenom nego u vokalnom smislu. Šostakovič je majstor čija glazba u velikoj mjeri slijedi jezik libreta i sva je sreća da ja ruski tečno govorim. Ruski jezik je taj koji organizira glazbu same opere. Uloga Svećenika nije vokalno zahtjevna kao Verdijev Filip ili Wagnerov Wotan. To je sasvim druga kategorija. Ali, u nju treba unijeti jako puno karaktera, apsolutno se mora razumjeti tekst koji se pjeva, a treba imati i zaista jak glas pored velikog i moćnog orkestra. Nema tu milozvučnih melodija, sličniji smo životinjama nego ljudima, a najveći teret, naravno, nosi pjevačica u naslovnoj ulozi. Svoju ulogu jako volim pjevati i nositi se s njom, jer to nije samo Svećenik, nego je to pijani i korumpirani Svećenik. Već ta dva atributa pružaju puno prostora za interpretaciju. Imam dvije predivne scene koje bi uvijek do sada, gdje god sam ih pjevao, bivale zapažene.

Lako je postati operni pjevač kada ste iz velikog grada, a možda i iz imućnije obitelji. Ja sam dijete iz radničke obitelji seoske pozadine
Foto: Vladimir Mudrovčić

Tko je bio zadužen za obnovu Wickove režije i ima li u njoj, s obzirom na mračnu priču o zločinu i kažnjenicima na putu u Sibir, ikakvih aluzija na današnje stanje u Rusiji, i u svijetu?

Iz izvorne autorske ekipe predstave s nama je bio koreograf Ron Howell što je jako bitno jer predstava je silno motorična i dinamična i može se mjeriti s bilo kojom najboljom dramskom predstavom. Iz nje i dramski glumci i režiseri mogu učiti kako se radi kazalište. Uz zaista ludu Šostakovičevu glazbu svaki broj donosi nove režijske elemente i eksplozivno drastične promjene. Čak i tradicionalni operni posjetitelji, ljubitelji lijepih melodija, u njoj mogu uživati jer nema ni sekunde praznog hoda. Koreograf je inzistirao na svakom i najmanjem pokretu i detaljno nam objašnjavao njihova značenja u kontekstu cijelog sadržaja. A u današnjem kontekstu ta je opera apsolutno aktualna već samom činjenicom da se u prvom kazalištu Amerike, ako ne i svijeta, sada izvodi upravo Šostakovičeva opera. Zatim, ako znate da je dirigentica polovicom svom podrijetla Ukrajinka, a u pjevačkoj postavi ima i Rusa i Ukrajinaca i da mi svi to zajedno radimo, to je važna pouka. Kao što maestro Muti uvijek ponavlja, svijet može puno naučiti od jednog simfonijskog orkestra sastavljenog od toliko različitih instrumenata i ljudi. U toj usklađenosti dogodi se glazba i zajedništvo. To je jako bitno, a bilo je u svakom slučaju i jako dirljivo.

Koliko je bilo rata i politike u vašim razgovorima izvan scene?

Dosta, jer to se svih nas tiče, a Ukrajinaca i Rusa osobito kao nešto što izravno utječe na njihove živote. Kao dijete ratnih devedesetih u Hrvatskoj, ja vjerojatno slušam te razgovore drugim uhom. I s ruske i s ukrajinske strane imate teške ljudske priče.

Kako ste kao umjetnik do sada prošli kroz pandemiju?

Kazališta s kojima sam imao ugovore, osim talijanskih, uglavnom su nastavila raditi i tijekom pandemije, kada sam imao i debi u Bečkoj državnoj operi kao Osmin u "Otmici iz Saraja". Pjevao sam i Comtura u "Don Giovanniju" u Teatru Real u Madridu. Nakon toga sam u Flamanskoj operi u Antwerpenu trebao debitirati kao Kralj Marke u "Tristanu i Izoldi", ali je zbog pandemije produkcija promijenjena i napravili smo koncertnu online-izvedbu Straussove "Arijadne na Naksosu". A dogodio se, nakon dugo vremena, i nastup u Hrvatskoj, u Rijeci sam nastupio u "Operi po Kamovu" Zorana Juranića, svog profesora s Akademije. I moje matično kazalište u Stuttgartu radilo je i u prvoj, a već gotovo sasvim normalno i u drugoj pandemijskoj sezoni. Zato ne mogu reći da je za mene sve to bilo pogubno. Nešto jesam izgubio, ali puno više sam dobio.

Koje vas sada još velike svjetske pozornice privlače?

Velika je čast nastupati na najvećim i najvažnijim pozornicama. Ali, ja sam tako nasađen da što zabitiji i udaljeniji grad i operna kuća, to je za mene veće uzbuđenje. Osobito volim pjevati na Balkanu. Evo, bio bih presretan da me pozovu u Skoplje, Sofiju ili Bukurešt. Ili u Armeniju. Kavkaske zemlje me jako privlače. Naravno da bih volio zapjevati i u Londonu, Parizu, Zürichu ili u milanskoj Scali. Ali, ima još znamenitih opernih kuća, osobito u Italiji. Bilo mi je predivno nastupati u venecijanskom La Feniceu. Ne vjerujem u duhove, ali tamo sam zaista osjetio na svakom koraku duh Marije Callas.

Velika je čast nastupati na najvećim i najvažnijim pozornicama. Ali, ja sam tako nasađen da što zabitiji i udaljeniji grad i operna kuća, to je za mene veće uzbuđenje.
Foto: Evan Zimmerman

Osobito u Stuttgartu, vi ste i vagnerijanac. Je li vam Bayreuth na listi želja?

To da sam vagnerijanac samo je trećinu istina, jer podjednako pjevam i talijanski repertoar i Slavene. U Münchenu su me gledali u prvom redu kao mediteranskog basa verdijanca. Mi iz Hrvatske imamo jedinstvenu prednost jer smo na križištu mnogih kultura i u našem obrazovanju je prisutan i Verdi, i Schubert, a bome i Slaveni. Na tome smo odgajani kao pjevači. A isto tako i u pogledu jezika. Zato za sebe nikada neću reći da sam vagnerijanac, ali da pjevam dosta Wagnera, pjevam. U Stuttgartu me ponovo na proljeće čeka Wotan u obnovi "Rajnina zlata" i Njemačka je u svakom slučaju pravo mjesto da se nauči Wagner. A nakon New Yorka u Bologni me čeka debi u ulozi Dalanda u "Ukletom Holandezu".

Vodite li evidenciju koliko točno uloga već imate iza sebe?

Ne znam, ali jako puno. Pjevao sam jako puno i malih uloga. Audiciju za Bavarsku državnu operu položio sam dok sam još bio student i istog dana su mi ponudili ugovor. Mislim da je jako važno, osobito za mlade pjevače, da otpjevaju i puno manjih uloga u kojima dobijete osjećaj udobnosti na sceni, pa onda to sa sobom donosite i u velike uloge, a i same opere upoznate iznutra. Evo, sad mi pada na pamet da sam već pjevao Filipa u "Don Carlosu" i da mi još fali Inkvizitor. Ali, ima i jedan drugi Inkvizitor u operi koja se ne izvodi tako često, a ja sam je pjevao, u Prokofjevljevu "Ognjenom anđelu". A u Hrvatskoj sam zapravo počeo nastupati kao barokni pjevač, Laura Vadjon i pokojni Saša Britvić su me čuli na akademiji i često me pozivali na nastupe s Hrvatskim baroknim ansamblom. I moj debi je bio u ulozi Plutona u "Orfeju" uz Hrvatski barokni ansambl u zagrebačkom HNK 2008. godine, a obožavam pjevati i oratorije. Naravno, ima velikih uloga koje je i teže otpjevati i bolje su i plaćene. Ali, basovi mogu trijumfirati i u samo jednoj ariji, kao onoj princa Gremina u "Onjeginu". Bas dođe, otpjeva i pokupi aplauz, a čitavu je operu prije toga proveo u kantini (smijeh).

Koje nove izazove priželjkujete u smislu novih uloga?

Na to pitanje obično svi odgovaramo isto. Podjednako volim pjevati talijanski, njemački, francuski i slavenski repertoar, ali isto tako obožavam mijenjati jezike. Ja bih, recimo, volio pjevati neku operu na kineskom ili japanskom. Ja sam na Filozofskom fakultetu diplomirao talijanski jezik i književnost i fonetiku i volio bih da moram slamati jezik na nekom afričkom jeziku. To bi za mene bio pravi fonetski izazov.

Učite li sada neki jezik?

Uvijek učim neki jezik. Koristim aplikaciju Duo lingo i trenutačno se baš jako zabavljam s nizozemskim koji dosta razumijem, ali volio bih ga i progovoriti. Govoriti puno jezika ne smatram nekim osobitim talentom, potrebno je samo vrijeme. Pjevati svatko možda ne može, ali govoriti razne jezike može.

Puno ste vremena sada proveli u New Yorku. Kako vas se dojmio?

New York izgleda onako kako je vjerojatno u antičko doba izgledao Rim, sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama. Na jednoj strani silno blještavilo nebodera, kazališta, muzeja, galerija pa do samog dna s toliko beskućnika i siromašnih ljudi što u Europi, barem u gradovima u kojima se krećem, zaista nisam vidio. Beskućnika je toliko da su već postali neprimjetni, svi su na njih oguglali, kao da je normalno vidjeti ljude koji leže po cesti, što je najtužnije. To vam je ona priča o podjeli društvene odgovornosti. Što je veća grupa ljudi pred nekim kome treba pomoć, to je veća vjerojatnost da mu pomoći neće nitko. To se nažalost ovdje događa.

Odrasli ste u Skakavcu, blizu Karlovca i, koliko znam, imali ste vrlo živopisno djetinjstvo.

Moja kuća je bila prva do željezničke stanice u Skakavcu, kroz koji vlakovi nažalost više ne prolaze. Moja baba i đedo u polovici kuće su držali gostionu i ljudi su, kako u okolini nije bilo puno asfaltiranih puteva, pod našom strehom ostavljali blatne čizme kad bi išli vlakom za Karlovac, ili u suprotnom smjeru u Sisak. Među tim ljudima bila je i Ivanka Boljkovac i njezina majka, koje su iz obližnjeg sela i baš smo razgovarali o tome kad sam s njom pjevao u na svojoj diplomskoj predstavi, "Nikoli Šubiću Zrinjskom" u zagrebačkom HNK.

Vaše rodno mjesto je za vrijeme rata bilo okupirano. Kako ste doživjeli to vrijeme? Imate li sada pred očima to iskustvo kada se opet govori o ratu?

Prvi razred osnovne škole sam još uspio završiti u Skakavcu, a uoči drugog razreda morali smo pobjeći pred ratom i nas su razmjestili po karlovačkim školama. O ratu generalno ne volim govoriti. To je iza mene. Kad ste dijete, sve to drugačije doživljavate i čak možda vidite i neke boje u tom crnilu, makar sigurno ostanu i neke traume koje možda dođu na površinu tek kasnije, tijekom odrastanja. To je u svakom slučaju veliko i grozno iskustvo. Kad vidim slike razaranja iz Ukrajine, i s bilo kojeg drugog mjesta gdje se događaju sukobi, točno znam i kakav je miris tih slika. Karlovac je bio na prvoj crti bojišnice i u ratu nije bio šteđen. Bila je pogođena i zgrada u kojoj smo živjeli kao prognanici. Pamtim uzbune i skloništa i kad vidim u medijima lica izobličena od užasa rata ja vidim lica svoje mame, tate, prijatelja. Svi smo mi tako izgledali.

Čitao sam i jedan vaš intervju u kojem s ponosom ističete da ste s Korduna. Smijemo li istaknuti da je kordunaški bas debitirao u Metropolitanu?

Naravno! Kordun ima naj-šik ime od svih hrvatskih regija, jer je to francuska riječ (smijeh). Kordun se stvarno jako malo spominje i svi ga zaobilaze, tamo više nitko ne dolazi. Nažalost, ni ja više nisam tamo toliko često koliko bih želio, ali evo doći ću opet u studenom. Obožavam život na selu, seoski ljudi me izrazito vesele, od njih uvijek mogu nešto naučiti i čuti. Njihov je pogled na život i svijet malo drugačiji, malo jednostavniji, a opet dublji. Tamo dođem napojiti dušu, čuti i govoriti svoj dijalekt. Nažalost, prometna povezanost je jako slaba, kao i signal mobitela. Generalno, to je jako zanemaren dio Hrvatske.

Osobito volim pjevati na Balkanu. Evo, bio bih presretan da me pozovu u Skoplje, Sofiju...
Foto: Privatna arhiva

Jeste li kao dijete slušali ojkanje?

Ja sam dijete sa sela i nisam išao u vrtić, nego me je čuvala moja baba Bogdanka u gostioni. A svakog četvrtka u Skakavcu je bio veliki sajam gdje je bilo svega i svačega, raznih grla stočnih i ljudskih, pa i ojkača. Tek sam poslije saznao koliko je nadaleko bio poznat i važan taj sajam. Svoj diplomski na Filozofskom fakultetu radio sam o dijalektu talijanske manjine u zapadnoj Slavoniji, u okolici Lipika i Pakraca. Kada sam bio u tim selima i razgovarao s ljudima, nudili su mi lokalne specijalitete, među kojima su i kobasice od konjskog mesa. Kad su čuli odakle sam, razveselili su se i sjetili kako su baš u Skakavcu kupovali konje za meso za te kobasice. To je jedan od onih Jungovih sinkroniciteta po kojima su svi naši životi spleteni u jedno klupko.

Tko je onda zaslužan da ste uopće upoznali i počeli pjevati operu?

Lako je postati operni pjevač kada ste iz Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka gdje imate HNK, a možda ste i iz imućnije ili umjetničke obitelji pa vam to nije ništa čudno i uvijek vam je na raspolaganju. Ja sam dijete iz obične radničke obitelji seoske pozadine. Otac je električar, majka je bila službenica, brat i ja smo vjerojatno prvi koji smo upisali neke fakultete. Mi smo do svega toga dolazili kroz obrazovanje. A i televiziju. Ja sam odrastao gledajući "Operu Box" uz Dražena Siriščevića i meni jako bitnu rečenicu, koja se danas možda više i ne čuje: "Za sve ljubitelje opere i one koji će to tek postati." Tada su na HRT-u išle cijele opere i tako sam ih i ja prvi put čuo. Možda će zvučati patetično, ali sada ću vam reći činjenicu o svom prvom pjevačkom iskustvu. Mene su roditelji, kako u Karlovcu nije bilo sigurno, te prve ratne jeseni poslali kumovima u selo Dolanjski Jarak odakle sam odlazio u školu u Svetu Janu, ne sjećam se više koliko kilometara, ali pješice i jako rano po mraku, jer je škola uvijek bila ujutro. I da rastjeram svoj strah, sam sebi sam pjevao, na svom kordunaškom dijalektu, kako se ne bojim ni vukova ni međeda. Uvijek sam imao jak glas, kao i inače ljudi na Kordunu, jer tamo se dere. Poslije sam u Karlovcu kao gimnazijalac počeo pjevati u mješovitom zboru "Chorus Carolostadien", jako sam volio klasičnu muziku i sviđala mi se ideja da postanem operni pjevač. U tome me je jako poticao dirigent zbora i profesor Aleksandar Radivojević, nažalost pokojni, koji je ostavio velik trag u kulturnom životu grada Karlovca. Tako sam upisao muzičku školu, pa onda srednju u Zagrebu, i na kraju diplomirao na Muzičkoj akademiji. Ali, da sve to nije bilo besplatno, ja kao dijete iz radničke obitelji nikada ne bih postao operni pjevač. S petnaest-šesnaest godina počeo sam ići na satove pjevanja i sve je to bilo dostupno, kao i mnogi drugi kulturni sadržaji u školi ili u Zorinu domu. Sve je to nasljedstvo socijalizma. Moji prijatelji iz Italije ili Amerike moraju za privatne satove ostaviti bogatstvo i tamo je opera dostupna samo djeci iz viših društvenih slojeva, a meni je bila nadohvat ruke i daj Bože da to tako u Hrvatskoj bude zauvijek: javno financirano obrazovanje od jaslica do doktorata. Za ovo što sam ja danas, sve to jednako je zaslužno kao i moj talent i to nikada neću prestati isticati.

Metropolitan ste osvojili. A je li vam se ispunila želja da sada već kao poznati pjevač nastupite na pozornici Zorin-doma u Karlovcu?

Eh, takav prorok u svom kraju još uvijek nisam postao (smijeh), ali kada me netko pozove, jako ću se rado odazvati.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije