Vladimira Spindler svoju je karijeru započela kao fotografkinja u kazalištima i magazinima, a zatim se okušala i u snimanju dokumentarnih filmova. Iako je postala priznata i u jednom i u drugom mediju, to joj nije bilo dovoljno – trenutačno se na katu Kulturno-informativnog centra održava njezina prva konceptualna izložba pod nazivom „Strugotine“. S ovom svestranom umjetnicom razgovarali smo o njezinoj novoj izložbi, financijskoj nesigurnosti u svijetu umjetnika, izlasku iz depresije, ali i onom što povezuje ženske dlake i seksepil.
Neoštra slika svijeta
Ideja o konceptualnoj izložbi sinula joj je nakon što je snimila svoj autobiografski dokumentarni film “Mama, zašto plačeš?”, u kojem progovara o depresiji koja se ocrtava kroz odnos s njezinom djecom. Kaže kako da je danas puno bolje nego prije i da je njezina kreativnost ta koja je uspijeva održati na površini.
– Ja sam najoštrija prema sebi. Stalno si podižem ljestvicu što je s jedne strane lijepo i pozitivno, ali s druge strane može biti destruktivno jer, ako nemam osjećaj da napredujem, postajem anksiozna. Zbog toga mi je užasno važno da sam stalno kreativna i da stalno rastem, da isprobavam medije u kojima se ranije nisam okušala – objašnjava nam Vladimira Spindler, koja izložbu u KIC-u vidi kao još jedan iskorak u novo, neistraženo područje.
Da bi se uopće ušlo na izložbu, mora se proći kroz uzak prostor okružen dvjema velikim plastikama koje se lijepe oko tijela i stvaraju nelagodu. Prozirne su, kaže, jer u stanjima depresije čovjek vidi neoštro te nema jasnu sliku o sebi ni o svijetu oko sebe.
– Tada sam bila u lošoj fazi. Bez obzira na to što sam snimila film, imala sam potrebu i dalje pričati o tome. Htjela sam da ljudi mogu osjetiti kako se mi osjećamo u takvome stanju. Došla sam u KIC i rekla da tamo želim napraviti konceptualnu izložbu. Naziv „Strugotine“ označava struganje muke sa sebe i davanje iste te muke ljudima da je osjete i pobude nešto u sebi – objasnila nam je autorica.
Scenografija izložbe sastoji se od ciglenog zida u kojem je zazidano i nekoliko računa, jednih tačaka koje su popustile pod pritiskom tereta, drugih ispunjenim uplatnicama koje se još nisu prevrnule, klupka odbačenih dlaka skupljenih u staklenku te eksperimentalnog videa u kojem se eksplicitno prikazuje proces brijanja nogu. Drago joj je da se ljudi kroz izložbu mogu poistovjetiti s bitkama koje je i ona nekoć vodila.
– Tačke s ciglama prevrnule su se od težine građenja, od težine života, ostalo je ipak brdo neplaćenih računa, a ti si nigdje. Kuća je nedovršena, ali ti je i dalje moraš plaćati. Svi imamo neki problem o kojem treba govoriti bez obzira na to zove li se on tjeskoba, anksioznost ili svijet u kojem živimo, a u kojem smo opterećeni kućama, gradnjom, računima i neimaštinom.
Izrada scenografije trajala je pet dana. Cigle je nabavljala preko Njuškala, dok je uplatnice umnožavala kod kuće ili u KIC-u. Nakon što je izložba otvorena, Vladimira je uočila da su posjetitelji najviše podijeljeni oko detaljnog prikaza brijanja nogu. Razlog vidi u tome što su dlake kod žena, a i muškaraca sve manje kulturološki prihvatljive:
– Prije su žene imale dlakave noge. Moji stariji prijatelji koji su gledali taj filmić rekli su da je u njihovo vrijeme vrijedilo pravilo da je žena seksualnija što je dlakavija. Dlake su nekoć bile odraz zrelosti, a sada više nisu poželjne. Moja ideja bila je prikazati nebrigu prema svome tijelu i životu. Ja sam te dlake na kraju skinula i odlučila da se moram izvući. Kraj videa, gdje ja skačem u more, označava svojevrsno pročišćenje – kaže Vladimira Spindler.
Šikaniranje umjetnosti
Uz “Strugotine” ona će 20. svibnja u kinu Europa otvoriti još jednu izložbu na kojoj će izložiti fotografije nastale na prosvjedu protiv zatvaranja kina. Trajat će do 1. lipnja kada bi Europa službeno trebala biti zatvorena.
– Kino Europa recentni je primjer umjetnosti koja se šikanira. Ne vidim razlog da se kino zatvori radi obnavljanja, nije u raspadnom stanju. Mislim da je netko bacio oko na tu zgradu. Ovoj vlasti, kojoj god strani, umjetnost nije bitna. Ja sam Zagrepčanka, tu sam odrasla i, kad god je nešto u Zagrebu, ja sam u prvim redovima i usput fotografiram – rekla je autorica.
Vladimira priznaje da je financijska nesigurnost sigurno jedan od trigera loših epizoda koje ne nastaju iz trenutačne situacije, već iz spleta dugo kulminiranih stvari koje se u životu događaju.
– Sve to što sam s osmijehom pobacala iza sebe ostalo je neriješeno i onda je isplivalo van zato što moje tijelo to više nije moglo izdržati. Potonula sam. Ljudi pucaju na različite načine i ne možeš odrediti granicu kada će netko otići k vragu. Ta je granica tanka – mi ne znamo gdje mi pucamo ni koji je razlog. Možda neki nikad ne puknu, ali ne bi se smjeli osuđivati oni koji puknu – smatra Vladimira Spindler.
Honorari danas, tvrdi, nisu isti kao i prije nekoliko godina. Kaže da je broj fotografa naglo porastao, a da se dobar poslovni angažman teško može naći. Ipak, novac joj nikad nije bio najvažniji:
– Od izložbi se ne živi. Živi se u duhovnom smislu, da radiš sebi dobro i uživaš u tome, u financijskom ne. Htjela bih da me pamte kao neku otkačenu umjetnicu koja je probijala granice i išla nekim svojim putem – zaključuje naša sugovornica.
Depresija može biti i alarm, kao upozorenje za hitnom potrebom poduzimanja novih koraka koji će promijeniti sadašnju situaciju. Nije isto izložiti otpad u galeriji ili od otpada napravljene skulpture. Naši se kustosi uglavnom bave ovim prvim. Volio bi vidjeti radovee Nikole Vudraga i sličnih umjetnika koji donose nešto više od "konceptualnog štosa" u gradskoj galeriji. Radovi u vrtu i pomaganje drugim ljudima izvrstan su lijek za depresiju.