Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Glazba

Vjeruju li biskupi u sotonu?

Pakao se morao tresti od zadovoljnog smijeha nakon što su u Hrvatskoj neki Nijemci u širokim šlafrocima prokazani kao sluge samog Lucifera
22. listopada 2011. u 13:03 9 komentara 13 prikaza
'08.03.2011., Split - Koncert svjetske glazbene atrakcije Gregoriana u punoj dvorani Gripe. Photo: Ivana Ivanovic/PIXSELL'
Foto: 'Ivana Ivanovic/PIXSELL'

Moja dobra prijateljica profesorica je gregorijanskog pjevanja na pariškom sveučilištu Sorbonne. Dakle, neću pretjerati ako je nazovem jednim od većih svjetskih autoriteta za to područje. Odrasla je u Zadru u neposrednom susjedstvu, zamalo u dvorištu glasovitog samostana benediktinskih koludrica, a povezanost cijele obitelji s Crkvom bila je oduvijek vrlo životna, na trenutke i sudbinska.

Utoliko je moja draga kolegica sa zagrebačkog studija muzikologije bila nesretnija i jadnija kada je pretprošlo ljeto vidjela kako njene susjede koludrice, kao i mnogi svećenici, ne samo hrle nego još naokolo dijele karte za koncert grupe Gregorian. Da nevolja bude veća, prozori stana njezine obitelji gledaju baš na zadarski Forum gdje im je bila pozornica, tik do Božjeg i glazbenog hrama, drevne crkve sv. Donata. Pričala mi je ovih dana kako je za vrijeme tog koncerta koji je, htjela-ne htjela, morala slušati i gledati, pomislila kako bi bilo da se s trećeg kata baci kroz prozor baš na Forum i prekine to svetogrđe prema jednoj od najljepših pojava europske duhovne, glazbene i kulturne baštine, kao i prema samom dobrom ukusu.

Upozorenje vjernicima

Nije, naravno, ni trenutka ozbiljno pomišljala na smrt. Previše se raduje životu i previše srednjovjekovnih rukopisa u arhivima od Rusije do Islanda još uvijek čeka da ih ona pročita, protumači, otpjeva i ugradi u svoja vlastita, začudno lijepa, koliko arhaična, toliko i moderna glazbena prikazanja. Zajedno smo se smijali zamišljajući vijest da su pjevači Gregoriana, ti paraziti na drevnom gregorijanskom stablu, svojim meketavim oponašanjem svete glazbe i uzvišenog pjevanja jednu parišku profesoricu otjerali u smrt koja čak ni u vicu ne bi dospjela na naslovnice, a Gregorian bi nastavio pjevati i zarađivati, skupa s legijama proizvođača masovnog neukusa i kiča.

Na žalost, uz veliko poštovanje prema pojedincima koji se grčevito opiru, Crkva se odavno prepustila toj struji. Drugi vatikanski koncil bio je prekretnica u otvaranju Crkve suvremenom svijetu i čovjeku, ali istodobno mnogim lijenim dušama i alibi da se pred oltar pripusti baš svaki klipan s gitarom, dok se glazbeno obrazovanje i njegovanje dobrog ukusa, pa i gregorijanskog pjevanja, zapušta, a orgulje trunu na crkvenim korovima i zamjenjuju ih sintesajzeri.

U tom kontekstu ja bih kao pozitivan iskorak pozdravio priopćenje koje je uoči osječkog koncerta grupe Gregorian na internetu objavio Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije. Upozorenje vjernicima, pa i široj javnosti, da Gregorian nema veze s pravim gregorijanskim pjevanjem, da njegovi članovi, premda se tako nekako odijevaju, nisu ni svećenici ni redovnici te da Katolička crkva ni na koji način ne podupire i ne sudjeluje u produkciji njihove glazbe i videospotova. Takvo bi, dakle, upozorenje bila legitimna, štoviše, vrlo korisna kulturna informacija. Bilo bi, kažem, ali nije.

Premda su mu ga mnogi mediji prišili po zapovjednoj odgovornosti, nadbiskup Srakić to priopćenje niti je napisao niti ga je potpisao. To mi je potvrdila i službenica nadbiskupijskog Tiskovnog ureda, ali mi nije željela, a valjda niti smjela reći tko je autor priopćenja. "Na tu temu nemamo daljnjih komentara", rekla mi je, kao Pilat kada je Židovima odbrusio "što napisah, napisah". Samo mnogo ljubaznije.

Tko su poznavatelji slobodne glazbe?

Tako sam ostao bez prilike da pisca upozorenja priupitam što mu je trebalo mantanje o glazbi "s naglašenim sotonističkim elementima", tko su to i što su "poznavatelji slobodne glazbe", koga to uopće zanima snimaju li oni svoje pjesme pod svjetlom žarulja ili svijeća i kakav on problem ima s "ponekom kršćanskom antifonom izvrnutom naopačke".

Kako reče naša slavna sorbonska profesorica, "kada bi ti iz Gregoriana barem bili sposobni okrenuti kakvu antifonu naopako, to bi im već bio velik domet vrijedan poštovanja". Otkako se u europskoj glazbi još u srednjem vijeku razvila, a u renesansi procvala umjetnost polifonije i kontrapunkta, zrcalna i retrogradna izvrtanja i prepletanja melodija bila su i ostala najpoželjniji dokaz skladateljeva majstorstva. Nema teme koju Bach, a sve za veću slavu Božju, nije obrnuo.

Naravno, s tom nadrimuzikologijom i demonologijom najlakše je sprdati se, za što si je anonimni "stručnjak" sam kriv. Meni ipak bude žao što se jednom takvom nepromišljenom i nedomišljenom drljotinom srozava ugled i podrivaju nastojanja vrijednih i pametnih ljudi. Evo, baš u Đakovu djeluje pjevački ansambl "Coram Domino" koji pod svodovima predivne Strossmayerove katedrale drže živom tradiciju gregorijanskog pjevanja. Možete ih čuti i na YouTubeu, doista se trude. Ali, pisac famoznog upozorenja nije se sjetio preporučiti ih kao alternativu "sotonističkom Gregorianu".

U istoj nadbiskupiji vrlo je aktivna i Udruga katoličkih intelektualaca koja svake godine organizira festival na kojem gostuju i takvi vrsni umjetnici kao ovdje toliko spominjana Katarina Livljanić. Neka barem oni potraže estradnog egzorcista u svojim redovima koji se tako neozbiljno odnosi prema ozbiljnim stvarima. Osim ako si ja ne utvaram da je sotona za crkvene ljude ozbiljna pojava. Jer, čim se malo uživim u taj svijet, čujem kako se u paklu grohotom smiju na vijest da su u Hrvatskoj neke Nijemce, koji okolo hodaju i pjevaju u šarenim širokim šlafrocima, proglasili slugama samog Lucifera.

Čovjek onda pomisli da biskupi i njihovi službenici u tog đavla kojim straše ljude ili uopće ne vjeruju ili mu idu naruku kad ga prikazuju kao estradnog menadžera čija se moć širi pokazivanjem rogova prstima na kičastim plakatima i usnimavanjem poruka koje će čuti svatko tko ploču i CD zavrti naopako. Dakle, nitko.

S Bogom i gospom na usnama

Ovako, Crkva sama pothranjuje estradizaciju Zla, a ne čujem baš biskupe ni da se često bune protiv estradizacije vlastite vjere niti da se zgražaju nad Bogom i Gospom u kojekakvim šund-pjesmuljcima.

U isto vrijeme, pod njihovim prozorima prave sluge Zla rade svoje: jedne bacaju u očaj i bijedu, dok srca drugih nastoje okameniti vlastitom bešćutnošću. Zaklinju se u narod kojem dušu i misli žele zarobiti strahom i zatrovati mržnjom. I pri tom se još pozivaju na Boga, Crkvu i svoju kršćansku vjeru, tradiciju i orijentaciju. Zar nije to sotona kojeg treba prepoznati i kojeg se treba bojati, bez obzira pod kojim imenom, i u kakvoj haljini naokolo viče i pjeva?

Doista, od estradizacije vjere i Crkve mnogo je opasnija politizacija, čemu su biskupi u prošlosti često bili skloni, kao da nije riječ o vrlo učinkovitoj vražjoj metodi za prolijevanje jada i krvi po zemlji. Lijepo je to i strašno rekao Gandhi: "Sotona je najuspješniji kada mu je Božje ime na usnama."

SVEMOĆ UDBE
Bivši agent Udbe progovorio za Večernji: Priče o službi nisu mit, znam tko danas drma Hrvatskom
Hrvatski Telekom
UPRAVLJA S 516 E-PUNIONICA
Hrvatski Telekom: Predvodnik e-mobilnosti u regiji
  • ojbudisvoj:

    Tko želi čuti pravi gregorijanski koral, neće slušati ovu pop-grupu, već će otići u neku crkvu i u autentičnom ambijentu doživjeti njezinu svetost i sklad. Može i nabaviti CD „Chant – Music for Paradise“ koji je bio svjetska uspješnica, a ... prikaži još! izdali su ga redovnici cisterciti iz cvjetajućeg samostana Heiligenkreuz koji se nalazi u blizini Beča, u samoj Bečkoj šumi.

  • vidimškoj:

    ja virujen u sotonu isto toliko koliko virujen u ono šta ti isti biskupi propagiraju.

  • ojbudisvoj:

    Charles Baudelaire reče: „Najveće lukavstvo đavla jest u tome da nas uvjeri da ne postoji“. A Bog želi i može „spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze“. Nek je zato slava i hvala Ocu i ... prikaži još! Sinu sa Svetim Duhom! Bog je sposoban obasjati nas koji „prebivamo u tami i sjeni smrtnoj“ i „upraviti korake naše na put mira“.