Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Tajna

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
01. veljače 2020. u 12:56 3 komentara 368 prikaza
Krataka priča

Sjedila je u fotelji i nervozno daljinskim mijenjala TV programe. Nesvjesno i odsutno. Već sat vremena. Nije se zadržavala ni desetak sekundi na pronađenim kanalima. Sama u zamračenoj sobi.

Već sat vremena trajao je sprovod njezina Pavla. Ona tamo nije mogla poći. Iako ga voli najviše na svijetu, više od ikoga. To sada zna samo ona.

kratka priča U dvoje je ljepše, zar ne?

Umro je jučer, iznenada. Srce. U četrdeset sedmoj godini. Nikad nije bolovao, nikad joj nije rekao da ga nešto boli. Ni da ga steže u prsima, to je, kažu, predznak srčanih problema. Bio je osoba koja se nikad ni na što ne žali.

Samo ga je udarilo. Tako se to kaže i tako je čula, ali ona nije nikoga ni mogla pitati što mu je bilo, od čega i kako je umro.

Nitko nije znao za njih dvoje i za njihovu vezu. Trajala je gotovo dvije godine.

I dok su se svi opraštali od njega, ona je sama sjedila u mraku dnevne sobe svog malog stana i nervozo vrtjela daljinski, iako je uopće nije zanimalo što je na programu.

Pavle je bio sretno oženjen čovjek. Dugo u braku, dvoje djece. Za svoju suprugu uvijek joj je govorio da je povučena, stalno doma i kako je mimo kuće i djece ništa i ne zanima. Tvrdio joj je kako nikad neće ni otkriti, ma ni pomisliti da su njih dvoje u vezi.

I zaista, uvijek je mogao izići van, s njom se naći negdje na sat-dva… koliko li im je već bilo dovoljno da budu zajedno. Njegova žena ga nikad nije zvala, on bi tek u nekom trenu njihovih zajedničkih trenutaka rekao: – Morao bih ići doma! Ne bi ga ništa pitala, shvaćala je. Poljubio bi je i otišao iz njezina stana.

Tako su i trajali njihovi susreti, od – do, sat-dva, rijetko tri ili više, malo nježnosti unutar njegova bježanja iz svakodnevice bračnog života, kako joj je znao reći, trenuci kojima se radovala i čekala ih.

Kratka priča KRATKA PRIČA Moje Niže i Više Ja

Znala ga je godinama, miran, tih, povučen. Jako zgodan. Sve je počelo sasvim slučajno, odakle i kako, ali on se našao pred njezinom zgradom.

Imala je pune ruke vrećica, javio joj se kao i uvijek lijepo i fino te je pitao treba li pomoć. Ona mu je odgovorila: – Pa i ne bi bilo loše!

Uzeo je njezine vrećice, rekla mu je da ne treba uzeti baš sve, ali uzeo je baš sve i otišli su stubama gore, na četvrti kat, u njezin mali stan. Prvi put u životu.

– Imaš jako lijep stan – rekao joj je kad je spustio sve te vrećice na pod, a ona ga je pitala je l’ za neko piće, kavu…

– Može kava, može, baš mi treba! – reče joj, a ona se malo izgubila, pomislila je kako rijetko muškarac ulazi u njezin stan, vrlo rijetko… I kako treba neke stvari hitno staviti u hladnjak, pomislila je kako bi sve te vrećice trebalo nekamo skloniti, ali prvo je stavila vodu za kavu…

– Treba li ti pomoći u spremanju? – stajao je ispred nje, na pola metra. Osjetila mu je dah, uhvatila pogled...

Bio je visok, jak… zgodan. Jako zgodan, pomisli u sebi.

– Ma ne, samo sjedi… sad će kava. Plin je, ide to brzo!

Sjeo je. Pitala ga je kako je, kako su mu djeca.

– Je l’ ono imaš dvoje djece?

– Da – reče on kratko i pita je, baš u trenu kad je spremala kupljeno zamrznuto meso u hladnjak: – Ti se nisi nikad udavala?

Zatresla su joj se koljena, osjetila je to na tren. – Ne, nisam imala sreće pronaći osobu kao ti – reče mu, a on joj na to zbunjeno odgovori: – Kao ja?

– Da, kao što si ti pronašao dobru osobu i imaš sretan brak – reče ona.

– A to, mislio sam da misliš na mene kao tu osobu – odgovori joj on.

KRATKA PRIČA Izvanzemaljka

Nastala je kratka tišina, na tren im je bilo jasno da se nisu baš razumjeli. Prišla je štednjaku i u uzavrelu vodu ubacivala žlice kave.

– Nisam mislila na tebe kao tebe, već na tvoju ženu, imao si sreće.

– Sve je to relativno, ta sreća, izbor… – mirno joj odgovori sjedeći u fotelji.

– Nemoj mi sad reć’ da ti je brak relativan – odgovori mu miješajući kavu.

Nije joj na to ništa odgovorio. Prišla je stolu, nalila kavu u dvije manje šalice, i tako je počelo njihovo lagano upoznavanje. Vrlo ugodno, pomalo otvoreno, pitanjima i odgovorima. Razmijenili su brojeve mobitela, obećali su javiti se uskoro jedno drugome. Na odlasku su se i poljubili, u obraz. Iako je htjela već tad poljubiti ga onako sočno, u usta.

Istu večer javio joj se porukom na mobitel. Pisalo je na osvijetljenom ekranu: „Jako ugodno popodne“.

„I meni“, odgovori mu bez puno razmišljanja, sjedeći u fotelji u kojoj je on sjedio prije sat vremena vrteći programe daljinskim. Nije dugo čekala na njegov odgovor. „I tebi“, pisalo je na mobitelu.

Njegovo pitanje bez upitnika?! Valjda je pisao na brzinu, valjda je doma, sa svojima, pomisli i odgovori mu ponovno: „I meni“.

„Vidimo sf sutra“, pisalo je tren kasnije na njezinu mobitelu. Opet bez upitnika i na brzinu, greška u kucanju slova. Da, žurilo mu se, doma je, sa svojima, nema ni vremena ni mogućnosti puno pisati. A htio je, očito.

Odgovori mu kratko: „Može. Javi se…” A on njoj tren kasnije: „Ok javim se“, bez zareza i s malim slovom u onom OK. Žuri mu se, pomisli, te stavi mobitel na stol vrteći dalje programe daljinskim. Koji tren mobitel je zasvijetlio, „pusa za laku noc“, pisalo je. Nije mu više odgovarala, tu večer.

I tako je počelo. Sutra joj se javio, našli su se, popili kavu, popili neku rakiju i završili u njezinu stanu. Popili još jednu rakiju i završili u strasnom zagrljaju, prvo u njezinoj dnevnoj sobi, na stolu, na podu, u fotelji, pa u njezinoj spavaćoj sobi i na kraju u kupaonici. Pod hladnim tušem.

– Zaboravila sam upaliti bojler, oprosti – rekla mu je.

– Nema veze! – odgovorio joj je, ljubeći je, grleći je…

Kratka priča - Mario Šimudvarac Kratka priča Književna reciklaža bucmastoga Perice

Trajalo je to evo već gotovo dvije godine. Nikad i nitko o toj njihovoj vezi nije znao ništa. Obećali su jedno drugom kako nikome, ali baš nikome, pa ni najboljim prijateljicama i bliskim prijateljima neće o tome ništa govoriti. On je živio svoj dvostruki život, javio se kad bi mogao, došao do nje kad je mogao. Ona je živjela svoj život, čekala ga, davala mu se do kraja. Nikad ga nije pitala hoće li se razvesti, ostaviti ženu i djecu zbog nje. Nikad ga nije pitala što će biti s njima jednom, jednog dana. On nikad ništa o tome nije ni spomenuo. Dolazio je, odlazio, javljao se često. Znala je da mu je s njom, u tom njegovu tajnom životu, lijepo. Ponekad bi joj rekao da je voli, jako, jako… Nije ni to tražila od njega. Jednom ga je samo pitala znači li mu ona što. Rekao je samo: – Da, jako puno! A jednom, dok su nakon uobičajeno dobrog seksa ležali goli u krevetu, pitao je voli li ga, na što mu je rekla: – Nekad više, nekad manje, ali uvijek! Što mu je bilo nejasno i naljutilo ga, pa mu je poljupcima morala pojasniti da joj je zaista stalo do njega. Bilo je i njoj lijepo. Bez puno pitanja, iako ih je često željela postavljati.

I eto, trajalo je to gotovo već dvije godine.

Jučer je iznenada umro. Popodne, sa svojima, u svom domu. Nije uzimao tablete, nije koristio one dodatke za seks, to mu nije ni trebalo. Njegovo srce samo je stalo. Više ga nema. I sad, dok ona daljinskim vrti bez kontrole programe na televiziji, traje njegov sprovod, od njega se opraštaju njegova djeca, njegova žena, prijatelji, rodbina… samo ona ne. Ona sjedi sama tu u mraku svoje sobe. Za nju nitko nije znao, za nju nitko ne zna i nikad i nitko neće saznati za nju i njihovu vezu koja je trajala gotovo dvije godine i bila je puna lijepih riječi, dodira i ljubavi. U nečijem životu bila je tajna, bila je nešto što se nije smjelo znati.

Ugasila je televiziju daljinskim i sama, u mraku dnevnog boravka svoga malog stana, počela plakati.

O autoru

Boris Njavro rođen je u Dubrovniku. Objavio je dvije zbirke priča, dvije knjige kolumni o Dubrovniku, nekoliko dramskih tekstova. Surađuje i objavljuje u nekoliko časopisa, urednik je i autor nekoliko radio i TV emisija te kolumnist u novinama. Osnivač je i predsjednik Društva dubrovačkih pisaca.     

zbog stresa
Nakon dolaska Doris Pinčić Rogoznice voditeljica HRT-a završila na bolovanju
Kupovina
KVIZ
Otkrij svoj shopping personality
  • Kolumpar:

    Ni to baš tako bilo, dragi gospare. Bome, znala žena gdje joj se muž smuca, znala itekako. Onda pojačala hranu: arancini svaki drugi i kaštradina svaki treći dan, šporki marakuli i pastići srijedom i petkom, sve izdašno zaliveno umacima od ... prikaži još! kapule i masti. I bome znamo što ga strefilo potlen.