Ovih dana i mjeseci sve se, izgleda, vrti oko zagrebačkog Hipodroma, a prošlog tjedna glavna domaća tema bili su Thompsonovi odnosi s pratećim bendom. Neki su članovi odustali, tj. otišli prije skorašnjeg koncerta na Hipodromu, ili ih je on odlučio zamijeniti, ali situacija je opet slična. Optimist bi rekao da nije ni prvi ni zadnji put da se neki bend raspao ili promijenio, a pesimist bi zaključio da nije uobičajeno da se ovakvi potezi vuku prije velikog koncerta koji je postigao svjetski rekord po broju prodanih ulaznica.
I u prilogu za RTL Danas komentirao sam kriznu situaciju; teško je stvarno znati što je bilo u njihovim međuljudskim i financijskim odnosima, ali što je, tu je, a šef sastava i glavni lik cijele priče definitivno ima mandat za izbor članova svog sastava i odluku koliko će ih platiti. Po medijima su se počeli pisati i poučni naslovi poput "Što je pjevač bez benda?", nakon čega se postavlja trezveno pitanje koliko bi se taj prateći bend trebalo i moglo platiti za ovako velik koncert. Kod nas su svirači često opako potplaćeni osim časnih izuzetaka, ali to je više u pop i rock krugovima kad su članovi međusobno i prijatelji pa dijele jednako koncertnu zaradu.
Svi gledaju u pjevače, a bez bendova ne bi stigli nikamo. Igrom slučaja, baš prije nekoliko tjedana prijatelj glazbenik rekao mi je da je iz insajderskih krugova čuo kako će Thompson članovima benda za koncert na Hipodromu platiti po 50 tisuća eura svakome. Rekao sam mu da (prijatelj) nije normalan, ali ako Thompson to napravi, svaka mu čast. Toliko bi im i mogao platiti s obzirom na prihod i veličinu koncerta, a i toliko su godina zajedno. Ali izgleda ipak nije tako.
I ovi česti komentari poklonika, poput "nije ni bitno tko je bubnjar", čine se kao zaljubljeno gledanje u svog idola, jer bubnjar je najvažniji, i samo pokazuju da im je glazba najmanje na pameti, a događaj (koncert) je bitan. Za usporedbu, kad je Springsteen 1989. raspustio E Street Band, svakom članu platio je dva milijuna dolara na ime izgubljenih budućih honorara, ali on je ipak The Boss. Neki će reći da se ipak radi o svijetu i drukčijim odnosima, pa i zaradama neusporedivima s onima kod nas. Međutim, pogledamo li situaciju malo bliže, baš i i nije tako različito.
Danas je šoubiznis sličan svugdje i zapravo bi se radilo o sasvim mogućem velikom, ali ne i nelogičnom honoraru za svirače, koji bi proporcionalno na planirani dobitak zapravo bio mali. Govorimo o rasprodanom nastupu prije nego što su ikakve pripreme ili ulaganja počeli. Publika je već sve uložila i platila, nema ni troškova reklame. Rizika nema, obično je tako sa sold out turnejama, prvo inkasiraš, a onda ulažeš, trošiš i planiraš. I Taylor Swift i Thompson, sasvim svejedno.
Ako su ulaznice koštale 30, 40 i 60 eura, a prodano ih je pola milijuna, kako se tvrdi (ne računam VIP stolove za 100 eura po čovjeku), to je oko 25 milijuna eura prihoda (ne i dobiti) samo od ulaznica. Ne računamo još catering, majice i ostalo što se danas slijeva u blagajne glazbenika, a radi se o ozbiljnim svotama. Rizika, dakle, nema, ima samo brdo love i, naravno, brdo financijskih troškova koji sad čekaju organizatore koncerta. Menadžment planira, bend realizira, menadžment je administracija, ali menadžment i pjevač trebali bi cijeniti bend. Čak i da je taj postotak od zarade malen, prateći bend trebao bi dobiti sasvim zadovoljavajuću plaću. Recimo da će čak 4/5 ili 20 milijuna eura prihoda otići na troškove i organizator izađe s dobiti od samo 5 milijuna eura, a da cijeli bend vrijedi malih 5 posto spram glavne zvijezde koja je nositelj projekta.
To bi značilo da njih petero u bendu vrijedi 20 puta manje od pjevača i zato će zaraditi 20 puta manje. Ali to je opet 250 tisuća eura za njih petoricu. Iako se radi o velikim iznosima za naše standarde, gledajući proporcionalno, ne čini se nemogućim. Osim toga, ne prodaju cigle ili daske, sviraju zajedno, ginu na bini godinama, prijatelji su, bilo bi logično ne plaćati ih isto kad sviraju ispred 500 tisuća i 15 tisuća ljudi, pogotovo kad prihoda očito ima.
Stoga, zaboravite na trenutak (samo) pjevačke zvijezde koje vidite pod svjetlima glavnih reflektora. Valja znati da svi oni ne bi postojali bez njihovih dragih instrumentalista i pratećih zvijezda, a ako postoji malo pravde, ili barem racionalnosti, upravo će vam te pjevačke zvijezde to i same priznati. Nije lako biti vrhunski glazbenik na malom tržištu kakvo je naše, pogotovo ne na glazbenoj sceni kakva je naša.
Prvo pitanje koje si postavljaju je "gdje svirati", a nakon toga "s kim svirati" i na kraju, vjerojatno, "koliko dugo". Vrhunski instrumentalisti osnova su i pozadina uspjeha bilo kojeg pjevača, a često su podcijenjeni ili nedovoljno priznati s obzirom na zasluge i vještine koje posjeduju. Poslužimo li se jezikom politike, koliko znam, od velikih imena kod nas jedino je Parni valjak uveo demokraciju u praksi i jedini je veliki domaći bend u kojem su svi glazbenici jednakopravni. Čitaj, jednako plaćeni od koncerata, a upravo je lova najbolji znak da netko cijeni to što znaš raditi. Naravno, nitko ne poriče da su glavne, najčešće pjevačke zvijezde nositelji projekta po kojima ih publika prepoznaje i da zaslužuju goleme honorare koje dobivaju, ali koji put se treba okrenuti na pozornici i priznati da netko i svira iza tebe.
Otvori KEKS Pay
Šta to nisi pitao Milu Kekina ?! Još bi dobio i savjet kako dobiti jeftino zemljište uz da ti sirotinja plača doprinose.