Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Sretan put

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
12. travnja 2021. u 14:59 0 komentara 198 prikaza

Na sredini Crnoga mora zatekla nas je tmurna jesen, na povratku u Constanţu. A sinoć smo po lijepu vremenu isplovili iz Trabzona. U tom turskom gradu, nekadašnjem grčkom Trapezuntu, iskrcali smo devet tisuća rumunjskih ovaca koje će ondje neko vrijeme gladne i žedne blejati dok ih kamioni ne prebace u Iran. 

kratka priča Promjena

A jutros se na nas rasrdilo nebo i more. Pobojali smo se da će naše putovanje natrag u Europu biti borba protiv sjeverca i valova. „El Corral“ pod panamskom zastavom toliko je zahrđao da mu zlokobno stenju kosti, kao da nas upozorava da bi mogao skupa s internacionalnom posadom zaroniti u crne morske dubine. I dok Čileanci šmrkovima ispiru ovčje brabonjke iz željeznih torova, stari capo iz Napulja izdaje im suvišne zapovijedi, a mene spopada melankolični istarski napjev: Trajna-nina-nena... 

 

Sljedećega dana, dok smo pristajali u glavnoj rumunjskoj luci, vidjeli smo na gatu gospara Marina Vučetića, prerano umirovljena kapetana duge plovidbe, sada šefa međunarodne trgovačke ispostave. Taj stasiti pedesetogodišnjak, sijede kose i široka osmijeha, uvijek je bio spreman na šalu. Samo kad je poslovno razgovarao s posadama bio je ozbiljan i strog, poznat po tome što nikada nije ponavljao zapovijedi. Izbjegavao je društvene formalnosti i drago mu je bilo što ga svi u pristaništu zovu Barba. Obojica smo bili zetovi iste istarske obitelji. Našao mi je taj posao nakon skršena Hrvatskog proljeća, kad sam morao napustiti mjesto srednjoškolskoga profesora.

„Zvao sam gazdu“, rekao mi je čim smo ostali sami u uredu. „Zadovoljan je tvojim radom u proteklih šest mjeseci. Ukratko, dobit ćeš povišicu!“ 

„Hvala ti, Barba.“ 

„Ima još nešto. Idući prijevoz stoke bit će za petnaest dana. Ti bi dotle mogao odvesti stari Mercedes na generalku, u Ljubljanu. Sve sam ugovorio sa servisom, neće dugo trajati. Usput ćeš skoknuti u Pulu do Kozlovića, odnijet ćeš mu plaću. Krenut ćeš za dva-tri dana, naravno.“ 

Naravno, toliko mi je trebalo vremena da ažuriram knjigovodstvo i korespondenciju sa sjedištem kompanije u Londonu. I tako, potkraj drugoga dana završavao sam izvješće s tablicama o tekućim troškovima, s posebnim osvrtom na posljednji ukrcaj i iskrcaj ovaca (ne zaboravljajući one koje su krepale na putu i završile preko palube). Još je samo šef trebao doći da se potpiše i udari pečat na Report of Voyage 16. Uto se začulo kucanje na vratima našega ureda u zgradi Lučke kapetanije. To nije Barba, on ne kuca, pomislio sam. Očekivao sam nekoga od pomorskih agenata koji su se nakon posla znali svratiti k nama na razgovor.  

„Intraţi“, rekao sam glasno i nagnuo se da otvorim vratašca na zidnom ormariću gdje smo držali viski. Međutim, na vratima se pojavio nepoznat čovjek zapuštene brade.

„Dobar dan. Vi ste novi?“ rekao je hrvatski. 

„Da, već neko vrijeme. Izvolite!“ rekao sam i ustao. 

„Pa, radi li još ovdje Barba?“ nastavio je došljak s istarskim naglaskom. 

I čovjek mi ispriča da je strojar „na strancu“. Nakon godinu dana plovidbe vraća se kući u Labin, a za šest mjeseci, opet na more. Htio je pozdraviti Barbu s kojim je nekada navegao. 

„Barba bi trebao svakoga časa doći“, rekao sam i počeo listati engleski rječnik kao da nastavljam provjeravati kako se pišu neki pomorski izrazi. 

Uskoro su se otvorila vrata, prilično bučno. Šef je volio lupnuti po bravi da ga se čuje kada dolazi. Brzo je ušao i okrenuo leđa cijelom uredu da bi objesio mantil. 

kratka priča Naše drugo, starije dijete

„Ke nova?“ upitao je zatim po običaju, obraćajući se valjda meni. Ali kad je ugledao onog čovjeka, načas je zaboravio posao zbog kojega je došao. 

„Ma vidi ti njega, ha? Koliko je prošlo godina?“ upitao je i ne čekajući odgovora nastavio gledajući u me: „Bio mi je najmlađi na brodu! A sada  — ojačao, pustio bradu, pravi makinjišta.“ 

„Prolaze godine, Barba. Iskrcao sam se sa stranca. Idem malo doma.“ 

„Letiš do Beograda?“ 

„Skupo je, Barba. Ja ću vlakom, pomalo.“ 

„A je li? Daj mi pasoš, da nešto vidim.“ 

Strojar mu pomalo nepovjerljivo pruža ofucanu crvenu knjižicu.

„Znaš, nikad se ne zna... Uvijek nešto mijenjaju... Možda te neće pustiti“, govori Barba, prelistava pasoš od zadnje prema prvoj stranici i vraća ga vlasniku. „Sve je u redu, Luciano.“ 

Da, Barba, pomislim. Sada je sve u redu kad si doznao kako se čovjek zove. Tebe je ovaj put samo to mučilo. 

„Još malo pa ćemo mi u slast večerati, a onda ćete vas dvojica zajedno na put. Imaš vozačku dozvolu, Luciano, je li tako? Sada se vi malo prošetajte po obali, dok ja tu nešto riješim. Pokaži mu Eminescua, Marko...“ 

Barbi su samo bili nepoželjni svjedoci dok bude otključavao „sef“ da izvadi dolare za moje putne troškove, mehaničarske usluge i Kozlovićevu plaću. 

Tako sam neočekivano dobio suputnika.  

kratka priča Muha

Odmah poslije večere pozdravili smo se s Barbom i po mraku krenuli na zapad. Vrlo malo smo razgovarali do Bukurešta, poslije još manje. Smjenjivali smo se za upravljačem: jedan je vozio, drugi je dotle pokušavao zaspati. U zoru smo minuli Turnu Severin, vidjeli kako nam se s osvijetljena panoa smiješi președinte Ceaușescu, i stigli na pustu granicu pokraj hidrocentrale na Dunavu. Carinici nam nisu pravili nikakvih problema — uz nekoliko riječi na rumunjskom pružio sam im dva pasoša i dvije kutije Marlboroa. Samo je stariji od njih zatražio da mu pokažem i prometnu dozvolu. Usporedio je neke brojeve i zatim zavirio u gotovo prazan prtljažnik. 

„Bine“, rekao je na kraju i podignuo rampu. „Călătorie plăcută.” 

Na jugoslavenskoj carini pospani milicioner je površno pogledao naše pasoše i šutke nam ih vratio. Nastavili smo put uz Dunav, visoko iznad tamne rijeke, da bismo zatim preko Beograda došli na Autoput bratstva i jedinstva.

„Morat ćemo još jedanput naliti gorivo”, rekao je Luciano da nešto kaže. „Daleko je Poreč.” 

Zadržali smo se malo u Ivanjoj Reki, prošli kroz Zagreb i prekinuli vožnju tek pred mjenjačnicom u Severinu na Kupi. 

„Ponestalo mi je dinara”, objasnio sam svoj izlazak iz kola. „Začas ću ja...” 

„Idem i ja”, rekao je Luciano. „Nismo stali u onom Severinu. U ovome ću malo protegnuti noge.” 

U mjenjačnici nas je dočekala službenica iza rešetkastog šaltera.

„Dobar dan. Izvolite.” 

„Želim promijeniti sto dolara”, rekao sam vadeći iz džepa novčanicu i pružio je kroz rešetku skupa s pasošem. 

Službenica je pogledala pasoš, podignula novčanicu prema prozoru i nešto zapisala. „Žao mi je”, rekla je vraćajući mi dokument i novac. „Otkad su se pojavile falsificirane stotice, mijenjamo samo manje apoene.” 

„Nema problema”, rekao sam i izvukao iz jakne kuvertu punu zelenih novčanica. „Evo, pet puta po dvadeset...” 

„U redu”, rekla je službenica i prihvatila valutu. „Kurs je 18,39 dinara za 1 dolar, minus provizija.” 

Izvadila je blok iz ladice i počela pisati govoreći usput da je čujemo: „Drug Marko Marušić... Poreč...” 

Nakon desetak minuta opet smo se našli na uskoj cesti kroz Gorski kotar, zadovoljni i veseli što nas je čekalo još samo pet-šest sati vožnje do kuće. Luciano je potiho zapjevao Quel mazzolin di fiori...  

Kasno poslijepodne spustili smo se na more i zapadnom obalom Istre stigli do Labina.   

„Home sweet home“, rekao je Luciano pokazujući što je naučio u brodskoj strojarnici. „Svrati, molim te, upoznat ćeš moje roditelje...“ 

„Znaš da ne mogu“, rekao sam suho i odvezao se.

kratka priča Vrt je ti

Probudila su me dva anđela potežući me za uši, kao što su činili dok sam ih prije pola godine vozio u vrtić. 

„Pustite tatu da se naspava!“ doviknula je Ruža. 

Dan je brzo prošao u obavljanju sitnih kućnih poslova koji čovjeka uvijek vesele kad zaradi malo više novca nego inače. U Poreču susreo sam nekoliko prijatelja i znanaca. Nitko mi se nije iznenadio, kao da nisam ni izbivao iz melankoličnoga Eufrazijeva grada. 

Idućeg sam dana posjetio Pulu. Brzo sam našao ulicu i kuću, ali sam se iznenadio kad nisam vidio nikakav ured. Možda je gore, pomislio sam. I doista, u polumraku prvoga kata razaznao sam traženo prezime. Pozvonio sam i odmah čuo korake iz stana. 

„Profesor Marušić?“ upitao je unaprijed domaćin, upalio svjetlo u predsoblju i otvorio vrata.

Ušao sam u dnevni boravak pun starinskoga pokućstva. U kutu kraj prozora bio je malen pisaći stol s telefonom i polica s raznobojnim fasciklima. Na zidu je visjela uokvirena diploma Vojnopomorske akademije „Maršal Tito“ u Divuljama; na njoj se posebno isticalo prezime i ime Kozlović Albino. 

„Gledate muzejske eksponate... Eh, kad smo Marin i ja, uz gitaru... Iz noći u noć na patrolnom brodu oko Briona...“ 

„Još i danas Barba zna povesti serenadu“, rekao sam da prekinem suvišne razgovore. 

„Sjednite, sjednite! Sad će gazdarica s kavom. Očekivali smo vas.“ 

„Nije potrebno, kapetane. Došao sam samo da vam predam...“  

Otvorio sam aktovku i pružio mu kuvertu. On je pažljivo prebrojio novac i potpisao priznanicu. 

Nisam dočekao kavu. Silazeći niz izlizane kamene stepenice, razmišljao sam o tome kako taj susretljivi čovjek preko telefona nalazi pomorce i šalje ih na Crno more dva-tri puta mjesečno. A školski mu kolega za to određuje deviznu plaću veću nego meni. 

kratka priča Mi sami

Teško mi se bilo ponovno odijeliti od obitelji. Dok sam bez riječi grlio dečke i ljubio suznu ženu, tvrdo sam se zarekao u sebi da ću se uskoro vratiti iz tuđine, bez obzira na dolare. 

U Ljubljani sam proveo dva dosadna dana, jedva čekajući da preuzmem obnovljeni Mercedes i krenem na istok. U Beograd sam stigao kasno poslijepodne, prošetao se od Terazija do Kalemegdana, vidio Meštrovićevu skulpturu À la France i konačio u najbližem hotelu. 

Sutra sam za manje od sat vremena prošao Vršac i stigao sam na granicu, zaželio dobar dan nevidljivom službeniku i kroz prozorčić pružio mu pasoš. Dežurni milicioner ga je uzeo, pogledao na brzinu mene i sliku u pasošu, zatim lijenom kretnjom izvadio iz ladice neku bilježnicu.

„Parkiraj preko!“

Počelo je detaljno pretraživanje kola. Strpljivo sam otvarao i zatvarao sve zakutke gdje se mogao sakriti novac ili oružje. Ne našavši ništa, državni organ je zovnuo kolegu da ga zamijeni na dežurstvu, a meni je pokazao put u montažni ured kraj ceste. Sjeo je za stol, namrgodio se i strogo upitao:

„A gde ti je bradonja?“

Tajna služba nikada ne spava, pomislih.

„Koji bradonja?“ upitao sam sa smiješkom da prikrijem nervozu. 

„Dobro ti znaš koji bradonja!“ 

„Pa, ostao je u Labinu. Luciano... Možete provjeriti... Luciano Vlačić, strojar...“ 

„Samo polako. Sad ćeš ti, bre, da mi pripovedaš sve po redu...“ 

Pokazao sam mu aktovku i kuverte s nazivom firme, Kozlovićevu priznanicu, račune ljubljanskoga autoservisa i hotela, čak sam spomenuo da stanujem u hotel Marea Neagră u Constanţi. Nisam zaboravio ni besane noći u njemu nakon velikoga potresa. 

Strogost na licu mojeg ispitivača postupno se mijenjala do hinjene susretljivosti. Dao mi je znak da prestanem govoriti, dohvatio telefon i nekome rekao: 

„Znate onaj slučaj sa sumnjivim devizama... Sve je rešeno... Sledi izveštaj...“ 

Zatim se obratio meni kao starom znancu. 

„Igraš li ti šah?“ 

Za pola sata izgubio sam tri partije trudeći se stalno da moj protivnik ne primijeti kako mu puštam da pobijedi. 

„E, moj profesore“, rekao mi je pokroviteljski. „Za ovu igru treba da imaš klikere!“ 

Pružio mi je pasoš i dodao: „Dobro. Srećan put.“ 

Primijetio sam kako je savjesni službenik doslovno preveo ono što mi je kazao carinik na izlasku iz Rumunjske. Obojica su mi zaželjela ugodan boravak u začaranom krugu strogo propisane slobode.

O autoru

Mate Maras (r. 1939.) prevoditelj je i književnik. Preveo je klasike s talijanskoga (Dante, Petrarca, Boccaccio, Machiavelli, Lampedusa), s engleskoga (Shakespeare, Milton, Tennyson, Woolf), s francuskoga (Marie de France, Rabelais, Proust), s rumunjskoga (Eminescu), te srednjovjekovne epove (Beowulf, Pjesma o Rolandu i Pjesma o Cidu). Sastavio je Rimarij – Srokovni rječnik hrvatskoga jezika. Napisao je zbirku pjesama Kasna berba i roman Pisma od smrti.

A SVE LEGALNO....
Izgledaju kao normalan par, ali javnost njihov brak itekako osuđuje: Stric oženio nećakinju, imaju djecu
LAQO osiguranje
Digitalna transformacija
Kako je domaći tim razvio digitalno rješenje koje Hrvatsku svrstava u europski vrh
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.