Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Naše drugo, starije dijete

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
29. ožujka 2021. u 11:52 1 komentara 457 prikaza

Naše je prvo dijete mlađe od drugog. Ta nas obrnuta činjenica okreće na pravo mjesto i u toj jednoj rečenici sadržano je možda najvažnije što se može reći o našoj obitelji. Ali ona bi trebala doći na kraju. Ili: i na kraju. Mislim na to kad me pita tko je moj superjunak, i zašto, treba mu za zadaću, a moram mu slagati jer ne bi mogao shvatiti. Ni on ni ostali. Svatiti, kako bi on rekao, sa svojih sedam godina. Moj sin ima stotinu govornih mana koje se pletu slogovima kao paučina babljeg ljeta u dozrelim ljubičastim cilindrima predvečerja. Ali u njemu ima riječi koje kao da su posuđene od zvijezda, Boga, atoma. Nukleus dječaka koji me može isprazniti od sveg elektriciteta koji sam nataložio u kosti i misli da nadmudrim cvrkutanje jata na žicama.

kratka priča Muha

*

U riječima moj sin nema ni kapljice krvi. Njihovo je sjeme gnijezdo puno mjesečine koja inkubira priče u kojima ga vodim za ruku, gledam ga i slušam, vraćajući se u onaj trenutak u kojemu me još nema u njegovim očima. Kad su u njemu tek pogledi utopljeni u utrobama vrana i nešto što bi bilo grešno nazvati nadom. Možda anđeoska modra čežnja da bi Bog naposljetku mogao stati u njegovu obranu. Ostanem ponekad tako pred njime nijem, kao pred kakvim svecem, moleći se istom. Nema, ni kapljice krvi, ne možete nas prebrojavati, ali nas smo dvojica jedno. Možda ne umnoženi, ali svakako nedjeljivi.

 

*

Ponekad zaledi pogled kao da više ništa ne može u njega stati i bilo koje bi ga pitanje moglo potopiti, preliti ga po obrazima, a to ne može dopustiti. Ili ne zna, jer i tugu nas netko mora naučiti nositi. Kažem da će mu biti lakše, evo ovdje, dodirujem ga po grudima, ali njegovo nijemo plavetnilo ostaje nepomično stajati čekajući noć. Želio bih mu na kapke ušiti zvijezde pa da doživi čaroliju barem kad zažmiri, odgurne od sebe demone zbog kojih urlici paraju noć, dok ostaje bez zraka ispod pokrivača. Više od toga što nema odgovora, ljuti me i rastužuje to što nema pitanja. Kao da razumije svijet i ljude i zna da mu ništa ne mogu ponuditi. Ništa dodati, samo oduzeti.

Sve sam ti ispričao o svojoj prošlosti, više ti ništa ne mogu reći, kaže, kako to dijete ne bi trebalo reći, jer ne bi se smjelo imati prošlost prije nego si naučio govoriti, prijeći cestu, voljeti.

Jednom, prijatelj u razredu htio je da izmjenjuju tajne. Ti prvi, rekao je moj sin i ovaj put nikako nije želio popustiti, spreman platiti što se neće svidjeti. Na kraju, pokazao je na madež na vratu i rekao da ga je tu ugrizao Spiderman.

 

*

Kad plače, moj sin čini to drugačije. Iz njega probija tvarnost u kojoj se tuga četvrti napuklih fasada i starog željeza pokušava izvući iz metalnih kandži bijesa umetnutog u njegovu djetinju utrobu. Moj sin ne plače od tuge: on mliječnim zubima zagriza ljutnju kao vrapčić tigra, otkida komadiće sebe kao da bi tek ogoljen do kostiju u krletki mogao othraniti pticu koja će imati snage slomiti uzdah i ponijeti ga do slobode.

kratka priča Vrt je ti

*

Moj sin je u dobi od šest godina posadio tri života, kopajući grančicama utrobu u kojoj bi se mogao utopliti. Kao stare vozne karte pogubio je ljude za koje i ne zna da su bili njegovi. U njemu raste ljubav koja bi mogla načiniti sjenu suncu samo kad spozna što znači voljeti, a ne mijenjati srce za malo nade. Kad moj sin omota oko sebe plahtu kao donje rublje pa me pita znaš li tko sam, ja se stvarno pitam nije li u njegovim modrim očima raj i kad zatim raširi ruke, a glavu spusti težinom u kojoj možeš naslutiti drhtaj svemira pa pita zašto su ubili Isusa, kažem mu da prestane jer je toliko uvjerljiv da u meni raste golgota.

 

*

Mi smo obitelj oko koje se ne omata pupkovina. Čine nas samo priče, dodiri i ljubav. Obitelj u kojoj je prvo dijete mlađe od drugog jer naš je sin morao pričekati na svoje rođenje. Zadržati dah ispod pokrivača prije nego što dobije priliku izroniti u novo djetinjstvo. Ima ih koji ne znaju da moj sin nije moj sin ili da smo ga dobili pa pitaju imate kći, posve nehajno, kao da se može previdjeti da u mojim tabanima rastu njegovi koraci. Tada koraknem tako da se vide njegovi tragovi pa kažem: i sina. Zatim, mogu osjetiti njegovo lice na svom licu, njegove ruke u svom trbuhu, kako me griju i otkucaje srca koji me upisuju u plavetnilo.

 

*

Prvi put našeg smo sina vidjeli u trgovini New Yorker ili tako nešto, dolje na Radničkoj. Slučajno smo je sreli, ženu kod koje je bio udomljen i pitala je želimo li ga vidjeti. Pomislio sam da možda čeka vani, ili će se pojaviti iza neke stalaže. Kao u nekom filmu, sve se usporilo i zamutilo. Ostao je samo mobitel u njenoj ruci, ljuljajući se kao kandilo u koje zurimo dok vraća torbicu na rame. Konačno, sve se umirilo i prvi ga put vidimo pod treperavom neonskom rasvjetom. Čudno je, tako primiti sliku sina. Glavu uz glavu, Jana i ja nadvili smo se nad ekran.

To je on, mislio sam. Moj sin.

kratka priča Mi sami

*

Tama se zgrčila ponad uličnih svjetiljki. Sve je bilo utišano, a istodobno glasno u hladnoći: otvaranje automobilskih vrata, korak, glas, riječi božićne pjesme koja na trenutak sjedne na ogoljeli vrat poput nepoznata ali ugodna daha, kočenje vlaka i lavež pasa. Sve oko nas i mi u svemu, kao da smo implodirali. Svaka misao, ljudske sjene u kafiću preko puta koje se pale i gase u titranju ukrasnih lampica, pokloni u prtljažniku automobila, sve obitelji, kuće u ulici: ništa nije postojalo prema van i svijet u tom trenutku nije značio više od podstave odbačenog kaputa. Tad sam ga prvi put ugledao uživo: sjenu u prozoru koja se nada i čeka, onako kako to čini netko tko nikog dugo nije čekao, ali zato jest potajno iščekivao. Samo glava malog tijela koja najzad nestane, otrči reći da smo konačno stigli. Pogledali smo se, ona i ja i od tog trena bilo nas je četvero. To je tvoj braco, netko je od nas rekao još posve maloj Anđeli, ne znam više tko.

 

*

Ima nešto s mojim sinom, neću si to moći oprostiti. Nismo ga pozvali na Anđelin prvi rođendan. Tad mi se to nije činilo neobičnim, ali kako vrijeme prolazi, čini mi se sve strašnijim. Nije da nismo razmišljali o tome, do tada je već više puta prespavao kod nas, a manje od dva mjeseca kasnije postat će naš sin, ali ipak smo proslavili bez njega. Govorili smo si da bi to za njega moglo biti stresno i neugodno, ali možda smo zapravo govorili o sebi. Možda mi nismo bili spremni za to, za njegove nedostatke pred tridesetak njemu nepoznatih ljudi. On je bio spreman, danas znam. Bio je spreman na sve, neviđenom intuicijom ili zadivljujućom sposobnošću zaključivanja.

„Što da kažem ako me pitaju što mi je deda?“ pitao me u Frankopanskoj, iznenada, nakon što sam ga putem ispitivao nazive mjeseci, a on se ozario kod kolovoza, kao da je upravo dobio vlastiti mjesec, koji može spremiti u kutiju koju sakriva ispod fotelje u kojoj čuva ono malo što u našem stanu smatra svojim, poput crteža na kojem je napisano moje ime i uz njega pridjev zlikovac, ili remen koji je neprimjetno uzeo.

„Reci im da je on tvoj deda“, velim i dogodi se u njemu nešto, neki prasak koji mu prožme tijelo, energija koja razmiče kuće s obje strane ulice i dok stignemo do parka i crkve kaže: „Pronašao sam tvoj remen.“ Grlim ga govoreći mu da ga nikad neću pustiti, što mu je nemoguće povjerovati.

Uvečer, kad ode sa svojom vrećicom, izvučem kutiju i iz nje se izlije mjesečina. Ničeg nema unutra, osim stare teniske loptice.

 

*

Kažem mu da si možemo govoriti tajne pa se pokrijemo preko glave. Mislim da će mu možda tako biti lakše. Pomalo se navikavamo na zajednički život. Govori mi one najružnije stvari koje su mu se usjekle u sjećanje – kako je jednom iz kontejnera za smeće izvadio sanjke, ali nikad s njima nije uspio otići na sanjkanje jer nije imao s kime. Ili:

„Jednom mi je slomio ruku.“

„Stvarno?“

„Da.“

„Koliko si bio star?

Slegne ramenima.

„Ne znam“, kaže.

„Koju?“

„Ne znam“, ponovi. „Možda ovu. Ili ovu…“

„Znaš, ne moraš izmišljati strašne priče da bismo te voljeli.“

Prvo sam to pogledao kad smo dobili medicinsku dokumentaciju. Poželio sam ga probuditi pa grliti i ljubiti sve dok ne zaspi.

kratka priča Ključ

*

Onaj trenutak u zamračenom prozoru naše je rođenje. Rodbina s druge strane stakla, koja se ogleda u djetetu prisvajajući intimno komadiće smijeha i očiju, donosi cvijeće i bombonijere u mamurno jutro. Nas je prisvojila njegova sjena, bilo je to jedino ispravno. Tek slutnja u večeri u kojoj sam znao da ga volim, ne znajući točno što, ali znajući zašto; kao što voli majka od prvog trena: jer je moj sin. To je prvi trenutak u kojemu sam poželio biti ti ili biti u tebi, volio bih mu reći. Biti dio jata koje se rađa u tvojemu trbuhu i prolijeće mislima pitajući se je li poželjeti otići s nama najviše što možeš dobiti? Nisam te morao vidjeti u onomu prozoru, mogao sam osjetiti da si moj sin. Pitao sam se hoćeš li ikada znati da sam ja tvoj otac?

„Tata, tata“, maše mi pred očima, „daj reci, zašto moraš tako dugo razmišljati?“

„Superhik“, odgovorim.

Objašnjavam mu tko je on pa se smijemo i čekam trenutak u kojemu ću mu moći reći da je on moj superjunak.

O autoru

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.). predsjednik je Organizacijskog odbora međunarodnog festivala književnosti Galovićeva jesen i urednik časopisa Artikulacije. Dobitnik je nagrade Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina iz Republike Hrvatske kao i više nagrada za kratku priču u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. Objavio je šest knjiga među kojima tri romana: “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz”, “Mogla bi se zvati Leda” i “Vošicki”, za koji je dobio nagradu Fric.

Severina najavila veliku regionalnu turneju "The Magic Tour"
NIJE JOJ BILO LAKO
Severina nakon 17 godina progovorila o čuvenoj snimci: 'Šest mjeseci nisam izašla iz kuće'
Nikša Bratoš
RAIFFEISEN FUTURE BOOST
Pogled iza scene: Što treba za kvalitetan nastup i kako je biti glazbenik u doba korone?
  • Sandra_CH:

    Priča je fantastična, kao i čin sam. Govori jedna koja je bila prvo prvo dijete...Hvala za odgovor koji su me mučili od trena kad me je mama (koja je to odlučila postati) pitala "Hoćeš ti biti moja". Hvala za srce ... prikaži još! na papiru ogoljeno do srži i poetski oblikovane rojeve misli i osjećaja koje u Vama budi Vaš dječak. Hvala na hrabrosti !