Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 95
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Apsurd teatra

Satira nestaje u svijetu u kojem je nadigraju TV Dnevnik i uvrede koje razmjenjuje politički vrh

Davor Visnjic/PIXSELL
04.04.2024.
u 09:48

Nezamislivu je pljusku režimu opalio Ivo Brešan kada je 1965. napisao 'Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja', u (još uvijek ratnoj) 1993. godini Zagrebom i Hrvatskom drmala je "Spika na spiku", a 1994. praizvedena je predstava "Dobro došli u plavi pakao" Borivoja Radakovića. Danas satira doslovno izumire

Karikaturist Nik Titanik, tj. Nikola Plečko nedavno je objavio karikaturu koja se brzinom munje proširila društvenim mrežama. Na njoj je izborni plakat s nekoliko parola: "Gangsteri! Muljatori! Stajske muhe! Glupani! Nepismene seljačine! Plameni jazavci!" U potpisu stoji: "Ofenzivni predizborni plakat SDP-a kojim ne krši Ustav, ali svi znaju da je Milanović na njihovoj listi."

Uz gorki komentar stvarnosti u kojoj živimo mene je posebno nasmijala činjenica da ja adresa studija u kojem radi Nik Titanik u Svetoj Nedjelji jer tamo je u jedan novi lift koji treba svečano otvoriti smještena radnja predstave "Tvrda kohabitacija" koja će svoju premijeru imati 8. travnja u Vidri. Ona govori o tome kako su Plenković i Milanović zapeli u tom EU liftu, a dva čovjeka koja vode ovu državu glume Domagoj Ivanković, u finom crnom odijelu s crvenom kravatom, i Domagoj Janković, u precrtanom odijelu s plavom kravatom oko vrata.

Karte su, dakle, posložene da se pokušamo izliječiti smijehom. Ali ima li danas satira te vrste ikakve šanse? Mogu li kazalištarci biti ubojitiji od TV Dnevnika? Domišljatiji u uvredama od političara? Mogu li nadmašiti ono što nam se svakodnevno servira u okrutnoj političkoj (predizbornoj) stvarnosti u kojoj nitko ne govori o tome kako zaustaviti umirovljenike da kopaju po kontejnerima, bolesne da zadnji novac troše u privatnim klinikama jer ih u javne za pregled od životne važnosti naručuju za 16 mjeseci... Ili kako da nam djeca u školama doista dobiju obrazovanje za život, kako da se svi zajedno domognemo zemlje koja proizvodi nešto što nisu korupcijske afere i ne živi samo od svog mora i sunca...

Ukratko, satira nam diše na škrge i pitanje je trenutka kada će odustati. Pišući nedavno rođendansko-povijesnu priču o Kerempuhu, satiričkom kazalištu koje je svoj život počelo kao Jazavac, iznova sam prošla kroz predstave zbog kojih se hrlilo u Ilicu, današnji Prolaz Fadila Hadžića. Je li tada kazalište bilo hrabrije? Je li djelovalo u mirnijim i manje izazovnim vremenima? Ili je politička vrhuška bez internata ' bila osjetljivija na satiričke žaoke, dok su ovi danas navikli na "tretman" internetskih anonimaca čiji su žargon preuzeli?

Kada je 1965. godine Ivo Brešan napisao tragikomediju "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja", bila je to ozbiljna pljuska socijalističkom režimu jer je ismijavala totalitaristički sistem i sve društvene devijacije koje su se događale u zemlji koja je sanjala neki bolji život nakon teškog Drugog svjetskog rata. Sam rukopis bio je bomba koje su se bojali svi ravnatelji kazališta te je djelo uprizoreno tek šest godina kasnije (taman u Hrvatskom proljeću) u zagrebačkom &TD-u u režiji Božidara Violića. Kako je autor radnju smjestio u pedesete, predstava je opstala, a 1973. Krsto Papić je snimio i istoimeni film s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi, a Brešanovo djelo do danas slovi za jedno od najboljih koja je napisao, ujedno i jedno od najboljih hrvatskih dramskih djela 20. stoljeća, o čemu svjedoči i to da se ono i dalje postavlja i rado gleda.

Analizu odnosa politike i satire najbolje ilustriraju dva djela oko kojih se podigla najveća frka nakon Domovinskog rata, a obje su te predstave postale svojevrsni simbol i zaštitni znak Satiričkog kazališta Jazavac/Kerempuh, kazališta koje je u ovom tjednu na izmaku proslavilo svoj 60. rođendan. A u (još uvijek ratnoj) 1993. godini Zagrebom i Hrvatskom drmala je "Spika na spiku", predstava koju su Boris Svrtan i Dražen Kuhn osmislili i igrali po tada najgledanijoj informativno-političkoj emisiji (još uvijek jedinog) HTV-a "Slika na sliku". Svrtan kao Tito, a posebno Kuhn kao Tuđman izazivali su salve smijeha. Bila je to prava satira u teškim vremenima, glumci oštri, duhoviti, zajedljivi... Kada se tadašnji predsjednik Franjo Tuđman nenajavljeno pojavio na jednoj izvedbi, doslovno je bilo "biti ili ne biti"! Ali predsjednikov smijeh i druženje s glumcima u slavnom salonu Moliere u podrumu kazališta dodali su novo gorivo ovoj predstavi koja je prije posjeta "na vrhu" ušla u kazališnu i satiričku legendu.

Pokazalo se da tadašnji politički vrh u Hrvatskoj dozvoljava kazalištu da se "igra" sa svetinjama, bilo prošlim ili aktualnim, ali stvar se stubokom promijenila kada je satira posegnula za nogometom. Godine 1994. praizvedena je predstava "Dobro došli u plavi pakao" Borivoja Radakovića u režiji Petra Večeka, čija je priča bila satkana oko derbija Dinama i Hajduka, baš u tim devedesetima. No bila je to satira na temu tada sveprisutnog mijenjanja imena (Dinamo je postao Croatia), ali kroz razgovore junaka bilo je jasno da je mnogo toga u njihovim BBB životima krenulo u krivo, baš kao i u Lijepoj Našoj. Na pretpremijeru predstave pozvani su Bad Blue Boysi, koji su došli i od kazališta napravili stadion, dok su himnu kluba pred kazalištem izveli Pipsi. Bila je to kazališna izvedba koju nikada neće zaboraviti glumci na sceni. Imali su uz sebe istinske navijače, koji su svaku ubojitu repliku prihvatili kao pogodak. I slavili je! Ta je predstava jako "nasekirala" predsjednika Tuđmana, a posljedice su upisane u povijest hrvatskog kazališta: predsjednik se pjenio nad "kazalištem koje destabilizira državu", danas je Dinamo opet Dinamo, a svoju je hrabrost Jazavac platio promjenom imena.

Danas je takav kazališni događaji nezamisliv, čak i kada u tom istom Kerempuhu Oliver Frljić režira "Gospođu ministarku" na srpskom, s titlovima na hrvatskom. Mogli bismo analizirati razloge (počevši od toga da u kazalište redovito dolazi samo Gordan Jandroković), što političke, što kazališne, ali zapravo je samo jedan pravi. Politika danas jako dobro zna da je bezobraznija od svake moguće satire ("Tvrdoj kohabitaciji" želim da me demantira), ali i da i u svojim rukama drži novac kojim kazalištarce drži na "kratkoj uzici". Da, i nekada kazališta nisu mogla ništa bez državnih sredstava, ali su mnogo hrabrije i mudrije trčala taj maraton s preprekama. Danas satira doslovno izumire. I čini se da nema nazad ma koliko ljudi bili željni takvih sadržaja i smijeha koji donosi s jedne strane pamet, a s druge osjećaj za opasnost. I nestat će satira, tj. svesti će se na klasike, bez prave kreativne vizije i hrabrosti. Tu hrabrost mora podržati publika, ona koja će za tuđu hrabrost rado posegnuti u novčanik. Možda su to oni koji danas gase televizore kada počinje Dnevnik, oni koji se još znaju smijati vlastitom jadu i nedoumici što napraviti 17. travnja, oni koji znaju da je najgore ne napraviti ništa! 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije