"Lako je biti junak u ruskoj bajci. Na raskrižju uvijek stoji putokaz. Na njemu piše, odeš li desno, izgubit ćeš konja. Odeš li lijevo, izgubit ćeš glavu. Gdje je bilo to raskrižje? Ja sam se izgubila", govori Zhanna Agalakova u filmu "Dolazi mali sivi vuk". Taj intimni dokumentarac nastao u hrvatskoj produkciji kuće LEWA, koji ćemo ove subote gledati na Cinehillu, njen je debitantski film. Naime, Agalakova je bila dugogodišnja novinarka, dopisnica državne ruske televizije. Radeći diljem zapadnih zemalja, upoznala je supruga, Talijana Giorgia Savonea, s kojim ima kćer Alice.
Oduvijek ponosna na svoje rusko podrijetlo i kulturu, bila je razočarana što njena kći odbija upoznati svoju rusku stranu, a majčin posao naziva propagandom. Kako bi Alice potaknula da se poveže sa svojim korijenima, obitelj se uputila na putovanje Rusijom snimajući svoje dogodovštine, ljude koje su susretali, ali i teške trenutke. No, tijekom tih pet godina stvari su se počele nepovratno mijenjati. Konačno, početkom ruske invazije, sve iluzije koje je Zhanna Agalakova gajila o svojoj domovini srušile su se, a ovaj je film postao dokument njene vlastite borbe, suočavanja s prošlošću i identitetom.
Zašto ste uopće započeli snimati film "Dolazi mali sivi vuk"? Ako se ne varam, na početku riječ je bila o dokumentiranju vaših putovanja s kćerkom i suprugom po Rusiji i tek kasnije, postalo je nešto više...
Ovaj film započela sam snimati iz više razloga. Prvi je bio taj što sam željela da se moja kći Alice poveže sa svojim ruskim identitetom i ruskom kulturom. Drugi je bio taj što sam na svom poslu bila primorana raditi mnoge kompromise i morala sam otkriti koliko daleko oni sežu. Zbog toga jedan dio filma čine i razgovori s ljudima, običnim Rusima, koji govore o sebi i svojim životima. To sam snimila zato što sam htjela da se čuju i njihovi glasovi, glasovi koji su bili zanemareni u ruskim medijima i u mojoj televizijskoj kući. Sve ostalo zasjenile su vijesti o Putinu. Što je rekao, kamo je išao, čiju je ruku stisnuo. U medijima nije bilo mjesta za pravu Rusiju, za njene probleme. A imali smo ih, i imamo ih, mnogo. Tako da je odgovor da, jedan dio ovog filma nastao je zbog moje kćeri, a drugi zbog mene.
Kako to da ste se odlučili, tijekom četiri ljeta i jedne zime, s obitelji proputovati cijelu Rusiju, uzduž i poprijeko?
Zapravo, bila je to ideja mog supruga Giorgia. Jednom je prilikom u New York Timesu pročitao članak o tome kako je 1994. godine slavni ruski pisac i nobelovac Aleksandar Solženjicin nakon dvadeset godina egzila odlučio proputovati Rusiju od istoka do zapada. Zaustavio se putem na mnogim mjestima, upoznao je mnoge ljude. Htio je iz prve ruke saznati što se dogodilo s Rusijom otkada ga je nije bilo. S njim je putovao njegov sin Jermolaj, kojem je bilo tek četiri godine kada je napustio Rusiju, a odrastao je u SAD-u. Odlučili smo poći Solženjicinovim stopama – željela sam da moja kći sa mnom upozna pravu Rusiju, baš kao što je i Jermolaj to učinio sa svojim ocem. Jer, kada odrastate izvan svoje domovine, u glavi imate idealiziranu sliku te zemlje, imaginarnu zemlju.
Međutim, mogla sam vidjeti da Alice na tom putovanju pati. Bile smo u Sibiru usred zime, u malom hotelu Bogu iza nogu, kada mi je rekla: "Znaš, vjerojatno nikada neću imati djecu. I da ih imam, neću ih naučiti ruski. Ma, ako ih i naučim ruski, nikada ih neću dovesti ovamo. U Rusiji nema života." Taj trenutak bio je nevjerojatno težak za mene kao majku jer sam silno željela prenijeti bar djelić svog kulturnog DNK na svoju kćer. Postoji jedna izreka: "Kada govoriš jedan jezik, živiš jedan život. Kada govoriš dva jezika, živiš dva života." Htjela sam svojoj kćeri dati što više života što sam mogla. No, to su problemi djece koja odrastaju u trećoj kulturi. Majka joj je Ruskinja, otac Talijan, odrasla je u Francuskoj i SAD-u. Ali sve je više takvih obitelji i takve djece pa, iako taj način odrastanja ima svoje nedostatke, ima i nevjerojatne prednosti. Ta su djeca otvorena svijetu, prihvaćaju sve, razumiju mnogo više nego što smo mi razumjeli u tim godinama. Ona su naša budućnost, naša nada. Ona nikada ne bi započinjala ratove kakve je započeo Putin.
U filmu s Alice vodite mnoge razgovore o svom poslu - ona ga otvoreno naziva propagandom, a vi joj objašnjavate da u životu ponekad jednostavno morate raditi kompromise. No, kažete i da, kada se ti kompromisi nagomilaju, jedan na drugi, lako vas progutaju. Kada se u vama začelo sjeme sumnje da vaš posao nije ono što ste mislili da jest?
Bilo je to još 2005. godine, tijekom Putinova drugog mandata. Tada sam još bila voditeljica TV vijesti u Moskvi. Obožavala sam svoj posao. Ali u jednom sam trenutku shvatila da nas počinju pritiskati da sve više i više medijskog prostora dajemo jednom političaru, Dmitriju Medvedevu. On nije bio pretjerano karizmatičan i svakako nije bio dobar govornik koji bi zaslužio toliko prostora u vijestima. Postalo mi je jasno da je to način manipulacije javnim mnijenjem, da zapravo pripremamo teren za to da on postane naš novi predsjednik. Nisam željela biti dio te prljave kampanje i zatražila sam da me kao stranu dopisnicu pošalju u Francusku. Tih je dana Rusija još njegovala odlične odnose s Europskom unijom. Moj posao nije bio podložan cenzuri, mogla sam izvještavati o čemu god sam htjela. Bio je to vjerojatno najljepši period mog života. No i to je bio kompromis. Samo to još tada nisam shvaćala. Nisam shvaćala kamo to može odvesti.
Međutim, na početku invazije na Ukrajinu dali ste otkaz i javno progovorili o tome pozvavši Ruse da ugase televizore jer su to strojevi za pranje mozga. Što je bila kap koja je prelila čašu?
Rat u Ukrajini bila je ta kap. To je bio trenutak u kojem se sve što sam znala o Rusiji i Rusima nepovratno urušilo. U školi su nas učili da Rusija ne započinje ratove, da Rusija nikada ne napušta svoje ljude, da nikada ne čini nažao ženama, djeci i nemoćnima. Sve to je bila laž. Vidjeli smo to u ovom ratu. Započeli smo rat. Učinili smo nezamislivo strašne stvari u Ukrajini. Ali naštetili smo i sebi samima. Toliko je mrtvih Rusa njihova država napustila na bojištima. Stotine, ako ne i tisuće. Nije nam niti poznat točan broj ruskih žrtava u Ukrajini, on se taji. Ukrajina je nezavisna, suverena država. Prekrasna zemlja sa svojom vlastitom kulturom i divnim ljudima. Ono što smo im mi napravili nevjerojatno je i neshvatljivo.
Kako izgleda vaš život sada?
Nije lako – našla sam se u poziciji da pokušavam, u kasnim pedesetim godinama, zapravo prvi put pronaći posao. Teško je početi od nule. Nisam više mlada. Trenutačno živim sa suprugom u Parizu. Prodala sam svoj stan u Moskvi, a on iznajmljuje svoj stan u Rimu i od toga živimo. A osim ovog filma, trenutačno radim na još jednom dokumentarcu. No, taj film nije političan, riječ je o tri sestre, ljubavi i načinima na koji ljudi koji se vole, zapravo, jedni druge mogu beskrajno mučiti! Možda je film taj put kojim ću nastaviti dalje. Držim fige.
U Rusiju se, vjerujem, više ne možete vratiti?
Ne, sigurno ne mogu. Ove godine i službeno su me prozvali "stranim agentom". To je status koji nose tisuće Rusa, većina kojih živi u inozemstvu, u egzilu. Pokušat ću vam ukratko objasniti što to znači. Prema ruskom zakonu, kada vas proglase stranim agentom, morate, primjerice, otvoriti poseban bankovni račun na koji sjeda sva vaša zarada. Taj novac ne smijete dirati, on ide direktno državi. Dakle, radite besplatno. Također, svaki put kada nešto napišete u medijima ili na društvenim mrežama, pokraj svog imena obvezni ste naznačiti "ovo je napisao strani agent ili netko povezan sa stranim agentom". Naravno, ne pridržavam se tih pravila i ne prihvaćam te zakone. Obaviještena sam i da će uskoro protiv mene biti otvorena službena istraga i mogli bi me osuditi i na deset godina zatvora. Tako da, shvaćate, ne mogu se vratiti.
Kako se zbog toga osjećate?
Mislim da je Putin taj koji je strani agent. Ne znam za koga on radi, ali ne radi za mene. Ja nisam strani agent. Ne radim ni za koga i samo želim da Rusija bude zdrava i da u njoj vlada mir.
Vidite li bolju budućnost za Rusiju?
Povijest nijedne zemlje nije pravocrtna. Postoje usponi i padovi. U ovom smo trenutku, mislim, dotaknuli dno. Rusima je sve teže i teže doći do pravih informacija i istine. Vlasti se žestoko trude zabraniti društvene mreže i internet. Instagram, Facebook, WhatsApp i ostale platforme zabranjene su i proglašene ekstremističkima. Prije nekoliko dana izglasan je i zakon da, ako na internetu pretražite, primjerice, glazbu nekog autora koji je proglašen stranim agentom ili ekstremistom, možete dobiti kaznu od oko 5000 rubalja ili 50 eura. Dvije takve kazne i možete završiti i u zatvoru. Rusija je doista dotaknula dno ili je vrlo blizu tomu. No, imam nade da će se jednog dana ponovno uzdignuti. Možda ne za mog života, ali to je nešto što moram naučiti prihvatiti.
Otvori KEKS Pay
