Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Redatelji malo mare za drame: sada su im draži autorski projekti

Dramaturginja kazališta Kerempuh i 
plodna autorica Dora Delbianco objavila je knjigu dramskih tekstova 'Kad je stao svijet'
30. siječnja 2018. u 10:53 0 komentara 451 prikaza
Dora Delbianco
Foto: Sandra Šimunović/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/5

Dora Delbianco stalna je dramaturginja Satiričkog kazališta Kerempuh, ali i plodna dramska autorica. Upravo je ukoričila svoje drame i, kako sama kaže, zatvorila jedan period u svom životu i radu.

Tamara Damjanović Damir Karakaš pomogao mi je da zakoračim u svijet Like čija me surovost iznenadila

Knjiga drama “Kad je stao svijet” je vani, i ona je gotovo izuzetak na našoj literarnoj sceni. Zašto se drame tako rijetko i teško ukoričuju?

Svjedoci smo krize izdavaštva općenito, a onda je logično da se manje izdaju i drame jer je to ipak oblik primarno primijenjenog pisanja. U tom je smislu kod nas najviše napravila Željka Turčinović i centar ITI, ali uglavnom, to se rijetko događa i u teškim uvjetima. I sama sam toliko puta čula onu paušalnu rečenicu: “Tko danas čita drame?”, ali srećom to nije perspektiva na kojoj sam se zaustavila.

Koji je bio vaš glavni motiv da ustrajete, da ne odustanete?

Činilo mi se da sam privatno i poslovno zaokružila jedan periodu u životu i da je sada pravi trenutak za knjigu. Sretna sam da mi se ta želja ostvarila. Mnogo se toga dogodilo, prije tri godine umro je moj tata, što je promijenilo moj doživljaj vremena, a pogotovo onog izgubljenog. Htjela sam objaviti tu knjigu zbog osjećaja vrednovanja samih drama, ali i sebe kao autorice. Uvijek je tako: ako sam nisi u stanju cijeniti ono čime se baviš, onda te ne cijene ni drugi. Posljednja drama koju sam napisala “Kad je stao svijet” dobila je i nagradu Marin Držić pa je i to bio dodatni, možda i onaj ključni poticaj da se sve to zaokruži. Uz to, profesorica Jelena Lužina, s kojom sam vezana od najranijih dana, stalno me je poticala na knjigu i ona je od mojih desetak drama izabrala njih šest za ovu knjigu.

Kako ste osobno zadovoljni knjigom?

Jako sam zadovoljna jer je u njoj obuhvaćeno petnaestak godina mojeg pisanja pa se mogu pratiti promjene. Svaka od tih drama nastala je u pojedinim važnim fazama života i za mene ima veliku emotivnu vrijednost. Neke su od tih drama bile već objavljene, u časopisu Nova Istra, u časopisu Scena (Sterijino pozorje), u kazališnim nakladama, ali nikada ovako na jednom mjestu.

Ima li nade da će se te drame, sada kada su dostupne i u knjizi, više izvoditi? Naime, imam dojam da je najveći problem da se domaće drame, novi radovi naših autora malo izvode.

To je velika istina.

I da čak i prva nagrada Marin Držić tu malo mijenja na stvari?

Nažalost, nisam preveliki optimist. Ne mislim da jedna knjiga ili nagrada mogu promijeniti stvar. Radim u kazalištu već godinama i ne mogu reći da mi je jasan put kako sa svojim djelom doći do pozornice. To uvijek govorim i drugim piscima, objašnjavam im kako se moraju poklopiti niz sretnih okolnosti. Osobno, u tom smislu nisam bila neke velike sreće, iako posebno pamtim neka prva izvođenja, kao i drame koje su mi izvođene izvan Hrvatske. Možda je problem u tome što kod nas ne postoji međugeneracijska suradnja pa da redatelji naše generacije odnesu tekst u kazalište i bore se za njega. Na kraju krajeva, u mojem iskustvu, sve većinom ide preko redatelja, on je taj koji se mora izboriti za djelo koje je izabrao. Vjerojatno je to i pitanje sadašnjeg trenutku u teatru u kojem kao da zamire dramsko pismo. Vidim to i u Kerempuhu; kada dolaze redatelji s idejama, većinom žele raditi dekonstrukciju klasika ili autorski projekt. Vjerojatno oni osjećaju da uz suvremeni dramski tekst nemaju toliku slobodu i da kroz njega ne mogu imati toliko direktnu relaciju s današnjim društvom.

A istovremeno smo u velikom trendu dramatizacije domaćih romana.

Da. I HNK Zagreb ima Tenu Štivičić, Matu Matišića i oni dokazuju da je upravo domaći tekst jamac velikog broja publike. Dokazuje to sada i film “Osmi povjerenik”. Mislim da je najveća pogreška kada se kaže kako nema domaćih pisaca. I te kako ih ima. Iako se ne želim sad ovdje vaditi na spol i odlaziti u feministički rakurs, ali ponekad mi se čini da se pisanje drama kod nas doživljava kao pretežno muški posao.

Tena Štivičić i vi držite žensku stranu i zato me zanima kako se razvijao raspon tema od vaše prve drame do danas?

Zanimaju me ponajprije odnosi, mreža obiteljskih, ljubavnih odnosa, kao i onih kod ljudi koji se tek upoznaju.

Osim psihološke dimenzije karaktera, volim se usmjeriti na apsurde i one elemente koji potpuno predvidivu situaciju mogu odvesti u najčudnijem mogućem smjeru. Često unutar karaktera testiram njihova čvrsta uvjerenja i krute, apsolutne istine. Nakon tatine smrti, toliko mi je smetala paušalna rečenica kako život ide dalje, da sam na toj premisi izgradila cijelu posljednju dramu. Što onda kada život ne bi išao dalje, što kada bi smrt jednog čovjeka zauvijek promijenila ravnotežu svijeta.

Dakle, često se bavim i temom gubitka, smrti jer to su životne situacije koje nas mogu najviše odrediti, zatim individualnom potragom za smislom. Teme se kod mene nisu previše mijenjale, mijenjali su se žanrovi. Prvi je tekst bio baš drama, a zatim su to bile komedije i satire.     

Rodila na dan svoje premijere

Je li vam suprug glumac pomoć ili otežavajuća okolnost u pisanju?

Pomaže u smislu podrške, ali je općenito teško, uz njegov intenzivan glumački posao i našu svakodnevicu pronaći vrijeme za nas, a kamoli za pisanje. Velika mi je podrška i uvijek se nadam da sam i ja njemu. Činjenica je da su prvi čitatelji iznimno važni jer je lijepo da netko smatra vrijednim to što radite. To je za mene, zapravo, najljepši dio ovog posla. Piše se uvijek u osami, u izolaciji i u trenutku kada netko na sceni ili pred kamerom izgovori to što je napisano, kada druga osoba u nečem vašem pronađe nešto što je njoj ili njemu bitno, sve to skupa doseže svoj smisao.

Koliko vas je kao autoricu odredio trenutak u kojem ste postali mama?

Irmino rođenje promijenilo me kao čovjeka, a onda i kao autoricu. Rodila sam kćer točno na dan kada je bila premijera moje predstave “Dirigent” u &TD-u, u režiji Jasmina Novljakovića. Ispalo je na kraju da nikad nisam ni vidjela predstavu jer je kratko igrala. U to sam vrijeme i dalje pisala, ali i intenzivno razmišljala o tome koja je svrha svega toga. Jer bih, recimo, morala odvojiti mnogo vremena i truda za dramu, vremena u kojem nisam s Irmom, svojom obitelji ili prijateljima, a onda se često znalo događati da se drame ne izvedu. To su bili periodi najveće sumnje u samu sebe i neke moje osobne potrage. Danas o tome razmišljam bitno drukčije. Za mene je danas svrha pisanja primarno u pisanju, taj me proces obogaćuje i na neki način sedimentira moje iskustvo i emotivni život. Pisati drame moja je duboka unutarnja potreba, to je nešto što me ispunjava smislom.

Osjećate da trebate pisati?

Da trebate pisati zbog sebe. Mnogo se toga promijenilo u mojoj percepciji tog posla tijekom godina. Razne živote promjene dovele su do toga da se promijenila motivacija i fokus. Postala sam više usmjerena na unutarnje zadovoljstvo, a manje na vanjske potvrde i često besmislene utrke sa samima sobom.     

Dora Delbianco
1 / 17
Histrionska premijera Famozna Anja Šovagović Despot užasno zavija i pri tome je zabavna, ali i tužna Najromantičniji par pisaca Kada se ljudi vjenčaju u našim godinama, morate očekivati da će vas čudno gledati Predsjednica na dječjoj operi Brundibar Opera za djecu "Brundibar" Emotivni Lustig: Nadam se da oni negdje to vide, gledaju...
Zoran Vakula
PROGNOZA ZA HRVATSKU
Vakula otkrio kakva bi trebala biti veljača i koliko će biti oborina
PRIPREMA VOZILA
Doznajte kako kvalitetno pripremiti vozilo za zimsku vožnju i osvojite vrijedne nagrade
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.