Ako ima nešto umjetnije od trivijalne “self-help” literature, onda je to kada Hollywood odluči po njoj snimati filmove. Takav je slučaj s ekranizacijom romana “Jedi, moli, voli” koji, govorimo li ponajprije sa stajališta prosvjećivanja, odnosno poticanja unutarnjeg buđenja – a govorimo jer je upravo to tema romana, odnosno filma – može imati obrnute učinke od željenih. Umjesto da potakne živost, može samo još više pojačati depresiju žena koje ne mogu razlistati gdje u filmu prestaje stvarni život, a gdje počinje Hollywood.
Junakinja ove priče je Elizabeth Gilbert koja (u kasnim tridesetim) odlazi iz braka jer joj je naprosto dosta, što je sasvim legitimno. Nakon toga započinje novu vezu s mladim glumcem u kojem također ne pronalazi ispunjenje, pa zaključi da bi je put do vlastita srca mogao povesti kroz višemjesečne boravke u Rimu, Indiji i na Baliju; u Rimu uživa u hrani, u Indiji se moli, a na Baliju napokon i zavoli.
Kakvu poruku odašilje ova priča? Da put do vlastita srca vodi preko turističkih agencija! No, kad bi u stvarnosti bilo tako, budite sigurni da bi turističke agencije već odavno imale takve programe u svojoj ponudi. Čovjek može bježati od sebe, živjeti tuđe živote (kao što to djelomično čini Elizabeth), ali spoznavanje sebe vertikalan je, a ne zemljopisni proces. Kada nema većih “prosvjetiteljskih” pretenzija, film ima svojih (sitnih) draži. Prelijepa Julia Roberts ne djeluje isključivo kao filmska zvijezda u ulozi koju tumači (za razliku od potpuno klišejiziranog Javiera Bardema), a puni tanjuri tjestenine u talijanskoj epizodi mnoge će prije potaknuti da nakon filma popune praznine u želucima nego što će im pomoći u krpanju života.
Otvori KEKS Pay
film nisam gledala,a knjigu sam pročitala \"napreskoke\",i mogu vam reći da se ne isplati.To je tipična američka Self-help priča,koja bar u mome okruženju djeluje smiješno i naivno. Kroz svoj posao susrećem na stotine Julia,otuđenih i životom devastiranih svjetskih putnika,koji bauljajućii svijetom traže smisao.nama su uglavnom presmiješni sa svojim dječjim oduševljenjem za stvari koje su svakodnevne i obične,mogu misliti kako tek u Indiji rikavaju od smijeha nad tim hordama \"izgubljenih\".Kada se vrate u svoje kuće u američkim predgrađima napišu knjigu,filozofiraju malo kod Opre,i ponovo žive svoj isti život bez smisla.