Dana 10. siječnja 2016. godine, vijest je odjeknula kao grom iz vedra neba. Naslov "Preminuo je David Bowie" zatekao je svijet nespremnim, ostavivši milijune obožavatelja u šoku i nevjerici, a posebice zbog toga što je Bowie samo dva dana ranije, na svoj 69. rođendan, objavio album "Blackstar", enigmatično i glazbeno odvažno remek-djelo koje su kritičari odmah proglasili jednim od njegovih najboljih. Međutim tek nakon objave o smrti, kriptični stihovi o nevidljivim ožiljcima, anđelima i uskrsnuću dobili su svoj puni, tragični smisao.
Majstor teatralnosti i vječne transformacije kao da je izrežirao svoj posljednji čin, pretvorivši vlastitu smrt u umjetnost, oproštajni dar svijetu koji je desetljećima zaduživao, a njegov bliski suradnik Tony Visconti potvrdio je ono što su svi naslutili - "Blackstar" zaista jest bio Bowiejev pomno osmišljen rekvijem. "Uvijek je radio što je želio raditi i želio je to učiniti na svoj način i na najbolji način. Njegova smrt ne razlikuje se od njegovog života – to je umjetničko djelo. Snimio je 'Blackstar' za sve nas kao poklon. Godinama sam znao da će to učiniti. Samo što nisam bio spreman na to. Bio je izvanredan čovjek, pun ljubavi i života. Uvijek će biti s nama. A sada bi bilo prikladno zaplakati", napisao je tog tužnog 10. siječnja 2016. godine Visconti na svom Facebooku.
Deset godina kasnije, čini se da je popularni internetski "meme" o svijetu koji je skrenuo s putanje nakon Bowiejeve smrti sve manje šala, a sve više bolna istina. Njegova smrt nije označila kraj, već početak njegovog novog, posthumnog života u kojem je, kroz nepregledan niz reizdanja i arhiva, prisutniji no ikad.
Rođen kao David Robert Jones u londonskom Brixtonu, odrastao je u obližnjem Bromleyu, gdje je rano pokazao interes za umjetnost. Ključnu ulogu u njegovom odrastanju imao je deset godina stariji polubrat Terry Burns koji je, unatoč svojoj dijagnozi shizofrenije te vremenu koje nije provodio kod kuće, već u mentalnim ustanovama, malog Davida upoznao s pojmovima poput budizma i okultizma, ali i s poezijom Williama S. Burroughsa te s modernim jazzom koji je uvelike utjecao na Bowiejev glazbeni izričaj. Nažalost, nakon duge borbe sa shizofrenijom, Terryjev život tragično je okončan samoubojstvom 1985. godine, a ta obiteljska tragedija duboko je obilježila Bowieja i postala inspiracija za pjesmu "Jump They Say", koja je objavljena na albumu “Black Tie White Noise” iz 1993.
Bowiejevu personu su, osim tragične smrti brata, definirala dva događaja iz rane mladosti. Prvi je školska tučnjava s prijateljem Georgeom Underwoodom, koji mu je prstenom trajno oštetio zjenicu, stvorivši iluziju očiju različitih boja, što je postalo njegov zaštitni znak, a drugi je bila odluka da promijeni prezime. Naime, kako bi izbjegao zabunu s Davyjem Jonesom iz popularne grupe The Monkees, inspiraciju je pronašao u junaku teksaške revolucije Jimu Bowieju, točnije njegovom slavnom nožu sa zakrivljenom oštricom i podrezanim špicom, simbolu borbe i oštrine.
Nakon nekoliko neuspješnih singlova i debitantskog albuma koji nije ostvario komercijalni uspjeh, 1969. godina za Bowieja donosi prekretnicu. Singl "Space Oddity", priča o fiktivnom astronautu Major Tomu, objavljen je samo devet dana prije slijetanja misije Apollo 11 na Mjesec, a BBC ga je iskoristio kao zvučnu podlogu za prijenos tog povijesnog događaja, lansiravši tako Bowieja u orbitu slave. No, bio je to tek početak. Početkom sedamdesetih, Bowie je svijetu predstavio svoj najpoznatiji alter ego, Ziggyja Stardusta, androgenog izvanzemaljca koji je nosio neobične kostime i furao "fudbalerku". Album "The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars" (1972.) bio je kulturološki fenomen koji je definirao glam rock i Bowieja pretvorio u globalnu superzvijezdu, a i sam Bowie kasnije je rekao kako je "Ziggy bio potpuno plastična, ali vjerodostojna rock-zvijezda koja mu je stvorila karijeru."
Iako su ga nazivali "rock kameleonom", Bowie je tu etiketu odbacivao. "Za mene je kameleon životinja koja se prerušava kako bi bila što sličnija okolini. Uvijek sam mislio da radim upravo suprotno od toga", izjavio je jednom prilikom. I doista, umjesto da se prilagođava trendovima, Bowie ih je stvarao. Nakon što je 1973. na pozornici "ubio" Ziggyja Stardusta, okrenuo se američkoj soul glazbi, stvorivši stil koji je nazvao "plastic soul" i snimivši hit "Fame" s Johnom Lennonom. Potom se, bježeći od ovisnosti i slave, povukao u Berlin gdje je s Brianom Enom snimio legendarnu "Berlinsku trilogiju" ("Low", "Heroes" i "Lodger"), avangardne albume koji su izvršili golem utjecaj na post-punk i new wave. Svako novo desetljeće donosilo je novog Bowieja, a osamdesetih je s albumom "Let's Dance", kojeg je producirao Nile Rodgers, postigao vrhunac komercijalnog uspjeha i postao globalna stadionska zvijezda.
Paralelno s glazbom, gradio je i impresivnu glumačku karijeru, birajući uloge koje su često bile odraz njegovih scenskih persona. Od izvanzemaljca u filmu "Čovjek koji je pao na Zemlju" (1976.), preko karizmatičnog kralja goblina Jaretha u kultnom "Labirintu" (1986.), do upečatljive interpretacije Nikole Tesle u "Prestižu" (2006.), Bowie je na platnu pokazivao jednaku svestranost i hrabrost kao i na pozornici. Njegova karijera imala je uspona i padova, poput manje uspješnog perioda s bendom Tin Machine krajem osamdesetih, no uvijek se vraćao jači, relevantniji i korak ispred svih.
Njegov osobni život bio je jednako fascinantan. Tijekom sedamdesetih otvoreno je govorio o svojoj biseksualnosti, što je u to vrijeme bio iznimno hrabar potez. Prvi brak s Angelom Barnett, s kojom je dobio sina, redatelja Duncana Jonesa, bio je buran, no 1992. godine oženio se supermodelom Iman Abdulmajid, s kojom je bio u braku sve do svoje smrti. Njihova veza bila je sušta suprotnost njegovu prvom braku - čuvali su svoju privatnost i stvorili miran obiteljski život u New Yorku sa kćeri Alexandrijom "Lexi" Jones. "Mislili biste da je brak rock zvijezde i supermodela nešto najbolje na svijetu. I jest", rekao je jednom Bowie, potvrdivši da je u Iman pronašao svoju srodnu dušu.
Dvjestotinjak predmeta na ulazu u centar prikazuje ključne trenutke karijere čovjeka koji je postao sinonim za neprestano eksperimentiranje s glazbenim žanrovima i vizualnim identitetom
Nakon srčanog udara 2004. godine, David Bowie povukao se iz javnosti, a njegova desetogodišnja šutnja prekinuta je 2013. iznenadnom objavom povratničkog albuma "The Next Day". Bio je to uvod u veliko finale. Danas, deset godina nakon što nas je napustio, Bowiejeva ostavština živi ne samo kroz glazbu, već i kroz nebrojene umjetnike koje je inspirirao. Njegov golemi arhiv, koji broji više od 90.000 predmeta - od rukom pisanih tekstova do kostima - nedavno je pronašao svoj trajni dom u David Bowie Centru u Londonu, osiguravajući da će buduće generacije moći istraživati kreativni um ovog genija. Zvijezda s naslovnice albuma "Blackstar" nije se ugasila; samo je odletjela natrag u svemir, odakle je i došla, ostavivši iza sebe nasljeđe koje je doista izvan ovoga svijeta.
Otvori KEKS Pay
