Apartman je na drugom katu, rohbau, sredina, ljeti čuva svježinu, a zimi toplinu, kormanio je agent pred nama uspinjući se grubim kosturom betonskog stubišta. Odjednom se pred nama razlilo more. U totalu. Plavo. Pogled na more i bio nam je cilj. Dosadilo nam je uoči svakog ljetovanja tražiti hotelsku sobu s pogledom. A tu se sredinom panorame mreškalo more, na njega je naleglo nebo, a s dna kadra probijali su vršci šume. Lavirano zeleno i plavo ne može vam se ne svidjeti. Pogled kao veo koji obećava ljepotu: može biti i veća od očekivane, a može i ne postojati. Još u prvom planu: hiperrealistični oblaci suvenirski zapleteni u krošnje kao velika gnijezda ili obješeni poput imele.
Kat je dovoljno visok, ali ne previsok i ne posljednji, najgornji, posve pod krovom da bi vam moglo prokišnjavati. Srećom, mljeo je agent, krov nije ravan pa da vam cijeli dan ljeti u tjeme udara zvizdan, a zimi se rashladi do zamrzavanja. Mirisi i šum mora i miris i šum šume miješali su se sa slanim povjetarcem na još uvijek nepotaracanom i neograđenom balkonu. Odabrat ćete odmah pločice, možda imitaciju kamena, krilio je zrakom već postavljajući kovani venecijaner, a na vrata i prozor drvene škrilje, kako otočani zovu naše šalaporke. Kuća nije daleko od mora, ali dovoljno je visoko uzbrdo da je ne potopi iznenadni tsunami i kad se, kako katastrofičari najavljuju, ledenjaci otope. Zaključio je: za te novce stvarno lijep pogled, tko to može platiti!?
Prvo ljeto, a već smo uspjeli ljetovati uz povremene posjete majstora, nismo prestajali snimati pogled. I tendu smo postavili tako da nam je odasvud preostalo dovoljno pogleda. Još i šumica, prava dubrava, sveti gaj Peruna ili kojega već praslavenskog boga.
Tada, prije dvadesetak godina, nije još u modi bila pošast čuvanja prirode, a apartmanizacija i betonizacija tek su nailazile na frktanja nosom, jer da im mi purgeri i ostali dižemo cijene i stambenih jedinica i spize. Stvarno je tu sve skuplje nego doma na placu, ali jednako uvozno, ništa domaće, iako su se svi restorani kleli u “local food”.
Nije se tu radilo o savjesti da se sačuva šuma uz niz zgrada s apartmanima što su imale biti podignute idućih ljeta, nego o tome da vlasnik šumice, već desetljećima negdje u Americi, nikome nije davao ni prodavao svoju djedovinu. Svi su njegovi bliži i dalji rođaci svoje mnogo manje udjele u drevnoj mediteranskoj šumi odavno unovčili i apartmanizirali. Svako malo spominjalo se da je netko ipak uspio stupiti u kontakt sa svojeglavim barbom ili čak da se uspio pogoditi za niz stabala koji su više po navici još zvali šumom, ali Amerikanac nikako nije dolazio da zadnji put vidi zavičajnu grudu i kamen.
Potom se neko vrijeme spominjalo da će, kad je već ostala rasti, šumicu Općina prenamijeniti u zeleni pojas, zajedno sa susjednom livadicom što se užurbano počela prekrivati kupinjem. Oleandri su kroz šikaru procvitali u svim bojama, i jednostrukog i dvostrukog cvijeta, pa mirta i ružmarin, i mlada smokvica i žižula, čak i šmrika… Počeli su tu dovoziti i višak šute i drugoga građevnog materijala. Ali unutar svoje međe, šumica je redovito prostirala sag: rano sproljeća od blijedih ciklama, a sve do kasne jeseni od nepoznatih nam vrsta. Sva je odjekivala pjevom ptica. Najtiše su pjevale najsitnije, kad bi noć postajala dan, a najglasnije su poslije kiše kriještale velike šarene ptičurine raskošnoga repa. Za zvizdana bi sve ušutjele, hineći da su nekamo odletjele, da bi se već ranom zorom počele upjevavati, isprva poput usamljenih solista, pa u ljubavnim duetima i nadglasavanju pernatih soprana i alta, tenora i basova, smjenjujući se sve do finalnoga zborskog fortissima.
Počela sam ljeti ponovno i slikati, vidjevši kako je bršljan debeo kao ruka obgrlio mladi mediteranski hrastić, medunac. Nabavila sam i literaturu da raspoznam šumu, nije onda bilo Wikipedije, i slikala akvarel, fotografirala, pa nastavljala i ujesen. Iduće sam proljeće zamijetila da se ne zeleni, da vene, štoviše da je iz zagrljaja ispustio deblo, a onda i da mu je tik iznad tla kralježnica presječena. Netko spašava drvo, pomislila sam, njemu treba dulje da izraste. I iduće ljeto još se samo gdjegdje zelenio, ljeto iza toga ostao je suh, a onda je pao ili ga je netko povukao dolje oslobodivši drvo iz smrtnoga simbiotičkog zagrljaja.
Kad bismo stigli na otok, baš su se lijepo spajali proljetni blagdani, šuma bi nas ušuškavala čudesnom raskoši. Onda su je kljaštrili za gradnju jedne po jedne zgrade idućih godina. Ptice, i velike šarene kreštalice povezane s kišom i malene samozatajne pjevice, povukle su se u preostali gornji fragment šume, zalijećući se u našu šumicu tek da protegnu krila.
Nekoliko ljeta kasnije na susjednoj parceli također je ižđikala trokatnica: vlasnik je očevinu darovao sinu da podigne kuću, sam je uselio u prizemlje, a ostatak odredio za dopunu kućnoga budžeta i iznajmljivao s četiri zvjezdice. Okružio ju je tujama, lovor-višnjom i minimaslinama te sagom trave i prskalicama.
Jedino je najviše stablo u šumi pred tom kućom kvarilo pogled luksuznoj klasi. Nije ga udario grom, kako bi čovjek očekivao, nego se počelo samo od sebe sušiti. Tog su se ljeta ptice još gnijezdile u njemu. Ljeto poslije neupućen netko ne bi ni znao da je tu išta raslo, da nije ostao panj. Morali smo ga srušiti da se neka grana ne odlomi, pa da nam ne stradaju djeca i gosti, tumačio je nasljednik i iznajmljivač. Nama je bilo neugodno pitati je li drvo srušio u dogovoru s barbom, Amerikancem. Kao od neke zaraze, koju godinu kasnije osušilo se još nekoliko stabala. Jedno po jedno.
Napokon je došao red i na hrastić, koji je i sam, oslobođen bršljana, prebrzo i previše izrastao. Kada je on postao panj, šuma kao da je prodisala: u daljini panorame odjednom su se u vis protegle okomice dva raskošna čempresa, a u desnom se uglu još sivio zapušten nekad slavni hotelski kompleks, nacionalna arhitektonska baština, urušen najprije ekonomski pa građevinski da je usnimljen za Kamene spavače kako ga obrasta džungla nekad kultivirana bilja, dok vlasnik očekuje dodatne povlastice do odluke da ruglo smije posve srušiti ili obnoviti po svom.
Kada smo po našoj šumici brali lovor i drugo mirisno raslinje te osušene otpale grančice za aranžmane, uočili smo da oko panjeva ništa ne raste, da niti rastu gljive niti pužu mravi, da sve miriši na naftu. Drvo su njome zacijelo zalijevali u posezoni, kad ni jedan fini nos neće osjetiti smrad.
Otpočetka smo znali da mi iznajmljivati nećemo, da nam to nije ulaganje, nego da ćemo se, mi kontinentalci, samo pokušati opustiti u morskom ambijentu i, zakratko, pogledati na svijet iz druge perspektive. Pomišljali smo da, kad smo već tu, šumu otkupimo, samo da bude lijepa i da raste barem dok dolazimo na otok. Možda podno nje postave i koju klupu, tobogan…
Ovoga smo ljeta krenuli na ljetovanje nešto kasnije, kad je došao naš red. Otvarajući škrilje, nisam se usudila izgovoriti naglas noćašnju moru: umjesto stabala, pred našom se kućom izvila još jedna kućerina. Kričava, baš šumski zelena.
