Opsesija Jamesa Camerona Titanicovom sudbinom nije završila odjavnom špicom njegova filma. Naprotiv, potaknula ga je na više od 30 zarona do olupine na dnu Atlantika i godine forenzičkih analiza kako bi stvorio, kako je sam rekao, "živu povijest" i odao počast žrtvama.
Sada, s novim saznanjima, priznaje da nije sve prikazao točno i sve obrazlaže u dokumentarcu "Titanic: 20 godina poslije" koji se večeras prikazuje na HRT 1.
Jedna od najdramatičnijih i najupečatljivijih scena u filmu - lomljenje broda - pokazuje se kao jedna od najvećih netočnosti.
Film prikazuje krmu kako se diže gotovo pod kutom od 90 stupnjeva prije nego što se pod vlastitom težinom prelomila. No, najnovije hidrodinamičke studije i računalni modeli, predstavljeni u dokumentarcu, sugeriraju znatno drugačiji scenarij. Prema novim testovima, brod se vjerojatno prelomio pri puno manjem nagibu, između 20 i 30 stupnjeva. Cameron zaključuje: "Možete imati scenu u kojoj krma vertikalno tone ili scenu u kojoj se uz veliki pljusak vraća natrag u vodu, ali ne možete imati oboje. Film je, dakle, pogriješio u jednom ili drugom." Vjeruje da je točniji bio vertikalni potop, sudeći prema oštećenjima na pramcu olupine.
Možda i veći teret od tehničkih nepreciznosti za Camerona predstavlja način na koji je portretirao neke od stvarnih osoba, a njegovo najveće kajanje veže se uz lik prvog časnika Williama McMastera Murdocha. U filmu je Murdoch prikazan kako u panici puca u putnika, a zatim i u sebe.
"Bio sam scenarist, nisam razmišljao kao povjesničar", priznaje Cameron. "Nisam bio dovoljno osjetljiv na činjenicu da bi njegova obitelj, njegovi potomci, mogli biti uvrijeđeni, a bili su." Ta je kreativna odluka duboko povrijedila Murdochove nasljednike. Nova istraživanja olupine idu u prilog svjedočanstvima preživjelih koja Murdocha opisuju kao heroja. Položaj jedne sobe za čamac za spašavanje na njegovoj zapovjednoj strani ukazuje na to da je do posljednjeg trenutka radio na porinuću još jednog čamca, herojski pokušavajući spasiti što više života.
Jedan od najupornijih mitova o Titanicu jest onaj da bi više života bilo spašeno da je brod imao više čamaca za spašavanje. Poznato je da ih nije bilo dovoljno ni za polovicu putnika, dijelom i zbog estetike, kako paluba ne bi izgledala pretrpano. Cameron i njegov tim odlučili su provesti praktičan eksperiment kako bi provjerili ovu teoriju. Izračunali su da je za pripremu, ukrcaj i spuštanje jednog čamca bilo potrebno otprilike 30 minuta. U sat i pol, koliko su imali na raspolaganju prije potonuća, posada je uspjela porinuti 18 od 20 postojećih čamaca, što je bio nevjerojatan pothvat s obzirom na okolnosti. Zaključak eksperimenta bio je šokantan: da je na palubi bilo više čamaca, oni bi samo smetali, usporili evakuaciju i vjerojatno doveli do još većeg broja žrtava.
Iako je uzeo neke umjetničke slobode zbog kojih danas žali, Cameron se tijekom snimanja trudio ostati vjeran ljudskoj tragediji. Susretao se s potomcima preživjelih i žrtava kako bi čuo njihove priče. Jedna od najdirljivijih, koja je našla svoje mjesto u filmu, jest ona o Isidoru i Idi Straus, suvlasnicima lanca trgovina Macy's. Kao putnici prve klase, Idi je ponuđeno mjesto u čamcu za spašavanje. Očekivala je da će joj se i suprug pridružiti, no on je to odbio rekavši da neće ući u čamac dok sve žene i djeca ne budu na sigurnom. Ida je tada izašla iz čamca i rekla mužu da će, kao što su zajedno živjeli, zajedno i umrijeti. Scena starijeg para koji se grli u krevetu dok voda nadire u njihovu kabinu izravna je posveta njihovoj nevjerojatnoj ljubavi i žrtvi.
Film nije imao vremena ispričati sve priče o hrabrosti te kobne noći. Među tihim herojima bili su bežični operateri Harold Bride i Jack Phillips. Dan prije sudara, pokvario im se glavni odašiljač. Prema priručniku, trebali su čekati popravak u luci i koristiti pomoćni, baterijski uređaj vrlo malog dometa. Ignorirajući pravila, sami su rastavili i popravili glavni set. Da nisu, njihov poziv u pomoć nikada ne bi stigao do broda Carpathia, koji je bio izvan dometa pomoćnog odašiljača.
Njihova neposlušnost spasila je više od 700 života. Herojstvo su pokazali i strojari u utrobi broda. Istraživanja olupine potvrdila su iskaze svjedoka pronalaskom otvorenog parnog ventila, što dokazuje da su ostali na svojim mjestima do samog kraja. Svojom žrtvom održavali su električnu energiju, omogućivši slanje poziva u pomoć i osvjetljenje ključno za spuštanje čamaca.
Dokumentarac otkriva i fascinantne detalje sa samog nalazišta olupine. Istraživači na dnu ne pronalaze ljudske kosti, jer se one na toj dubini i pod tim tlakom brzo otapaju. Ono što pronalaze su parovi cipela. Koža tretirana taninskom kiselinom otporna je na raspadanje i morska stvorenja je ne jedu, pa cipele ostaju kao sablasni spomenici na mjestima gdje su nekoć ležala tijela. Čak je i sama priča o otkriću olupine obavijena velom tajne. Oceanograf Robert Ballard, koji je locirao Titanic 1985., zapravo je bio na tajnoj misiji za američku mornaricu. Njegov primarni zadatak bio je pronaći dvije izgubljene nuklearne podmornice iz doba Hladnog rata, a potraga za Titanicom bila je samo paravan i sporedni zadatak, za koji mu je ostalo svega dvanaest dana nakon što je završio posao za vojsku.
Otvori KEKS Pay
