Pjesnik Mile Stojić u srijedu će u Lukovdolu primiti Goranov vijenac
poezije, najugledniju hrvatsku pjesničku nagradu, a u utorak će u
Zagrebu predstaviti izbor iz poezije "Priznanje" u nakladi VBZ-a.
Stojić je rođen 1955. u Dragićini, Bosna i Hercegovina. Pjesnik je,
esejist, antologičar i prevoditelj. Prvu knjigu, "Lijer" objavio prije
tridesetak godina. Knjige su mu prevedene na pet jezika, stalni je
kolumnist sarajevskih Dana i Feral Tribunea. Živi između Beča, Zagreba
i Sarajeva.
VL: Kakav je odjek
Goranov vijenac imao u rodnoj Hercegovini?
STOJIĆ: Kao ljudi kapitalističkog i poduzetničkog duha, Hercegovci ne
drže baš mnogo do poezije. Kapitalisti, inače malo čitaju
književnost jer ona ne donosi profit, a oduzima puno vremena, a u
Sovjetskom Savezu naklade pjesnika raspačavale su se u milijunima
kopija. Pa ipak, zatrpan sam velikim brojem čestitiki i e-mailova
upravo iz zavičaja premda tamo od najbližih živi jedino moj brat. Svi
su se ostali moji raselili ili pomrli. Vijest su, javlja mi brat,
objavili svi tamošnji elektronički mediji, a mostarski
Dnevni list i Radio 88 i kraći razgovor sa mnom. Ja ni toliko od njih
nisam očekivao te im svima i ovom prigodom zahvaljujem. Hvala im gdje
čuli i ne čuli.
VL: Je li Goranova "Jama"
u lektiri u BiH?
STOJIĆ: Vjerujte da ne znam, a i ne zanima me baš mnogo.
Oskar Davičo jednom je rekao da je pisac živ sve dok ga ne strpaju u
lijes lektire. Ne vjerujem da se u bošnjačkim
školama Goran mnogo proučava premda mu je sudbina vrlo
slična bošnjačkoj, a i svoje je kosti ostavio u toj zemlji.
Bošnjaci se bore za svoje pisce. U programima tzv. hrvatskih
kantona se vjerojatno i proučava, ako je tako određeno u Zagrebu.
Hrvatska djeca u Bosni uče kajkavske izraze, samo zato da bi se
razlikovala. Inače se u tim hrvatskim programima proučavaju uglavnom
provincijski pisci jer mali se uvijek opredjeljuju za male. Mislim da
je Čedo Prica, u povodu Miletića, napisao: "Mi smo mali narod i mrzimo
sve što nije malo."
VL: Voli li Bosna
više pjesnike i poeziju od Hrvatske? Dani su tako u svojoj
biblioteci objavljivali i poeziju, pa i vaše izabrane pjesme?
STOJIĆ: Urednik te edicije, moj veliki prijatelj Ivan Lovrenović,
uvrstio je mislim samo tri knjige pjesama
Mehmedinovićeve, Sidranove i moje. Mehmedinović je planetarno
poznat pjesnik, njegove su knjige bile na američkim top-listama, Sidran
je, zahvaljujući filmu, ali i poeziji, medijska zvijezda u regiji, a ja
sam širem čitateljstvu poznat po kolumnama. Čujem da su te
knjige rasprodane jer takva je, valjda, logika robe na trafikama. Lijep
je osjećaj kad svoj "proizvod" vidiš na svakom kiosku oko
sebe, kad ti se odjednom knjiga proda u desetak tisuća primjeraka, kad
ti je na književnim večerima penzioneri donose na potpis. Nacionalna
knjižnica je ruina, a Bosna nema više od tri uređene
knjižare. Ali, kao da je ugasla malo i ta pomama da se pisci prodaju sa
žvakačama i cigaretama.
VL: Smeta li vam kada vas
nazivaju angažiranim pjesnikom?
STOJIĆ: Ne, apsolutno ne. Brecht je pisao da je ne biti angažiran u
vremenu krvoprolića i kuge prilično sebično i ja primjedbe o svome
angažmanu doživljavam kao najveće pohvale. O čemu sam trebao pjevati
dok se oko mene slamao moj svijet? O bečkim ili francuskim bordelima?!
U pogovoru mojoj knjizi "Priznanje", koja ovih dana izlazi u nakladi
VBZ-a, Miljenko Jergović je napisao da sam ja kao mladić u hrvatsku
književnost ušao u fraku i lakiranim cipelama, a sad kao
star čovjek koračam kroz nju u blatnim rudarskim čizmama. Tamo sam gdje
je i moj narod, rekli bi domaći politički demagozi. Moje su knjige
prevedene i na nekoliko europskih jezika upravo zbog tog angažmana,
zbog Vukovara i Sarajeva. Ja ću svoje pjesme u travnju čitati na
uglednim tribinama u Berlinu, Salzburgu i Beču, a tamo jedva da su čuli
za Krležu, i to samo po njegovim političkim knjigama. Plamen bosanske
buktinje plamtjet će i u stihovima i knjigama idućih književnih
naraštaja.
VL: Može li dobar pjesnik
biti i dobar antologičar poezije?
STOJIĆ: Pa tko drugi nego pjesnik! Nisu li i u hrvatskoj književnosti
najbolje antologije pravili upravo pjesnici od Slamniga i
Šoljana, od Mrkonjića i Maroevića do ove najnovije
Mićanovićeve. Jednu takvu antologiju bio sam i sam sastavio i objavio u
Sarajevu početkom devedesetih, ali cijela je naklada izgorjela u ratu.
Ostalo je samo nekoliko primjeraka kod mojih prijatelja. Bila je to
prva hrvatska antologija ikad objavljena u ovom gradu, a daj Bože da ne
bude i posljednja.
VL: Živite i u Sarajevu.
Bojite li se vehabija?
STOJIĆ: Malo me začuđuje to pitanje. Vehabije su vjerska skupina u
sklopu islama i oni nisu ni po čemu opasni, pogotovu ne
kršćanima i drugim inovjercima. Domaći muslimani imaju nekih
primjedaba na njihovo ponašanje u džamijama i za vjerskih
obreda. Možda su previše ortodoksni, ali to je na neki način
normalno u svim velikim religijama, pa tako i u islamu. Koliko njihovo
ponašanje odgovara Bošnjacima, neka o tomu odluče
bošnjački politički i vjerski poglavari.
VL: Ako EPH kupi Feral,
hoćete li i dalje pisati u njemu?
STOJIĆ: Pisati u Feralu za mene je stvar intelektualnog prestiža i ja
ću u njemu pisati sve dotle dok moje tekstove Ivančić, Lucić i Heni
tamo budu htjeli tiskati jer oni će ga uređivati bez obzira na to tko
mu je vlasnik. Ne može se u Feralu objaviti koješta i ne
može u njemu pisati svatko. Uostalom, zar se i sam Pavić tom gestom ne
bi legitimirao kao istinski novinar, a ne samo vlasnik edicija koje
donose velik profit?! Feral je jedna od velikih stvari u hrvatskoj
modernoj literaturi, nešto poput Krausova Fackela u
austrijskoj, te je njegova trajnost veća od porozna novinskog papira,
sklona raspadanju i zaboravu. Može se s tim netko složiti ili ne, ali
to je tako.
Ovogodišnji dobitnik Goranova vijenca poezije
Otvori KEKS Pay
