Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 163
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Autobiografija Brace Dimitrijevića

Ovo nije samo moja ispovijest nego i povijest jednog svijeta, čija se logika promijenila

Goran Stanzl/PIXSELL
20.06.2023.
u 07:00

Bio je slikarsko čudo od djeteta, profesionalni skijaš, dječak koji je pri susretu s Ivom Andrićem umjesto njegova autograma, na jedinoj Andrićevoj knjizi koju je imao ponuditi mu na potpis, izabrao zadržati posvetu prijatelja koji mu je tu knjigu darovao za rođendan, zagrebački student. Naš je svjetski najpoznatiji suvremeni umjetnik, čovjek čija se djela čuvaju u svim eminentnim umjetničkim zbirkama i muzejima, koji se nije libio prirediti izložbu u zoološkom vrtu, druži se s umjetnicima poput Yoko Ono i Micka Jaggera...napisao je autobiografiju "Louvre je moj atelje, ulica moj muzej"

"Louvre je moj atelje, ulica moj muzej", misao je velikog Slobodana Brace Dimitrijevića koja vrlo jasno ilustrira njegovu umjetničku filozofiju, a tako je naslovio i svoju autobiografiju, ujedno i svoju treću knjigu, objavljenju u izdanju Frakture. Rođeni Sarajlija jedan je od pionira konceptualne umjetnosti, međunarodni ugled stekao je fotografskim portretima nepoznatih ljudi, "slučajnih prolaznika" koje je, uvećane do divovskih razmjera, postavljao u javni prostor europskih i američkih gradova.

Od 1976. koristi djela starih i modernih majstora – od Rubensa do Picassa, od Moneta do Maljeviča – za svoje instalacije koje naziva "Posthistorijski triptisi", a tijekom više od četiri desetljeća načinio ih je oko 500. Bio je slikarsko čudo od djeteta, profesionalni skijaš, dječak koji je pri susretu s Ivom Andrićem umjesto njegova autograma, na jedinoj Andrićevoj knjizi koju je imao ponuditi mu na potpis, izabrao zadržati posvetu prijatelja koji mu je tu knjigu darovao za rođendan, zagrebački student. Naš je svjetski najpoznatiji suvremeni umjetnik, čovjek čija se djela čuvaju u svim eminentnim umjetničkim zbirkama i muzejima, koji se nije libio prirediti izložbu u zoološkom vrtu, druži se s umjetnicima poput Yoko Ono i Micka Jaggera...

E, pa mislim da je već nabrojeno dovoljno za zapaliti maštu i posegnuti za Dimitrijevićevim štivom jer je riječ o čovjek-u koji zaista ima što reći. Na nešto više od 1000 stranica, bogato opremljenih i fotografijama iz obiteljskog albuma, Braco Dimitrijević, kako sam piše, dao nam je: "tekst koji želi prikazati kontekst u kojem je stvarao jedan umjetnik šezdesetosmaške generacije, u pionirskom razdoblju konceptualne umjetnosti, posljednjeg avangardnog pokreta dvadesetog stoljeća. Ovo nije samo moja osobna ispovijest nego povijest jednog svijeta, čija se logika promijenila, i vremena u kojem su se ljudi ponašali i razmišljali drugačije. Istovremeno to je insajderska povijest umjetnosti zadnjih pedeset godina tijekom kojih sam izlagao i drugovao s glavnim protagonistima svjetske scene, s najistaknutijim umjetnicima Londona, New Yorka, Pariza, Pekinga, istodobno se srećući sa slučajnim prolaznicima, šefovima država, okrunjenim glavama, sportašima, astronautima i svjetioničarima."

Počinje od svojeg rođenja, točnije, od sjećanja na svoju majku Jelenu koja je 1943. u Sarajevu dobila zadatak od dvije najveće legende pokreta otpora, Ive Lole Ribara i Valtera Perića, da jedan kožnati kofer s važnim dokumentima i šapirografskim matricama odnese u Tuzlu, grad koji su partizani planirali osloboditi. Njezin odlazak u Tuzlu povećao je mogućnost i da Braco Dimitrijević dođe na svijet jer tamo je upoznala njegova oca, slikara Voju Dimitrijevića.

Koji se poslije povratka iz Pariza u Sarajevo našao na popisu intelektualaca koje nacisti planiraju strijeljati, no uspio je pobjeći, a njegove slike završile su na vrhovima njemačkih bajuneta. Zapalili su mu čitav pariški opus, a on nakon ilegale odlazi u partizane, s kojima će proći i epske bitke na Neretvi i Sutjesci gdje je bio na samo 15 metara udaljenosti kad je Tito ranjen. U oslobođeno Sarajevo ušao je 6. travnja 1945., skinuo uniformu, razdužio pištolj i vratio se umjetnosti.

Što je mislio o kasnijoj uspostavi vlasti odlično oslikava Bracin odgovor iz intervjua koji smo vodili za Večernji list, a u kojem je rekao: "Ponosim se što je moj otac već u travnju 1945. bio ponovno civil i slikar. Bio je već prije rata afirmirani umjetnik, a kad je otišao u partizane 1941., uz Vladimira Nazora bio je najpoznatiji kulturnjak u pokretu otpora. Iako je iz toga mogao izvući velike privilegije, on se nakon rata vrlo brzo opredijelio za apstraktno slikarstvo i eksperiment, čime je ohrabrivao i mlađe umjetnike. Svojom umjetnošću suprotstavljao se dogmatskim tendencijama u društvu, pokazivao da je neovisan i svoj. Sjećam se rado i danas sam ponosan na scenu koju pamtim s otvorenja Filmskog festivala u Puli 1955. godine kad sam imao sedam godina. Uz Tita su tamo bili i mnogi očevi ratni drugovi, koji su ga nakon koktela pitali: "Ideš li sad s nama na Brijune?". A on je rekao: "Ne idem. Idem u zimmer frei". I naša obitelj otišla je spavati u Rovinj. Mislim da je tu bio naglasak na "frei" – "slobodno" i taj neovisni stav mi je uzor sve do danas."

Njegovi otac i majka vjenčali su se samo dan nakon što su se ponovno sreli u Sarajevu. Piše: "Bio je to prvi sklopljeni brak nakon oslobođenja, priča iz bajke, koja je ostala takva do kraja njihova života". Nakon kćeri Tanje, 1948. rodio se Braco, a ime Slobodan dobio je po Slobodanu Principu, nećaku Gavrilovu, bliskom očevu prijatelju i narodnom heroju, koji je ocu jednom prilikom spasio život, a zatim mu godinu dana poslije izdahnuo na rukama. Otac mu je obećao da će, ako preživi rat i dočeka slobodu, sinu dati ime Slobodan.

Bio je slikarsko čudo od djeteta, prvi intervju dao je kao petogodišnjak, prvu izložbu imao s devet i pol godina, zbog čega je i legendarni Šiba Krvavac o njemu snimio dokumentarac. No nikada, piše, nije ni pomislio da će biti umjetnik. "Znao sam samo da ću raditi nešto u čemu će biti puno eksperimenata". I tako je i bilo jer njegov umjetnički put pomalo i nalikuje na jedan veliki eksperiment.

Njegova prva umjetnička intervencija u javnom prostoru i gesta demokratizacije umjetnosti je "Zastava svijeta" iz 1963. kada je imao samo 15 godina. Tad je na svoju barku umjesto državne zastave stavio krpu za čišćenje kistova. Poslije, 1968. na ulici je napravio "Slučajnu skulpturu", a 1969. "Sliku Krešimira Klike" u Zagrebu gdje je i studirao na ALU. Dvostruki su razlozi za te radove.

Jedan je potreba za demokratizacijom umjetnosti, uključivanje ljudi na ulici u proces stvaranja, a drugi je nešto što je inherentno njegovoj prirodi: nestrpljiv je, nije želio ovisiti o institucijama, nego to što je želio htio je pokazati sada, ovdje i odmah. S ciklusom "Slučajnih prolaznika" započeo je 1971. u sklopu Zagrebačkog salona na tadašnjem Trgu Republike gdje su za vrijeme državnih praznika visjeli portreti državnika, a on je postavio velike fotografije slučajnih prolaznika čime je ironizirao priznate povijesne veličine zamjenjujući ih običnim ljudima.

Glavni pak razlog njegova odlaska u London je to što se htio okušati u metropoli od deset milijuna stanovnika koja je imala na tisuće umjetnika. Kako je rekao, kad je kao student odlazio u Tate Gallery, ondje nije bilo nijednog slavenskog imena u stalnom postavu, čak ni Kazimira Maljeviča. Zaželio je da ima rad u tim zbirkama i zarekao se da će se žrtvovati i naporno raditi da bi to postigao. Danas, samo u zbirci tog prestižnog svjetskog muzeja čak je 12 Dimitrijevićevih ključnih radova iz svih njegovih faza.

Ispisana rukom vještog spisatelja i govornika briljantnog pamćenja, autobiografija Brace Dimitrijevića štivo je za svaku preporuku. Čita se poput romana kakav ne može nego ispisati život sam, a k tome Dimitrijević daje sjajan društveno-političko-kulturni presjek vremena u kojem je živio i živi i time nam ostavlja vrijedan povijesni dokument.​

Komentara 4

Avatar Stradun
Stradun
16:37 20.06.2023.

Studirao u Saint Martin's School of Art-London. 1971/73. To nije mogao baš svȁk. ( toliko o distanciranju od režima)

DU
Deleted user
10:05 20.06.2023.

Ima cool frizuru,

HE
HEDONIST
11:06 20.06.2023.

Koja frizura....hahahaha!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije