Zadar je ubrao još jedan predivan plod odluke vodstva Glazbenih večeri u Sv. Donatu da angažira veliku zadarsku i svjetsku umjetnicu Katarinu Livljanić povjerivši joj segment posvećen ranoj glazbi, koja je svojedobno bila i zaštitni znak tog festivala.
Osim probranih umjetnika koje posljednjih godina u Zadar dovodi nadasve umjetnički kreativna muzikologinja i profesorica glasovite Schole cantorum u Baselu, Katarina Livljanić prošle je subote Sveti Donat, pod čijim je drevnim kamenim skutima odrasla, pretvorila u pozornicu svjetske premijere svog novog glazbeno-scenskog projekta.
Oduševljenje izraženo burnim ovacijama, u kojima je bilo i lokalpatriotskih uzvika "bravo, Kate!", nije baš tipično za koncerte rane glazbe. Ali, sasvim je netipično i ono što s ranom glazbom i starim tekstovima radi Katarina Livljanić pretvarajući ih u uzbudljiva suvremena prikazanja koja se uzdižu visoko iznad pukih nastojanja "vjerne" rekonstrukcije i reprodukcije drevne baštine.
Takvom se prošle subote pokazala i njena očaravajuća predstava "Arijadna živi", ostvarena u produkciji ansambla Dialogos, kojem pripadaju i dvojica dugogodišnjih suradnika Katarine Livljanić, gudač Albrecht Maurer i flautist Norbert Rodenkirchen.
O kakvoj je umjetničkoj posvećenosti i perfekcionizmu riječ, uvjerljivo svjedoči odluka Albrechta Maurera, kako nam je sam ispričao, da za ovaj projekt nabavi, to jest kupi novu violu, čiji zvuk bolje od njegovih ostalih instrumenata odgovara renesansnoj epohi i ljepše se sljubljuje sa zvucima lutnje koju u ovom projektu svira Bor Zuljan, slovenski i internacionalni majstor, a ujedno također bazelski profesor toga glazbala. Taj instrumentalni trio svojim je improvizacijskim majstorijama stvorio, tamo gdje je trebalo, glazbu koja se izdiže iznad vremena i stilskih epoha baš kao i mit o Arijadni, njenoj niti, izdaji, ljubavi i nesreći o kojoj se pjeva tijekom vjekova.
Naime, nadahnuće za ovaj projekt Katarina Livljanić je pronašla proučavajući i birajući rane prijevode i pjesničke interpretacije Ovidija na talijanski jezik od 14. do 16. stoljeća, pa je i glazbeni izričaj, u većini dosadašnjih projekata usidren u srednjovjekovlju, ovdje prilagođen stilu rane renesanse, što se osobito efektnim pokazalo u sinkopiranim ritmovima i kanconijerskoj melodičnosti rasplesanih frotola.
Minimalistička režija koju je, zajedno sa suradnjom na scenariju, potpisao Olivier Lexa bila je snažan pojačivač komprimiranih emocija. No, priče o Arijadni nema bez Tezeja, junaka kojem je pomogla ubiti svog čudovišnog brata Minotaura.
Čudesan, genijalan i karizmatičan partner Katarini Livljanić bio je Pino De Vittorio, koji se već lani samostalno predstavio zadarskoj publici. Njegova prva točka bila je drevna pučka pjesma, snažan odjek davnine u kojoj je krajnji jug Italije bio dio mitovima natopljene Velike Grčke. Teško je reći što jače osvaja pozornost gledatelja i slušatelja, njegova fizička pojava, izražajnost lica i tijela, nalik žilavoj i čvornatoj tisućljetnoj maslini, ili njegov pjev.
Ono što je žarilo između dvoje pjevača nije bila kemija. Bila je to magija, umjetnički čin najvišega reda u kojem se ljudske vrline i slabosti žrtvuju na oltaru sudbine, a istodobno uzdižu iznad svih bogova koji tom sudbinom upravljaju. I tako do finala, čijim je ponavljanjem udovoljeno oduševljenju publike, s pohvalom umjetnosti koja jedina svakoj priči o ljudima i bogovima jamči neprolaznost jaču od vremena, smrti i zaborava.
Otvori KEKS Pay
