U Hrvatskom glazbenom zavodu nedavno je održan vrlo poseban koncert. Na sam dan 45. obljetnice smrti Svetislava Stančića, u godini u kojoj se navršava i 120 godina od rođenja tog velikog zagrebačkog pijanista i pedagoga, nastupili su njegovi učenici, doajeni hrvatskog pijanizma Sretna Meštrović, Pavica Gvozdić i Vladimir Krpan. Svirali su na koncertnom klaviru marke Pleyel koji je 1924. iz Pariza isporučen upravo Stančiću.
– Ljudima danas možda više nego ikada prije treba toplina, treba im ljubav i treba im lijepo – govori nam Ljubomir Gašparović, još jedan ugledni zagrebački pijanist i pedagog.
Prema njegovu dubokom uvjerenju, današnji industrijski proizvedeni klaviri, pa i oni najveći i najskuplji poput koncertnih Steinwaya, u svom zvuku više nemaju tu toplinu, ljubav i ljepotu.
Pleyel protiv Steinwaya
Doista, ne treba imati posebno istrenirano i istančano uho da se primijeti razlika. Profesor Gašparović to nam je ovih dana demonstrirao na pozornici HGZ-a, na kojoj su jedan do drugog stajali novi Steinway i stari Pleyel temeljito obnovljen rukama, ljubavlju, trudom i u međuvremenu stečenim velikim znanjem profesora Gašparovića.
On nam je naizmjence na jednom i drugom klaviru svirao virtuozne ulomke iz skladbi Beethovena i kasnijih majstora.
Na snažan i sonoran zvuk Steinwaya smo navikli, to je zvuk koji slušamo na većini pijanističkih recitala i koncerata, to je zvuk koji je u uhu današnjih slušatelja standard i mjerilo kvalitete. Međutim, kada se nakon njega oglasi Pleyel, potvrđuje se sve ono o čemu govori profesor Gašparović.
Taj klavir sam od sebe pjeva, njegovi su tonovi doista topliji i nježniji, a opet im ne nedostaje snage koja ispunjava prostor. Pokraj starog Pleyela novi Steinway zvuči robusno, kao čelična grdosija pored oldtimera čiji motor fino prede.
– Odrastao sam u uvjerenju da Hrvati znaju čuvati svoje vrijednosti – kaže profesor Gašparović. Koliko je bio u krivu, shvatio je upravo na primjeru Stančićeva klavira koji je obitelj velikog umjetnika 1988. odlučila prodati. Uzalud je Ljubomir Gašparović pokušavao za kupnju tog vrijednoga glazbala zainteresirati muzeje i druge institucije kojima je moralo biti stalo, ako ništa drugo, održavati i na taj način živom uspomenu na Svetislava Stančića i njegov golemi doprinos zagrebačkoj i hrvatskoj glazbenoj kulturi.
Ne našavši drugog kupca, Gašparović ga je 1989. kupio za sebe i upravo se s tim Pleyelom počelo razvijati njegovo zanimanje i ljubav prema starim glazbalima i njihovu vraćanju u život. Danas ni sam ne zna koliko ih ima. Svakako više od dvadeset, kaže, iz različitih razdoblja, pa i iz prve polovice 19. stoljeća kada klaviri u sebi još nisu imali čelične konstrukcije i mehaničke inovacije potrebne za proizvodnju sve snažnijeg zvuka kakav su zahtijevale sve veće koncertne dvorane i sve brojnija publika pijanističkih koncerata.
Neprocjenjivo vrijedna zbirka
Uz Stančićev klavir odrastao je i Danijel Gašparović, profesorov sin, danas i sam diplomirani pijanist.
– Tada je još bio u vrlo lošem stanju, ali je oduvijek imao taj zvuk drugačiji od drugih klavira. Na njemu sam naučio svirati i stalno sam se, kao dijete, pitao što je ostalim klavirima da ne zvuče kao Pleyel. Mnogima je njegov zvuk danas nepoznat i stran, priviknuti su na nešto sasvim drugo. Ali klavir, kao i svaki drugi instrument koji nam pomaže da služimo glazbi, treba slušati otvorena srca i neopterećena uma da bismo spoznali njegovu pravu vrijednost – govori nam Danijel jednakim entuzijazmom kao i njegov otac.
Zajedno su osnovali udrugu Cristoforium odajući tim imenom počast talijanskom graditelju glazbala Bartolomeu Cristoforiju (1655. – 1731.), izumitelju preteča današnjih klavira. Na natječaj za potporu zagrebačkog Ureda za kulturu prijavili su koncertne cikluse Pleyel Svetislava Stančića i Cristoforium.
U prvom bi za Stančićev klavir u HGZ-u sjedali inozemni (ovisno o visini potpore koje ću dobiti) i hrvatski pijanisti, a svaki od koncerata bio bi posvećen jednom od velikih Stančićevih učenika i učenica kakvi su bili Branka Musulin, Melita Lorković, Darko Lukić, Jurica Murai, Branko Sepčić i Stjepan Radić.
Ciklus Cristoforium predstavljao bi ostala vrijedna glazbala iz Gašparovićeve neprocjenjivo vrijedne zbirke koja je, uz niz koncerata, 2012. bila predstavljena i na izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt.
A već u travnju ove godine organizirat će i koncert u Hrvatskom glazbenom zavodu na kojem će sopranistica Vlatka Oršanić pjevati Schubertove popijevke uz Ljubomira Gašparovića za fortepianom Josefa Simona, bečkog graditelja glazbala iz prve polovice 19. stoljeća. Profesor Gašparović će na koncertu publici ispričati priču o tom glazbalu, njegovim posebnostima i načinu sviranja na njemu.
Nadamo se da će za ove vrijedne projekte biti sluha i da ćemo u HGZ još češće moći odlaziti upijati doista itekako nam danas potrebnu toplinu, ljubav i ljepotu u vrhunskoj glazbi.
